„Meni dobro, a vama kako bude“

Izdvajamo

• Kada je HDZ imao vjerodostojnost, osim „vjerodostojnosti“, da bi je netko mogao - vratiti? Za Franje Tuđmana kad je Bijedna Naša bila pod embargom na uvoz oružja te međunarodno ekskomunicirana zbog nedopuštenog vojnog angažmana u BiH? Za Ive Sanadera, kojga je policija naganjala po Europi i protiv kojeg je podignuto desetak optužnica za kriminal, a HDZ prvostupanjski osuđen zbog pljačkanja vlastitog naroda? Za Jadranke Kosor, koja je zaslužna tek po izbacivanju „dragog Ive“ iz stranke, čiju je politiku nastavila? Za Tomislava Karamarka, koji je epidemijski zarazio zemlju nevjerojatnim razdorima i mržnjom čak unutar samog hrvatskog korpusa, čije će se posljedice osjetiti još dugo i sramotiti RH u svijetu? Kakvu to i čiju „vjerodostojnost“ Plenković obećava vratiti u politiku kad je i sama hrvatska politika bila ne samo ambivalentna nego i nevjerodostojna. Od početka, za Tuđmanove vlasti prepotentno proklamirana kao „državna politika“, suštinski nabijena „Vrhovnikovom“ osobnom voljom kojoj se nije smjelo proturječiti.

Povezani članci

• NENAD VELIČKOVIĆ: Škole su resursi političkih elita, tamo odgajaju buduće birače
• Prikazujući sebe kao žrtvu antisemitizma: Amir Gross Kabiri zataškava priču o kriminalu u Aluminiju i poslovanju sa Rusijom
• Potraži pare
• HRVATSKA MODA U SARAJEVU: Izlozba u galeriji Collegium artisticum
• NAMA TREBA SATIRA PREDRAGA LUCIĆA
• Ademir Kenović: U Sarajevu pod opsadom je bilo gore nego u koncentracionom logoru

Negativna sinergija rigidne političke desnice, tzv. Crkve u Hrvata, dobro potkoženih čelnika militantnog krila HDZ-ovih ratnih veterana i izmanipulirane mase šovinističkih bukača protiv „nasljednika komunističkih zločinaca“ i Srba sklepala je nakaradnu vlast HDZ-a&“domoljuba“&Mosta. S premijerskim likom izvjesnog Tihomira Oreškovića, anonimnog kanadskog „domoljuba“ bez ikakvog političkog i izbornog legitimiteta, vrlo praktičnog katolika koji čak i ne vlada korektno hrvatskim jezikom. Nakon profućkane 2016. i dijela 2017. godine, Hrvatskoj izvanredno prijeti surogat iste vlasti, posijan manje-više neriješenim rezultatom dviju glavnih političkih opcija, HDZ-a i SDP-a

Marijan Vogrinec

Jest da su u Bijednoj Našoj u nedjelju 11. rujna izbori, parlamentarni i izvanredni, na kojima se u manje od godine dana opet  tuku za (pre)vlast dvije najjače opcije, HDZ i SDP, koje opet neće biti kadre samostalno, uvjerljivo formirati svoju saborsku većinu. I vladu. To je plus-minus realan odnos snaga u kojem tzv. treći put još dugo neće imati izgleda. Među 146 političkih stranaka sada u Hrvata i tisućama kojekakvih inicijativa, udruga, sekti i inog provijanta tog tipa, pustinjski žednog mesijanske aureole i obilnih državnih apanaža, nema humusa na kojem bi isklijao neki novodobni Maršal ili nacionalni mu surogat Franjo Tuđman.

I najstariji će europski narod – po „vjerodostojnim“ haplo-paplo istraživanjima čuvenog svjetskog forenzičara Dragana Primorca i povijesnom usudu „tri Hrvata, pet stranaka“ – valjda dovijeka biti osuđen na naknadno, promiskuitetno dilanje zastupničkih mandata još i prije nego predsjednik Državnog izbornog povjerenstva Branko Hrvatin objavi konačne službene rezultate. Sve što će se potom iznjedriti kao vlast/oporba više neće imati blage veze ni s voljom birača niti sa dugoročnim državnim interesom. Svojedobno je neki redikulozan luzer uveseljavao javnost do bola poštenim i točnim predizbornim sloganom: „Ako glasujete za mene i pobijedim, meni će biti dobro, a vama kako bude“. Kome će u Bijednoj Našoj biti dobro nakon 11. rujna i koliko dugo, ovisit će o tome hoće li biti umješniji HDZ-ovi ili SDP-ovi poslijeizborni dileri mandata.

