Crkva blagosliva one koji joj služe

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Aritmetika izbjeglica
• Draško Luković: Brutalna stvarnost
• Đikićev odgovor Josipoviću: Mrakobjesje rejting-efendije’
• Skupštinska Ponoćka
• Milanović: SDP iza sebe nema interesne skupine niti dugove
• Uoči Predsjedničkih izbora u Hrvatskoj: KAKO DEMOTIVIRATI BIRAČE

Biskup Pozaić:

Nacizam je došao na vlast putem demokratskih izbora, no onda su zaveli diktaturu. Treba li uopće upozoravati na sličnost s komunistima danas u Hrvatskoj, kazao je Pozaić na tribini o spolnom odgoju.

Moguće bi bilo dobro da je hrvatskoj javnosti uvaženi biskup Pozaić podario malo više informacija o tome tko je pomogao nacistima da dođu na vlast. U upravo izašloj knjizi njemačkog autora Matthiasa Holzbauera navodi se da je baš Katolička crkva pomogla Hitleru da dođe na vlast. O razlozima suvišno bi bilo govoriti, oni su u sva vremena isti, INTERESI.

Udruga David

Prenosimo kratki citat iz knjige “Kobni papa”

S druge strane, političarima nisu imali drugog izbora. Vatikan je svoje laičke zastupnike i biskupe u Njemačkoj jednostavno ostavio na cjedilu zbog taktičko-političkih procjena i isporučio ih diktatoru. Oni su, da tako kažemo, ostali u zraku sve dok se nisu, kao i njihova središnjica u Rimu, nagodili s fašističkim režimom. To je dovelo Johna Cornwella, kao što je prethodno navedeno, do zaključka: „Moja istraživanja Pacellijeve karijere od početka [20.] stoljeća pričaju povijest jedne težnje za besprimjernom vlašću, koja je 1933. dovela do toga da je Crkva uvučena u sudioništvo s najmračnijim snagama stoljeća.“ 46)

Sporazum s Hitlerom i njegove posljedice

Za vrijeme tih dramatičnih događaja već su dugo bili u tijeku pregovori o sporazumu između Njemačkog Rajha i Vatikana. Biskupi su brzo prepoznali znakove „novoga doba“. Već 5. svibnja 1933. rimokatolički kardinal Michael Faulhaber, koji se tako dojmio Josepha Ratzingera kao dječaka i kasnije ga pomazao kao svećenika, zahvalio se pismom bavarskoj državnoj vladi „što je u javnom životu pod novom [nacističkom] vladom gdješto popravljeno: bezbožni pokret je prigušen, slobodni mislioci ne mogu više javno bučiti protiv kršćanstva i Crkve [bili su zabranjeni]…“ 47) Pet dana nakon toga pisma, 10. svibnja 1933., diljem Njemačke na lomačama su spaljene nepoželjne knjige. 9. lipnja 1933. katolički kanonik Ferdinand Piontek iz Breslaua pokrenuo je  „stroge državne mjere“ protiv Jehovinih svjedoka. 48) Kao posljedica toga, oko 1500 „svjedoka“ kasnije je u koncentracijskim logorima strijeljano, obješeno ili su im odrubljene glave.  27. lipnja 1933. nadbiskup Conrad Groeber iz Freiburga zabranio je svim katoličkim svećenicima da kritiziraju nacionalsocijalizam. Nacionalsocijalizam i katolicizam su sada bili saveznici.

20. srpnja 1933. svečano je potpisan sporazum između „Svete Stolice“ i nacističke Njemačke. Uime Vatikana dokument je potpisao Eugenio Pacelli, kasniji papa Pio XII, koji je zapravo povlačio konce. Zakon o provedbi Sporazuma od 12. rujna 1933., neophodan za njegovo stupanje na snagu, nosi potpis Adolfa Hitlera osobno. Taj sporazum nije nacionalsocijalističkom režimu donio samo neprocjenjiv međunarodni renome, nego i obećanje Crkve da će se katolički duhovnici otada suzdržavati od svakog političkog djelovanja. Crkva se – slično kao i u Italiji – nagodila s fašističkim režimom i bila je za to nagrađena obećanjem da će državne potpore i oslobođenje od poreza za Crkvu ostati i nadalje nepromijenjeni. Doista su opsatli u Njemačkoj sve do danas i to u visini od oko 15 milijardi eura godišnje. 49)

Neovisno o tome, sve su tvrtke također obvezne svojim zaposlenicima od primanja automatski ustezati crkveni porez i proslijediti ga Crkvi preko državne uprave. U tu svrhu svaki njemački zaposlenik obvezan je na poreznoj kartici navesti svoju konfesiju. Ovu za Crkvu jedinstvenu regulativu preuzela je i Savezna Republika i ona je pored Zakona Rajha o lovu iz 1934. jedini zakon iz Hitlerova vremena koji je još uvijek na snazi.

Najmanje loša, kao odredbe samog Sporazuma, bila je  njegova politička funkcija. Naime, za protuuslugu Crkvi sada se pod pritiskom Rima veliki dio njemačkog naroda oprostio od politike. Crkva je diktatoru Hitleru prepustila neograničenu mogućnost djelovanja i dala mu s crkvenim blagoslovom politički slobodne ruke time što je vlastitim dužnosnicima Sporazumom zabranila svako političko djelovanje i naravno osobito svako „kritičko“ političko izjašnjavanje. Sve je to napravljeno u svrhu očuvanja bogatstva Crkve i njezine neograničene vlasti nad dušama. To je ipak vrijedno Pacellijeva proglašenja blaženim. Ili možda nije?

U Goetheovu Faustu stoji crno na bijelom: „Crkva blagosliva one koji joj služe“.