ENG
Marko Vešović: Fašista grmi protiv fašizma
Autor/ica
Povezani članci
Bojim se da se o fašizmu u Bošnjaka zna i govori malo, ili bar nedovoljno, što je i razumljivo: ne može se bez nelagode govoriti o fašizmu jučerašnjih žrtava fašizma, ali Marko Darinkin misli da se više ne može kriti od svijeta da postoji nemali broj onih koji su uvjereni da bošnjački fašizam nedopustivo zaostaje za srpskim i hrvatskim, stoga ulažu nadljudske napore da, na ovom polju, stignu braću koja se krste sa tri prsta ili punom šakom’
U našoj regiji o srpskom i hrvatskom fašizmu zna se mnogo, bar znaju oni koji su htjeli da znaju, i to zahvaljujući ponajprije Srbima koji su odbili da budu Srbi po ukusu Dobrice Ćosića, pripravnika za nobelovca koji se na talijanskom zove Benito, i Hrvatima koji su odbili da budu Hrvati po receptu krivoustog Poglavnika koga su Sarajlije u ratu zvali Gargamel, ali bojim se da se o fašizmu u Bošnjaka zna i govori malo, ili bar nedovoljno, što je i razumljivo: ne može se bez nelagode govoriti o fašizmu jučerašnjih žrtava fašizma, ali Marko Darinkin misli da se više ne može kriti od svijeta da postoji nemali broj onih koji su uvjereni da bošnjački fašizam nedopustivo zaostaje za srpskim i hrvatskim, stoga ulažu nadljudske napore da, na ovom polju, stignu braću koja se krste sa tri prsta ili punom šakom.
List Saff, koji me dvaput počastio titulom islamofoba, zadužen je da u BiH zavede tmušu, i to ne bilo kakvu, nego autohtonu, samobitnu, tisućgodišnju tmušu koja je uz to obavezna da bude građanska, nezavisna, cjelovita i nedjeljiva. Jedan od Saffovih analitičara je Fatmir Alispahić, tuzlanski Rajko Vasić i mrzitelj Srba kakvog nema dokle ćeš reći, čije su drljotine takve da nikad ne znam je li gluplji, luđi ili nepismeniji. Ta karina od analitičara je u Saffu nedavno napisala:
“Kulturalni i kolonijalni obrasci jednako se manifestiraju u pogledu nastojanja da Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod, koji hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost. Zato Marka Vešovića do ludila dovodi uspravnost Muhameda Filipovića, koji se usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima.
Zato je iz ove kolonijalne zbilje prognan svako ko nije bošnjačka karikatura, koja će kreveljenjem i lupetanjem, puzenjem i dahtanjem, zadovoljavati srpske i hrvatske fašističke apetite.”
Bošnjački fašista, dakle, proročki gnjevnim glasom grmi protiv srpskog i hrvatskog fašizma. Ima li toga u Srbiji i u Hrvatskoj, zbilja ne znam, ali to vam je u BiH posve normalan pojav. A kad o nečijem lupetanju govori blesa kakve nema u tri kadiluka, to je prizor za bogove i, mada mi je poznato da toga ima i u Srbiji i Hrvatskoj, sve mi se čini da se u BiH tim hobijem bave imbecili mnogo veći i od srpskih i hrvatskih.
Zašto Crnogorca Marka Vešovića “do ludila dovodi“ to što je Tunjo Filipović, poznatiji kao Lažov Bili, “nadvisio srpske i hrvatske opanke“ – bošnjački Rajko Vasić ne objašnjava, smatra tu tvrdnju samorazumljivom, jer se radi o insanu čiji je količnik inteligencije “manji od broja njegovih cipela“, kako bi rekao Nenad Čanak. Ili pak, skupa sa Veslinom Puhalom, vidi u meni “srpskog izdajnika“? U redu to, ali zašto bi taj izdajnik, ni od koga prisiljen, nakon rata radio za Srbe? Mora da, skupa s klasikom Nedžadom Ibrišimovićem, Alispahić misli da sam se pokajao što sam u ratu stao na stranu srpskih žrtava. U redu i to, ali zašto tvrdi da hoću da izludim što je Muhamed-beg Ontološki nadvisio hrvatske opanke? Zato što sam Hrvat po ženi: sve se logično uklapa u glavi individuuma koji je smjesa paranoika i maloumnika, što se ne sreće baš svaki dan.
“Uspravni Muhamed Filipović”, tako tuzlanski mrzitelj Srba tepa najiskompromitiranijem bošnjačkom intelektualacu koji ima kičmu savitljiviju nego cirkuski ljudi od gume, kako su dokazali Tarik Haverić u knjizi Čas lobotomije i Marko Darinkin u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali. “Akademsko znanje“ Muhameda Filipovića, veli Alispahić, mada je pomenuti dvojac analizama pokazao kakav je polupismenjak i neznalica taj akademik.
Uspravni Muhamed o Srbima veli: ”Ako se tome doda u etnografskoj i etnološkoj literaturi opisana sklonost Srba za drastične postupke, kao što su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama, česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izražja u ratu, i to izvorima temeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda“.
Uspravni akademik je opet polupismen: samo u njega ćeš naći “izvore” koji su ”utemeljeni” svejedno na čemu. Izvori mogu biti skriveni, sadržani u sociopsihologiji Srba, ili poticati iz nje, a ono što se zida, što se pravi može se temeljiti na nečem. Usprvani beg nas kandžijom ćera da zamišljamo izvore ko čardake. “Jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena“, kako sebi veli u Vikipediji, silovanje jezika marljivo upražnjava više od 40 godina.
