Medijski debakli izbornog pobjednika

Povezani članci

• HRVATSKA SE TREBA SUOČITI – DA, ALI SA ČIME?
• Rehabilitacija ratnog zločinca
• Dragan Markovina: Svakoj ljevici društvo bi trebalo biti bitnije od države
• Nasilje i govor mržnje prema Srbima u 2015.
• Renato Baretić: Tko bi normalan htio biti na čelu današnje Hrvatske?
• Lomača za Severinu

Prvi novinski intervju nakon što se proglasio izbornim pobjednikom, Tomislav Karamarko je dao u Vukovaru, odmah po završetku obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu toga grada. Iz vukovarskog razgovora, objavljenog ove subote u Večernjem listu, vidimo da su i mjesto i vrijeme njegova nastanka umnogome utjecali na predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Premda u intervjuu niti jednom nije spomenuo Vukovar, Karamarko je bio prepun sućuti. Toliko je suosjećanja lider Domoljubne koalicije pokazao prema samome sebi, da bi bilo krajnje bešćutno ne prenijeti barem dio njegovih lamentacija.

Bujicu Karamarkovih patničkih emocija izazvala je novinarska primjedba o nezadovoljstvu ostvarenim izbornim rezultatima koje je krenulo upravo iz njegova HDZ-a, uz koju je išlo i pitanje hoće li se ponovo kandidirati za predsjednika stranke ako s Mostom ne uspije dogovoriti formiranje nove vlade.

»Doista mi je nejasno da se relativni pobjednik proglašava poraženim, a poraženi sam sebe proglašava pobjednikom. SDP je izgubio 24 mandata u odnosu na prošle izbore, a mi smo dobili 14 novih! Strani mediji ne dvoje tko je pobjednik izbora, ali dio domaćih nudi neku svoju logiku«, potužio se domovinskoj javnosti od nje nepriznati šampion Karamarko. Nije pritom smogao snage da precizira čija ga je izopačena logika žešće ugrizla za srce: da li onoga hrvatskog desničarskog sedmodnevnika koji se razgalamio o »Karamarkovu debaklu« ili onoga Hrvatskog tjednika koji mu je okrenuo leđa, poručivši mu »Zbogom!« preko cijele naslovne stranice i nabijajući mu na nos da je izbore izgubio »od najgorega premijera i od najgore vlasti u Europi«?

Iz odgovora u odgovor nastavio je bolno tuliti kako je nekima »cilj obezvrijediti« njegovu »važnu pobjedu«, pitajući se zar bi za takve »HDZ bio pobjednik jedino da je osvojio 90 ili 130 mandata«. Nastavio se čudom čuditi kako to da »ne možemo pročitati nijedan članak o porazu SDP-a« i snebivati se nad novinarima koji, umjesto da pokopaju njegove izborne protivnike, »izmišljaju događaje iz izborne noći o tome kako mu je glavni tajnik Brkić nešto rekao«.

Na novinarkino nazivanje stvari pravim imenom, tj. kako se ne piše i ne priča da mu je Milijan Brkić »nešto rekao« nego da je glavni tajnik HDZ-a vikao na predsjednika stranke, Karamarko je odvratio kako na njega nitko ne viče, niti on na koga viče, jer se predobro poznaju da bi vikali. Toliko predobro da mu vjerni Vaso u izbornoj noći nije ništa rekao, ma ni riječ zucnuo, a kamoli da bi vikao. Jer što bi se nakon onako nadmoćno proglašene pobjede i imalo reći?!

Bila je to, kako veli Karamarko, »ista izmišljotina, koja nema uporište ni u kakvoj situaciji«. Baš kao što je izmišljotina i nezadovoljstvo nekih HDZ-ovaca radom i učinkom direktorice kampanje Josipe Rimac. Na koju Karamarko može odgovoriti samo tako da još jednom ponovi kako se – odveć napadno a da bi to njegova istraumatizirana duša mogla šutke podnijeti – »pobjednik u dijelu medija tretira kao poraženi, a poraženi kao pobjednik«.

A kad smo već kod pobjednika, zanimljivo je da vođa Domoljubne koalicije sada govori o prvoj i o drugoj pobjedničkoj stranci. Prva je, naravno, njegova, a druga je – ona s kojom se donedavno, duhovito kako samo on zna, sprdao govoreći o mostićima i stazicama, te poručujući kako je glas za Most glas za SDP. »To je bila kampanja«, pravda se Karamarko, »a ne možete očekivati da u kampanji hrabrim i mobiliziram druge opcije.«

Most mu danas nije ni mostić ni stazica. Baš naprotiv, koaliciju HDZ-a s Mostom smatra »logičnim i prirodnim savezništvom«. I ne pada mu na pamet da glasove što ih je osvojio Most sada proglasi glasovima za SDP.

Štoviše, tu dojučerašnju stazicu k trećim bespućima sada »respektira kao novu reformsku snagu«. Ali najozbiljnija reformska sila je – zna se – tamo gdje nema ni najmanjih nesuglasica, a nekmoli dreke i galame između njega i Vase. »HDZ je reformistička stranka i sve što su kolege iz Mosta predstavili kao potrebu reformi, HDZ je već imao u svom paketu, pa i više od toga«, hvali se Karamarko, očigledno uvjeren da se nitko pod kapom nebeskom ne može domisliti nikakvoj reformi koja već ne bi bila patentirana kao HDZ-ov izum.

Novinarka je srećom bila milosrdna, pa od tako domišljatog sugovornika nije tražila da navede ijednu od tih brojnih reformi. Jer ako bi se i sjetio prve, za drugu bi mu – sudeći prema suverenom vladanju gradivom kakvo je pokazao u kampanji – trebalo malo više od jednog Dana sjećanja. Dovoljno je  da znamo kako u reformističkoj stranci HDZ-ova kalibra tih reformi ima puno, »pa i više od toga«.

Intervju Večernjem listu, nažalost, nije pomogao Karamarku. On je i dan nakon njegova objavljivanja nastavio s kuknjavom na račun sedme sile i nepravde. »Zašto se u medijima samo piše o takozvanom raskolu u HDZ-u, a ne i što se događa u SDP-u?« – zavapio je kada su ga novinari jučer priupitali za raskol što ga je u stranci navodno izazvao politološki esej Davora Ive Stiera s prijedlozima reforme samoga HDZ-a. »Cijenim novinarski posao, ali ne razumijem tu vrstu shvaćanja da se gubitnika proglasi pobjednikom, da se HDZ-ova relativna pobjeda pokušava još više relativizirati«, ponovio im je Karamarko ono što su već mogli pročitati u novinama. I što će im, kako ga je krenulo, ponavljati svaki put kada pomisle da on ima ikakav suvisliji odgovor na bilo koje pitanje.