Vešovićeva priče iz Tomašice: Vas treba sjeć motikama

Marko Vešović
Autor/ica 20.7.2014. u 11:00

Vešovićeva priče iz Tomašice: Vas treba sjeć motikama

U Omarsku bi došli đaci pa traže svoje negdašnje profesore: ti si mi dao jedinicu zato što sam Srbin, vele, pa tuku ili ga i ubiju. Đe su god našli bolesnog u kući, izgorili su ga zajedno s kućom. Stoku sa štalama palili. Tjerali ljude da jedni drugima sijeku uši. Dok su njih sprovodili u logor, psuju im: da vam boga, šta vas je muslimana. Jedan nosio dijete za vratom. Skinuli mu dijete, a njega pred djetetom zaklali. Gledala je na televiziji Srbe kako bježe iz Hrvatske i sjećala se kako su njih muslimane sprovodili u logor, a srpski seljaci bi se okupili oko kolone, psuju ih, pljuju, biju ih palijama, vele im: “Vas treba sjeć motikama“. Ubijale su ih i Srpkinje. Sestra Žigićeva i žena Petra Mitrovića, i ona ubijala, a vavik bili kod nas, i noćivali i jeli i pili kod nas. Nema ljudske glave u koju će toliko zlo stati. I kako sebe može brojati u žive poslije zla tolikoga?

Piše: Marko Vešović- e novine

Čitam u e-novinama tekst „U nedjelju ukop žrtava pronađenih Tomašici“, masovnoj grobnici gdje otkopan temelj Republike Srpske, kako je rekao više ne znam ko, valjda Faruk Šehić. Znao sam još 1992. godine da je Prijedor, mislim na grad i na opštinu, najveće stratište Bošnjaka, najveće prije Srebrenice, jer je jedan moj prijatelj imao rodbinu u Prijedoru i o toj klanici mnogo šta sam zapisao, ali nisam mogao naći ništa osim izaratni zapis „Ženska pamet” koji ovdje i dajem.

Nakon šetnje, dugo sam sjedio kod Mirze, gdje zatekoh Škoru, Mirzinog rođaka po majci koji je protjeran iz Prijedora, a sa njim – priči nikad kraja. Dobar je koliko je težak: u njegovu prisustvu ponekad se osjećam gotovo zao, jer sam po crnogorski osvetljiv, a Škore ni muvi zla ne misli.

Iz Prijedora prvi su izbjegli Srbi starosjedioci, njih deset hiljada, kaže Škore, i ne objašnjava i zašto. Imaš pamet pa sam zaključuj. Pobjegli od naoružanih divljaka, mislim se.

“Došli nam četnici: ‘Ovaj top da izvučete na vrh onog brda’. Kad pogledaš gdje ga treba izvući, zanebesa ti se. Vuklo ga nas trideset. Ne znam kako smo ga popeli gdje ga konjska ergela ne bi izvukla. Pasji strah, šta ćeš! Za nagradu nam dali po veknu hljeba. Kad je onaj četnik vidio gdje smo za izvukli, uhvatio se za glavu: ‘Nismo mislili ozbiljno. Nego da probate’.

Kad su nas istjerali iz Prijedora, morao si prije toga poplaćati sve moguće potvrde. Da si platio telefon. Ako ga nemaš, platio si potvrdu da ga nemaš. Pa potvrdu da si platio grijanje. Ako ga nemaš, platio si potvrdu da ga nemaš. I tako redom. Pošto poplaćaš sve obaveze, autobuska karta do Hrvatske koštala je 500 maraka. A mogao si uzeti samo torbu i ponijeti 50 maraka.”

U ratu, jednoj Srpkinji s Koševskog brda Mirzina snaha Mensura izradi da preko Crvenog krsta iziđe na Pale i u njenom stanu ostala Mensurina mati i sačuvala joj sve. Kad se otvorio put, stara Mensurina ode u Goražde, a Srpkinja se vrati sa Pala.

“Gdje mi je plastična kanta?” – pita Mensuru. Tamte-vamte, ispostavi se da joj je Mensurina mater ukrala plastičnu kantu.

“A ova šerpa? Što ste je izgorjeli?” – pita Mensuru. “To je od plina. Kuhalo se na plinu, ženo božja.“

Tu se desio i Škore. “Jeste li vi naplaćivali kiriju za ovaj stan?”, pita Srpkinju. “Nisam”. “Tu ste pogriješili. Ja sam, boga mi, kad su me išćerali iz Prijedora, od onog Srbina što je ušao u moj stan naplatio kiriju za godinu dana unaprijed!” E, vidiš, to ti je bilo pametno”.“I ti si mogla biti pametna”. “Jesam. Ali se nisam sjetila.“ “Pa ja! Ženska pamet.”

