Mašenjka Bačić: Zaboravljeni ročnik Saša

Povezani članci

• VUČIĆ IH NIJE VOLIO: Kako su nacionalni bardovi postali tehnološki višak
• Viktor Ivančić: Manje zlo
• Kurspahić: Pred “otvorenim vratima”
• Beograd – Zagreb via Busije
• Ozren Blagovčanin: Pobjedit ćemo nasljednike udruženog zločinačkog poduhvata
• Intervju: Dragan Marković: Mi smo narodna reprezentacija

Ne znam što sam radila, niti kako sam provela dan u Splitu toga  6. svibnja 1991. koji se danas svečano obilježava kao dan prosvjeda splitskih škverana i radnica Jugoplastike protiv agresije nad ubijenim hrvatskim policajcima u Borovom Selu i okupacije sela Kijevo. Moja oskudna i zbunjena osobna sjećanja sedmogodišnjakinje – u kojima  nazirem tek neke slike poput susjede bakice koja ujutro umire, a već popodne joj nepoznati ljudi ulaze u stan, roditeljske zabave na kojima netko započinje pjesmu Svirajte mi Jesen stiže, a drugi ga ušutkavaju – tek su kasnije dobila racionalno objašnjenje. Tako se s  vremenom i sjećanje koje sama nisam zapamtila, a kojem sada obilježavamo dvadeset godina, oslikalo i uobličilo u sliku na koju nisam ponosna kao građanka Splita, niti mislim da se treba upisati u najsvjetlije trenutke

Ne mogu točno locirati kad sam saznala kako su hrabri splitski radnici, predvođeni sindikalnim vođama, toga uzavrelog 6. 5. 1991. došli pred zgradu Banovine, u kojoj se u to vrijeme nalazila Komanda JNA, i od kada sam počela pratiti obljetnice u kojima se iz godine u godinu ponavlja o danu u kojem je “ispisana jedna od najljepših i najsjajnijih stranica povijesti grada Splita”, kada su splitski građani i radnici “prepoznali povijesni trenutak te izašli na ulice i pred uporištem jugovojske poručili da je vrijeme za promjene”. Redaju se iz godine u godinu hvalospjevi hrabrosti splitskog malog radnika. I nakon velikih i pompoznih riječi trenutnih političkih predstavnika i svjedoka vremena poput, Jure Šundova ili Ozrena Matijaševića, koji su čvrstom i hrabrom rukom poveli nacionalnom euforijom opijenu masu, ponekad se netko sjeti i spomene poginulog ročnika JNA. “Mi smo se borili za bolji život i nikome nismo željeli donijeti smrt. I danas žalim za mladim Saškom Gešovskim. Ali treba reći da on nije bio slučajno isturen. Htjeli su u JNA isprovocirati nas da mi upotrijebimo silu, ali nismo tome podlegli”, i prošle se godine prisjetio Jure Šundov, nekad heroj, danas dogradonačelnik. No, kako je stradao Saša Gešovski, devetnaestogodišnji makedonski ročnik, nitko nikad nije saznao. Jesu li na njega gađali oficiri JNA iz zgrade koji su ga poslali pred gomilu, ili ga je ubio netko iz mase tko se dokopao oružja, nikad nije pouzdano utvrđeno – Županijsko odvjetništvo je odustalo od progona hrvatskog državljanina zbog nedostatka dokaza.  No, rijetke snimke pokazuju kako splitski radnici nasrću na tenkove JNA, dave drugog ročnika, i ne izgledaju baš veličanstveno i nenasilno kako današA njih već dvadeset godina slavimo kao ponos i diku grada Splita. Ove godine je osnovan i poseban Odbor za organizaciju proslave povijesnog događaja, te izdana monografija Banovina ’91. Nisam je imala prilike još vidjeti, a nekako slutim da i ne želim, jer mislim da na njenoj naslovnici nije slika tog adolescenta čije je ubojstvo najvažniji događaj te nacionalističke euforije.nji dogradonačelnik i drugi svjedoci vremena opisuju.

Nekako naivno mi se čini da je taj devetnaestogodišnji mladić ipak trebao biti bolje upamćen u memoriji Splita. Većina mojih vršnjaka koje poznajem nema pojma tko je Saša Gešovski. Nisam nikad pročitala da je netko iz gradske vlasti otišao u Kavadarce posjetiti Sašinu obitelj, nisam čula za prijedlog da se podigne spomenik jednoj od prvih žrtava rata, ili barem spomen-ploča. I dok slušam samohvale tadašnjih sindikalnih vođa o strahu koji je prevladala domoljubna hrabrost, pitam se kako se tog trena osjećao taj mladić u stranom gradu, pred razjarenom ruljom oko sebe, i zapovjednicima koji su ga hladnokrvno izručili, iza sebe. I mislim da bi bilo pravednije, moralnije i za građane Splita plemenitije, da se 6. 5. sjećaju prvo tog mladića, a tek onda onih koji su u hrabroj gomili branili nacionalne interese. Da su svih ovih godina tog dana malo više mislili o njemu, a ne slavili bezglavu masu radnika obuzetih nepravdom, koja se vrši nad njihovim narodom, možda bi danas živjeli u empatičnijem gradu s manje netrpeljivosti, u kojem ne bi bilo tek devet popisanih pravoslavaca, i gradonačelnikom koji najavljuje dizanje spomenika čovjeku za kojeg je međunarodni sud utvrdio da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu.

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala h-alter