Marino Badurina: Muke po lustraciji

Izdvajamo

• Karamarko, u svojim recentnim konfuznim pokušajima tumačenja vlastitog lustracijsko-dekomunizacijsko-duhovnoobnoviteljskog koncepta upravo je Manolića spomenuo kao nekoga koga ne bi imalo nikakvog smisla lustrirati. Po tome zaključujemo da bi Karamarkova lustracija bila potpuna suprotnost onome što se događalo u svim drugim postkomunističkim zemljama. On dakle, valjda po principu neke čudne solidarnosti, ne bi lustrirao one koji dolaze iz (njegove) policijsko-obavještajne branše, ali su mu zato posebno bolan trn u oku „nelustrirani intelektualci“ alla Puhovskog. Bio bi to zaista jedinstveni hrvatski (karamarkovski) put u lustraciju.

Povezani članci

• Mediji u doba korone: Apokalipsa juče, danas, sutra
• Ustanak protiv klerikalne tiranije
• Boris Dežulović: Tajna bosanskog jezika
• Fra Marko Karamatić: Predoziranje mržnjom Jure Krište
• Kalvarija Mostara se, sada je izvjesno, produžava
• Ponovo ćemo morati savladavati najbanalnije riječi

Foto: Vjeran Žganec-Rogulja

Iskustvo većine ostalih istočnoeuropskih zemalja govori kako je, nakon prvih donesenih lustracijskih zakona, pitanje daljnje lustracije uvijek bivalo dodatno potezano i reaktualizirano usporedno s jačanjem i vraćanjem bivših komunista na vlast, dakle više u svrhu političkih obračuna u sadašnjosti, a ne radi raščišćavanja prošlosti. U isto vrijeme, u Hrvatskoj, Tuđman se javno hvalio kako smo jedina od bivših komunističkih zemalja u kojoj se komunisti ne vraćaju na vlast. Dakle, smatralo se da je samim time mentalna dekomunizacija uspješno izvedena. Sada, kada se, iz ugla HDZ-a ispostavlja da to baš nije tako, ta pogreška se pokušava ispraviti. No taj voz je uvelike prošao, a forsirano vraćanje povijesnog kotača unatrag nikada ništa dobra nije donijelo.

 Piše: Marino Badurina

Nedavne optužbe Josipa Manolića protiv Tomislava Karamarka gdje Manolić insinuira kako je Karamarko, koji želi biti hrvatski lustracijski pionir, 80-ih godina i sam bio Udbin sitni doušnik, svjedoče kako će u narednom periodu rasprava o problemu lustracije biti dodatno vulgarizirana, te neće služiti ničem doli prizemnim dnevnopolitičkim potrebama. Kada rasprava o lustraciji jednoga dana ne bude koincidirala s predizbornim i izbornim vremenima onda će se možda moći trezveno i hladne glave objasniti zašto se radi o višestruko problematičnoj političkoj (da ne govorimo o pravnoj) platformi. No da bismo se uopće mogli prema lustraciji odrediti moramo znati što ona podrazumijeva. Zasada se pod tim pojmom „švercuje“ sve i svašta. Dapače, u javnom diskursu u opticaju je nekoliko pojmova za koje nije jasno u kojoj mjeri su podudarni, a koliko se razlikuju. Tu je prije svega „lustracija“ koja bi po definiciji trebala biti najuži pojam, za njom slijedi „dekomunizacija“ koja bi se mogla tumačiti i kao ekstenzivna lustracija, i naposlijetku najširi, ali ujedno i najmaglovitiji, pojam kojega je pustio „u promet“ sam Tomislav Karamarko – „duhovna obnova“. Ipak, u praksi kao najfrekventniji, najzvučniji i najsveobuhvatniji pojam koristi se „lustracija“. No upravo su njena shvaćanja različita. Dok za jedne ona znači kaznenopravno sankcioniranje komunističkih zločina, uključujući zločine tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, za neke druge lustracija bi bila više moralni proces. Primjer takvog „moralnog“ shvaćanja lustracije je recimo Vice Vukojević koji nedavno na pitanje što bi danas učinio sa svojim progoniteljima iz Udbe kratko odgovara: „Stavio bih ih na stup srama, da javnost dozna kakvi su to ljudi.“ No, bi li taj stup srama podrazumijevao i kakve konkretne sankcije, u smislu zabrane obnašanja viskokih javnih funkcija i slično, bez obzira što je mala vjerojatnost da su dotični još uvijek radno ili politički aktivni, ostaje nejasno. Pritom, uopće se ne radi o malom problemu. Dapače, Huntigton je tu vrstu problema, koja nastaje pri svakoj tranziciji iz starog (u pravilu represivnog) režima u novi poredak, nazvao „problemom mučitelja“. Radi se o problemu nošenja nove stvarnosti sa starim nepravdama. Postoje razni stupnjeviti modeli kojima tranzicijsko društvo može odgovoriti tom pitanju, pri čemu bi razumno bilo stare nepravde ne ispravljati novima. No, kome je do razuma.