Zapis je dobar, ali nisam mogao e-novinama ponuditi samo ovo povodom sahrane 283 Bošnjaka i Hrvata Ante Dolića. Zatim sam ipak uspio naći tekst od kojeg mi se smračilo, jer sam posve zaboravio njegovu sadržinu.

Zagreb. Mjesec septembar, godina 1995. Šahbaza me odvela u izbjegličku baraku, napolju jaka kiša, jutro je, studeno je. Na krevetu, preko puta mene, sjedi žena koju neću opisivati, a ne vjerujem ni da bi mi uspjelo – toliko je obična, prosto jedna od desetina ili stotina hiljada muslimanskih nesrećnica, ali sve njeno, i kako sjedi i kako ruke drži i kako priča i kako gleda, sve mi je odnekud znano, a ne uspijevam da se sjetim otkud. Jedva shvatih: ta žena podsjeća na moju majku. Ne liči joj ničim posebno, ali sve skupa kad se sabere, dobiješ Darinku iz 1949. godine, Darinku iz njene vlastite priče o ibeovskom vremenu.

Jednom su je udbaši odveli na stijenu iznad limskog vira Sinjavca i obećali da će je odatle baciti ako ne kaže gdje su pare. Sad više nije važno kakve pare, jedino treba reći da je Darinka odvratila: “Bačite me. Para kod mene nema nikakih”. Bila sam se osudila, napomenula bi kad god je prepričavala ovo zbitije. „Bila sam se osudila, i nijesam ni na vas mislila“.

U njenom jeziku, osuditi se značilo je postati prema svemu toliko ravnodušan da ti je svejedno hoćeš li biti bačen sa stijene, čak ne pomišljaš ni da će ti šestoro djece ostati siročad ako udbaši ispune obećanje. Osuditi se značilo je da je duša utrnula i više ne može da reaguje na prijetnje iz stvarnosti, toliko joj bjehu dozlogrdila udbaška zlostavljanja. I ova žena što sjedi preko puta mene i priča svoju nesreću, i ona se osudila. Slušam ljudsko biće koje je likvidirano davno. Likvidirano u vlastitim očima.

Njih dvoje, muž njen i ona, tražili da pređu u Njemačku. Navrh dva mjeseca, dolazi obavijest: molbi im je udovoljeno, ali za Ameriku. Objašnjeno im je: ne mogu u Njemačku gdje je sve prepuno. A šta će njih dvoje u Americi? Prestari su za Amerike. Ona nema ni zdravlja, ne može raditi ništa, sa ovakvim srcem, sve i kad bi joj ko dao posao. Za mlađi je svijet Amerika i za zdraviji. Bolje da se ovdje odmah ubije. Da se ubiju oboje.

Muž je sjedio kraj nje i sve vrijeme se bavio gledanjem. Zakuje oči u patos i kao da kuša, s bolnim naporom, pročitati nerazgovijetno ispisane riječi. Pa upre pogled u mene, ili u Šahbazu, kao da nas odnekud zna, a ne može da se sjeti odakle, pa  prenese  pogled na lice svoje žene i kao da  se pita: koliko bi još moglo trajati? Koliko će još gledati to lice na svijetu? Nisam rječitije oči odavno sreo. Čovjek sveden na gledanje. Kao da šuti jer mu sva snaga ode na gledanje. Nije kadar ni za šta drugo

U Njemačkoj su tri njena brata i sestra. Zvali je da dođe k njima, ali je ostala ovdje, jer je dugo čekala glas o mlađem sinu. Komšije su im rekli da su ga Srbi, još živog, odvezli sa mrtvima u traktoru. Mogla je i ona za vremena preći u Njemačku i davno početi da dobija pomoć, ali bi sina morala proglasiti mrtvim, a to nije mogla: isto kao da bi ga ubila svojom rukom. Tako bi joj bilo. Iako nije bilo mnogo nade da će ga više ikad vidjeti živa.