Kad piše u Nezavisnim novinama, uspravni Tunjo Srbima se uvlači u donje spremište, a kad Bošnjacima govori o Srbima, običan je rasist, ali, po starom običaju, nastupa kao svestručnjak i nije čudo što je ekspert za ”sociopsihologiju Srba”: hoće da svoj rasizam zaogrne plaštom nauke, to ne tvrdi on već ”etnografska i etnološka literatura”, a jednog od naistinoljubljivijih mislilaca u Južnih Slavena bilo bi svetogrdno pitati: na osnovu kojih knjiga je sazdao kolektivni portret Srba? Tako “uspravni Muhamed“ meditira gdje ga ne čuju Srbi: uzme pola kile sklonosti za klanja ljudi i ubijanja sjekirama, doda dvije šolje nasilja nad starcima i ženama, posoli čestim incestualnim odnosima, zabiberi seksualnim iskorištavanjem djevojčica i djece, i gotova je begova čorba o Srbima – prste da poližeš.
A sad pogledajmo kako piše tuzlanski Rajko Vasić. Govori o “obrascima“ koji se “manifestiraju u pogledu nastojanja“, jer ta polupsimena magarica koja se zakitila titulom magistra ne zna da se nešto može “manifestirati u nastojanju“, a nikako “u pogledu nastojanja“: ovo je napisao skribent koji se riječima služi kao kurvama.
Tko “nastoji“ da “Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod“, to ne znamo, jer nije rekao, ali znamo da Alispahić, u svojim beslovesnim škrabanjima po novinama, godinama zdušno nastoji da svi Bošnjaci budu kao on: glupi, paranoični, puni mržnje. Taj “proizvod“, veli, tu je da “hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost“, što mu je živa istina: ne vjerujem da ima Srbina i Hrvata zdrave pameti koji u tekstovima Fatmira Alisapića, jednog od najčuvenijih bošnjačkih ideologa, neće vidjeti dokaz “bošnjačke manje vrijednosti“ i usput se osjećati kao pripadnici superiornih nacija.
Po Alispahiću, Tunjo se “usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima“. Bošnjaci, dakle, imaju uspravnog i obrazovanog bega, a Srbi i Hrvati opanke – tvrdnja u kojoj se zrcali legura fašiste koji Srbe i Hrvate, zasto što nisu begovskog porijekla, lišava prava na akademsko znanje, i debila koji poredi akademika sa opancima. A zašto je “iz ove kolonijalne zbilje“ nije “prognan“ i Alispahić, mada to debelo zaslužuje, jer je “kreveljenjem i lupetanjem“ nesumnjiva “bošnjačka karikatura“, tu zagonetku bi nam mogao objasniti klasik Nedžad Ibrišimović koji Alispahića zove “usamljenim vitezom pera“.
Inače, Alispahićevo divljenje Tunji posve je razumljivo: taj fašista je Muhamed-begov đak. Evo šta kaže o Srbima: “Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika, kao za nas behar. Njima je mormalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. Čak štaviše, mali će Srbin poletjeti od ushićenja. Kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica.
Teško je reći da je mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne može se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, nažalost, nema otpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu. To je njihova izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti“.
Zastaću pred onim što Alisaphić veli o “malim Srbima“. Kad sam ga u Danima istulehao ko konja, tuzlanski fašista nije imao čime da mi uzvrati, pa je u odgovoru napisao: “Za mene je nezamislivo podići ruku na žensko. Zato ne mogu polemisati s Markom Vešovićem. Jer ja s druge strane ne vidim muškarca, ne vidim stav, već vidim jednu ostarjelu i čangrizavu babetinu, iz čijih obezubljenih i obezumljenih usta ključaju uvrede. Ne znam koliko tome doprinosi činjenica da Marko Vešović stvarno liči na hermafrodita, to jest na babu, ima onu žensku frizuru, ima izražene sise, ima nekakav piskutav evnuhski (evnuški, magistre!) glasić, kad bi mu obukao suknju i zavezao maramu, taman bi prispio među crnogorske narikače, one što im dadeš rakije da umjesto tebe plaču za tvojim najmilijim.“
Mada je tom džentlmenu “nezamislivo dići ruku na žensko“, to ga ne sprečava da nogama gaza djecu. Ibrišimovićev “vitez pera“ išao je u Beč da proučava “male Srbe” dok kolju zečeve, gledao je kako se takmiče u letenju nakon bezveznog klanja, provjeravao imaju li letačke dozvole i jesu li uredno ovjerene, a Tunjo mu dao kameru da snima lupinge koje su “mali Srbi” nakon klanja pravili nad Bečom. Tu je utvrdio da “mali Srbin“ na krv “uopće nije otporan“, čak je “u krvi prirodan“, jer u Srba je krv isto što je vazduh “insanima“, a nezavisnom ustaši iz Tuzle Srbi nisu insani, stoga je “malom Srbinu“ neophodna krv kao što je insanu nepohodan vazduh koji udiše. I pogledajte jedan detalj iz jezika tuzlanskog rasiste: ima “malih Srba”, ne i “malih Bošnjaka”, zato Mrzitelj svoj genetski produžetak zove “moje dijete”. Narod koji ovaj “vitez pera“ mrzi ne rađa djecu, tog stadija u Srba uopšte nema: čim iziđeš iz majke, odmah si “mali Srbin“ i zato, posve imun na uticaj civilizacije, kolješ kao veliki: ko se rodio na Grmeču, zalud raste u Beču!
Autor/ica
