Markovina i Mostar

Povezani članci

• Lana Pudar je prvakinja Evrope!
• Marinko Čulić: Monetizacija Tita
• Tribina u Mostaru: “Pravdom protiv društva nasilja”
• Latinka Perović: Istorijsko propadanje srpskog naroda
• Sve po zakonu: Elvedin Dino Grabovica i BS Telecom Solutions u carstvu puke slučajnosti
• Moga tela gospodar

Svaki grad ima svoje opjevane i neopjevane legende.  Ljude čiji su životi obilježeni jednim gradom i ljude koji su svojim životima obilježili taj grad.

Tajne ne postoje, ne postoji primjer ili obrazac kako zaslužiti tu prestižnu  titulu, možda jednostavno moraš neizmjerno voljeti  taj grad, a grad će ti onda uzvratiti istom mjerom.

Roko Markovina je bez ikakve sumnje čovjek koji je svoj život poklonio gradu na Neretvi, a Mostar mu je uzvratio onako kako samo Mostar zna.

Neizmjernom ljubavlju, velikim zagrljajem, iskrenim osmijehom ali  i gorkim suzama i sjetom za nekim drugim sretnijim vremenima.

Priča o Roku Markovini je priča o jednom drugom Mostaru, danas prisutnom nažalost samo u  izblijedjelim  sjećanjima nekih mostaraca rasutih kilometrima i miljama daleko od svog grada.

To je priča o jednom gradu izgubljenom između istoka i zapada, prepletenom  hiljadama mostova u kojem je Neretva mnogo više od rijeke koja presjeca grad na dvije strane. To je ispovijest  hiljada Mostaraca i njihovih sjećanja vidljivih  na crno bijelim fotografijama vile Neretva i hotela Ruža,  opjevanih u pjesmama  Mostarskih kiša, ispričanih u anegdotama sa utakmica Veleža i sadržanih u udvaranjima i rađanjima prvih ljubavi na mostarskom korzu.

To je svjedočanstvo  jednog društva koje,  kako to Roko Markovina kaže,  ljude može dijeliti samo po jednom osnovnom i suštinskom kriteriju: na raju i na papke.

Autor ovog teksta nije Mostarac i pripadnik je jedne druge, nažalost  izgubljene generacije zahvaljujući tuđim, idiotskim ratovima koje ovaj grad nikada nisu vidjele i doživile očima i srcem Roka Markovine.

Nažalost, Mostar danas nije grad kakvog ga se sjeća i u kakvom je živio Roko Markovina.

Mostar je podijeljen, Neretva dijeli, a  mostovi gube svoje funkcije. Simboli Mostara su nestali. Velež ne igra na svom stadionu,  pa čak ni u svom gradu, Neretve i Ruže više nema, Mostarske kiše više ne pjevaju, a legende Mostara i Mostarci lagano nestaju.

Papaka je mnogo više, snažniji su, a mentalne bolesti i rapidni zloćudni tumori devedesetih godina još uvijek izjedaju i urušavaju ovaj grad.

U gradu u kojem je važno kako se zoveš i sa koje strane Neretve dolaziš, priča o Roku Markovini i Mostaru kakav je bio i kakvog se on sjeća izgleda nevjerovatno i  nestvarno  za mnoge od nas.

Imati priliku da se barem na sat vremena družiš sa čovjekom kakav je Roko Markovina predstavlja čast, zadovoljstvo i određenu vrstu satisfakcije ali također stvara i jedan čudan osjećaj unutrašnjeg nemira nakon čega sam sebi postaviš pitanje na koje ne želiš dati odgovor.

Pitanje glasi:

Pa dobro,  šta ja mogu reći o ovom gradu?

(Sutra donosimo prču – sjećanje Roka Markovine o Mostaru)