Danas, kad joj je jasno da je i on ubijen, nekako i voli što je ovdje, što je u zemlji gdje leže njena djeca. Svejedno što su mrtvi. Da je otišla u Njemačku, bilo bi joj kao da je digla ruke od svoje djece. A ona računa ovako: kad uči svojoj djeci, da će od toga njima biti bolje, da će im zemlja biti lakša. Šta će, to jedino joj je ostalo: kad ne bi vjerovala ni toliko, ne bi se više imala za šta uhvatiti. A da je u Njemačkoj, i tamo da uči svojoj djeci, otud im to ne bi pomoglo, jer, kad si u Njemačkoj, onda ništa od svega ovog ovdje, ovog naškog, više ne važi, ni molitve. Tako se njoj čini. A tako, vjeruj, i jest.

Njoj više ništa ne treba. Ništa. Ništa. Ništa. Niti joj je ičega žao. Sinovi njeni, dvojicu imala, napravili dvije kuće, a pred kućom, u dvorištu, svaki po auto. Lijepo se živjelo. Sad joj nije žao ni tih kuća, ni tih auta, ni one ljepote, niti ičeg. Nije joj žao ni nje. Ni njenog muža joj nije žao. Samo joj je njene djece žao, ne možeš više opet dijete roditi, a kad znaš da su hiljade i hiljade ljudi iz Bosne prošli kao njih dvoje, nek joj niko ne kaže, brate slatki, da je svima tako bilo pisano. Nije to iz božjeg teftera. Nije.

Nekima će se život popraviti poslije rata, kad se oslobodimo. Neki će opet doći do zelene grane. Ona neće. Njoj se popraviti  ne može više ništa. Više se ničim ne može oveseliti. Ničim. Ničim. Ničim. Kad su uhapsili Duleta Tadića, ni to je nije mnogo obradovalo, a on je najviše mučio njenog starijeg sina u logoru.

Jednom je pitaju: šta bi uradila Duletu da joj ga daju u šake? Vala ništa, veli ona. Otac Duletov ima četvoricu. Da ima samo Duleta, možda bi ga ubila, nek mu otac vidi kako je kad ostaneš bez poroda. Nek njegov otac vidi kako je kad ostaneš zavazda praznoga srca i praznih očiju. Ali Duletovu ocu bi ostala još trojica i zato mu ne bi uradila ništa. Neka mu drugi sude.

Pa i to što sude zločincima, ni to nju nije mnogo briga. Neka ih kažnjavaju koliko hoće. Njoj je svejedno. Jer ono jučeranje se više ne može popraviti. Ničim, ničim, ničim. Koga su ubili, ubili. Zar će joj vratiti njenoga sina, ako Duleta ubiju?

Počeo je da joj se gubi lik mlađeg sina. Pamet joj popušta, zar? Ima dana kad ne može da se sjeti kako je izgledao. Zna onako, otprilike, mogla bi ga drugim opisati, ali nema joj ga pred očima. Strah je hvata od toga. Pa ga zamišlja kakav je bio djetetom i sjeća se kako je rekao da je voli “odavde do gore, đe tice lete”. I vraća joj se djetinji lik, ali odrasli sin izgubi se po nekoliko dana. Onda kao da joj se maličak vrati. Postane joj kao jasniji. Čuje ga i kako kaže, to je posljednje što je rekao na rastanku: ”Vi, mama, krenite, a s nama šta budne“. I opet naiđu dani kad joj je prazno pred očima. Možda je to od tableta?

Jer ona odavno živi o tabletama. I ima strah, zato malo hoda, jer kad prelazi ulicu, odjednom sva zadrhti kao da će je nešto udariti. A njen muž svukud hoda, zna sve po Zagrebu sam proći. A ona kad se sjeti šta joj se desilo i kojeg se sve zla, u ovome ratu, nagledala, ni sama ne zna kako insan može i dalje živjeti poslije toga? Ali ovo i nije život. Tako ona sama sebi kaže. Nije ona živa, nego je samo na broju.

Dva sina joj bila dva oka u glavi. Jedan šezdeset prvo godište, a drugi napunio dvadeset osam godina dva dana prije onoga kad je posljednji put viđen živ na traktoru. A plus gdje su toliki sinovi i kćeri ostale njene rodbine? Da pomene samo dva sina od sestre njene: njih su četnici strpali u onaj autobus kojim su odvedeni na Vlašić i otad se ništa za njih nije doznalo nikad. Njena sestra našla muža zaklanog pred džamijom, poklopljen škrinjom, valjda je iz džamije iznijeli.

Sa dvije cure i sinom od dvanaest godina ostala u Prijedoru do nedavno. Mali posvunoć skače iza sna i plače. Ubjeđivala ga je da nisu ubili njegovog tatu, a on: nemoj mi govorit, ja mu kaiš poznam. Zlo, brate. Zlo veliko. Onaj Žigić imao paliju s velikim ekserom na vrhu, pa udri ljude gdje koga stigne.