Lustracija bi, po nekakvom difoltu, trebala uključiti kazneno gonjenje bivših službenika službi državne sigurnosti, restituciju vlasništva i deklasificiranje tajnih arhiva. Ipak, stvari nisu jednostavne kako se čini. Već ovi, netko će reći minimalni, postupci otvaraju (i u drugim zemljama su otvarali) čitav niz moralnih pitanja. Zaslužuju li svi službenici dotičnih službi sami po sebi da budu proskribirani. Možemo li bivšoj državi, pored svih zamjerki, zamjeriti i činjenicu da je imala vlastitu službu sigurnosti, policiju, vojsku i sve ostalo što svaka država ima. Država je uvijek, kako kaže Krleža, „mesarski panj“. To je bila onda, to je, mada u nešto manjoj mjeri, i danas. Kako onda postupiti prema onima koji u cijeloj toj priči nisu nevini, ali ne možemo reći ni da su krivi. U većini bivših komunističkih zemalja odgovor na to pitanje bili su svojevrsni kompromisni zakoni o lustraciji kojima se ograničilo daljnje „službovanje“ onima, i samo onima, koji su bili u doticaju s tajnim službama, bilo da se radi o visokim dužnosnicima ili o sitnim doušnicima. S druge strane, dekomunizacija, koja bi značila lustriranje svih bivših komunističkih funkcionera, nigdje nije dosljedno provedena. Doduše, gdjegdje je, kao npr. u Češkoj, lustracijski zakon mogućnost obnašanja čitavog niza javnih funkcija uskratio i visokim partijskim dužnosnicima, ali samo na ograničeno vrijeme. Razlog tome prije svega treba tražiti u načinu na koji su komunističke elite 1989-90. napustile vlast. One u svim zemljama, izuzev Rumunjske, nisu bile zbačene, već su (premda pod jakim pritiskom) naprosto sišle s vlasti. To je uvjetovalo i razinu intenziteta kasnijih obračuna. U Hrvatskoj je taj intenzitet najbolje ilustrirao Slaven Letica u filmu „Sasvim nepoznati Tuđman“ kada je posvjedočio kako je u vrhu HDZ-a neposredno nakon pobjede na izborima 1990. zapodjednuta rasprava treba li na 24 sata uhapsiti Ivicu Račana (predsjednika SKH-SDP) kako bi se barem simbolično označio diskontinuitet između stare i nove vlasti i poretka. Na kraju, umjesto toga, kaže Letica, Tuđman je odlučio da s Račanom odigra partiju tenisa. Kasniji rat onemogućio je makar i najblažu razinu lustracije prema kojoj bi svim bivšim „udbašima“ bile uskraćene najviše političke, sigurnosne i vojne funkcije. U stvarnosti mlada država je preuzela najveći broj baš takvih „udbaških“ kadrova. Prototip takvoga je upravo, ovih dana ponovno popularni, Josip Manolić. No, za divno čudo, Karamarko, u svojim recentnim konfuznim pokušajima tumačenja vlastitog lustracijsko-dekomunizacijsko-duhovnoobnoviteljskog koncepta upravo je Manolića spomenuo kao nekoga koga ne bi imalo nikakvog smisla lustrirati. Po tome zaključujemo da bi Karamarkova lustracija bila potpuna suprotnost onome što se