U Omarsku bi došli đaci pa traže svoje negdašnje profesore: ti si mi dao jedinicu zato što sam Srbin, vele, pa tuku ili ga i ubiju. Đe su god našli bolesnog u kući, izgorili su ga zajedno s kućom. Stoku sa štalama palili. Tjerali ljude da jedni drugima sijeku uši. Dok su njih sprovodili u logor, psuju im: da vam boga, šta vas je muslimana. Jedan nosio dijete za vratom. Skinuli mu dijete, a njega pred djetetom zaklali. Gledala je na televiziji Srbe kako bježe iz Hrvatske i sjećala se kako su njih muslimane sprovodili u logor, a srpski seljaci bi se okupili oko kolone, psuju ih, pljuju, biju ih palijama, vele im: “Vas treba sjeć motikama“. Ubijale su ih i Srpkinje. Sestra Žigićeva i žena Petra Mitrovića, i ona ubijala, a vavik bili kod nas, i noćivali i jeli i pili kod nas. Nema ljudske glave u koju će toliko zlo stati. I kako sebe može brojati u žive poslije zla tolikoga?

Jok, ne živi ona više. Nego se ljudima to samo tako čini. Dura ovdje, hoće da umre u zemlji gdje leže njena djeca. Toliko može. Imaće toliko snage da izdrži. Više je ne boli ni kad pomisli da sjutra, kad se njih dvoje razbole i padnu na postelju, nikog neće imati da ih prihvati i da ih prigleda. Nek neće. Krepaće oni nekako i bez ičije pomoći. To više nju ne boli. Niti je boli više išta. Može ona bez ičeg. I može bilo kako i bilo gdje. Svejedno joj je. Svuda može, jedino na putu ne može biti.

Oni što su bili u logoru s njenim starijim sinom pričaju da je Dule s merakom kasapio ljude. A njen sin i Dule prije rata bili prijatelji, i u novinama slike im izlazile i kako su se družil vazda. E, baš je on njenog sina najviše mučio, najposlije ga i ubio.

Ubijao je sa merakom: Duško Tadić, monstrum iz Prijedora

Prije rata, Dule je obojici njenih sinova predavao ono karate. I u novinama su napisali da je njenog sina Dule ubio zato što ga je jednom u igri porazio. A Jaska je Dule ubio zato što je bio bogat. Jednog Alića je ubio zato što su se njih dvojica prije rata negdje potukli. A ovo zna sigurno: dok je tukao njenog sina, oni ljudi što su s njim bili u logoru čuli su Duleta kako mu kaže: “Hajde, Turčine, budi sad jači od mene.“

Onda se dugo obnađivala, a ovamo traktor pun puncijat, naslagan do vrha mrtvim, isto kao cjepanicama, a noge im vire vani. Njeni komšije što su bili u logoru i živi ostali rekli su joj da je jedan od njih vidio njenoga sina još nedotučenog. Ostavljen onako, sav isprelaman, ali nedotučen. A ona se, luda, nadala da bi mogao nekako ostati živ. Glavno je, činilo joj se, da nije viđen mrtav. Nadala se da bi čudom nekim mogao biti živ.

Naš svijet već ide nazad. Počeli se ljudi vraćati kućama, ili imaju djecu, pa idu za djecom. A njih dvoje ovdje čekaju. Njen muž i ona. Sjede i čekaju, a ne znaju šta, ali znaju da u Bosnu neće. Ne znaju šta bi tamo gdje više nikog svog nemaju, niti išta svoje imaju. A Kozarac će ostati četnički. Zar će iko imati kuraži da se u njega vrati, sve i kad bi mogao?

Neće u Bosnu, a ne znaju ni šta će u Zagrebu. Pa im je kao da su nigdje. Sve i kad bi imali gdje da se u Bosnu vrate, ne znaju šta će tamo, gdje im je sve postalo tuđe. Jeste, tuđe, ona se toga ne stidi reći. Kad nemaš svoje djece, onda ti je sav drugi narod tuđi. Kad imaš djecu, onda si s narodom. Ona više i ne priča s ljudima. Nema živaca da sluša. Što bi ona pričala druge ne zanima. Možda i zanima, ali se ustručavaju od tebe. Nekako te ne vole sresti. Ne znaju kako bi pričali s tobom. O čemu?

Marko Vešović
Autor/ica 20.7.2014. u 11:00