događalo u svim drugim postkomunističkim zemljama. On dakle, valjda po principu neke čudne solidarnosti, ne bi lustrirao one koji dolaze iz (njegove) policijsko-obavještajne branše, ali su mu zato posebno bolan trn u oku „nelustrirani intelektualci“ alla Puhovskog. Bio bi to zaista jedinstveni hrvatski (karamarkovski) put u lustraciju. Šteta samo što Manolić nije Karamarku uzvratio njegovu kurtoaziju nego ga je dočekao đonom. Sada to dovodi do montipajtonovskih paradoksalnih obrata. S jedne strane, Karamarkovi protivnici koji su protiv lustracije lustrirali bi Karamarka, a on pak, koji želi biti prvi lustrator ne bi lustrirao Manolića, koji bi valjda po svakom modelu trebao biti prvi lustrirani. Očigledno, Karamarkova lustracija bila bi arbitrarna, nedosljedna i manipulativna, te bi rezultirala samo kaosom. Nekada je, od onoga što se predlaže važnije tko predlaže. HDZ je svoju šansu za za donošenje lustracijskog zakona propustio 1998. kada je to bio prijedlog HSP-a. Jedan od razloga zašto vrh vladajuće stranke ni u drugoj polovici 90-ih nije bio za lustraciju jest i činjenica da reformirani komunisti tj. SDP tada nisu bili značajna i jaka opozicija. Naime, iskustvo većine ostalih istočnoeuropskih zemalja govori kako je, nakon prvih donesenih lustracijskih zakona, pitanje daljnje lustracije uvijek bivalo dodatno potezano i reaktualizirano usporedno s jačanjem i vraćanjem bivših komunista na vlast, dakle više u svrhu političkih obračuna u sadašnjosti, a ne radi raščišćavanja prošlosti. U isto vrijeme, u Hrvatskoj, Tuđman se javno hvalio kako smo jedina od bivših komunističkih zemalja u kojoj se komunisti ne vraćaju na vlast. Dakle, smatralo se da je samim time mentalna dekomunizacija uspješno izvedena. Sada, kada se, iz ugla HDZ-a ispostavlja da to baš nije tako, ta pogreška se pokušava ispraviti. No taj voz je uvelike prošao, a forsirano vraćanje povijesnog kotača unatrag nikada ništa dobra nije donijelo.

Danas govoriti kako Hrvatska treba učiniti ono što su ostale istočnoeuropske zemlje učinile 90-ih, a ovdje je bilo nemoguće zbog rata, isto je kao tražiti od ex-jugoslavenskog prostora da u ime „tranzicijske pravde“ prođe kroz institucije Varšavskog pakta, sovjetsku interesnu sferu, da se nađe iza „željezne zavjese“ itd. Takvi zahtjevi ne uzimaju u obzir zasebni povijesni kontekst i specifičnosti povijesnog razvoja. Ne mogu se politička rješenja i platforme šablonski preslikavati iz jednog prostora i vremena u drugo. To je pervertiranje povijesnih procesa i ne može se provoditi bez prisile i stvaranja novih nepravdi u ime potiranja starih. A naročito je pak opasno kada se prošlošću poigravate usred potpune moralne, intelektualne i stručne insuficijencije da odgovorite na zahtjeve sadašnjosti i budućnosti.