Ta vrst zaplotnjačkog politikantstva i klijentelističke alkemije u sastavljanju saborske većine i ustroju vlade, što se karikaturalno razotkrila urbi et orbi prošlim, osmim sazivom hrvatskog parlamenta, najvjerojatnije će ove jeseni imati reprizu. Prošla je vlast bila najgora/najsramotnija u 26 godina RH. Na podlozi očitog nezadovoljstva građana četverogodišnjom kilavom vlašću SDP-ove koalicije, koja je odmah po dolasku na Markov trg zaboravila 99 posto obećanja iz svoga gotovo plebiscitarno podržanog u javnosti Plana 21, udruženoj desnici nije bilo teško prodati muda pod bubrege, što se Bijednoj Našoj gadno osvetilo politički i reformski profućkanom ne samo cijelom 2016. nego i dobrim dijelom 2017. godine.

Osvetnička destrukcija

Negativna sinergijska alkemija rigidne političke desnice, tzv. Crkve u Hrvata, dobro potkoženih čelnika militantnog krila HDZ-ovih ratnih veterana i izmanipulirane mase šovinističkih bukača protiv „nasljednika komunističkih zločinaca“ i Srba sklepala je nakaradnu koalicijsku vlast HDZ-a&“domoljuba“&Mosta. S premijerskim likom izvjesnog Tihomira Oreškovića, anonimnog kanadskog „domoljuba“ bez ikakvog političkog i izbornog legitimiteta, vrlo praktičnog katolika koji čak i ne vlada korektno hrvatskim jezikom. Vjerojatno se svake nedjelje u crkvi i moli na engleskom.

I ti se rogovi u vreći, HDZ&“domoljubi“&Most, očekivano, nisu uspjeli održati na vlasti ni godinu dana. Osim ispraznih reformskih riječi i međusobnih gloženja do raspada te nakaradne družine ideološki i svjetonazorski jednoumno, protusrpski i protumanjinski nastrojenih opcija, ni u tragovima nije bilo naslutiti suvislog i konsenzualno utanačena reformskog programa. Kamoli produktivne, osmišljene kadrovske, organizacijske i materijalne logistike za provedbu bilo kakvog projekta, osim „projekta“ osvetničke destrukcije i negiranja naslijeđenog stanja. Lažno je zlato HDZ-ove vlasti opet bilo kobno zagađeno besramnom grabeži oko izbornog plijena i kadroviranjima izvan svake pameti (npr. ministarstva branitelja, kulture, znanosti i obrazovanja, socijalne skrbi…), koja nisu okončana ni do dan-danas. Kada tehnički premijer i ministri imaju ovlasti samo provjetravati svoje urede, zalijevatri fikuse i otaljavati administrativnu rutinu radi normalnog funkcioniranja sustava.

No, velika je šteta već počinjena masovnim čistkama tzv. SDP-ovih političkih podobnika u državnim poduzećima, službama i, osobito sramotno, u javnoj medijskoj kući HRT-u, koju je smijenjeni bivši šef HDZ-a i vladin prvi potpredsjednik Tomislav Karamarko upravljački i uredničko-novinarski napučio trećerazrednim žurnalistima iz nedavno osnovane ultradesničarske udruge Hrvatski novinar i publicisti (HNiP). HRT je pod vodstvom v.d. Siniše Kovačića, u manje od pola godine, izgubio profesionalni dignitet te se pretvorio u konzervativan političko-svjetonazorski agitprop jednoumlja po mjeri desničarskog revizionizma i Katoličke crkve. Nedopustivo.

Sramotno je i gledati i slušati kako – za 80 obveznih pretplatničkih kuna mjesečno – eterom i ekranom javne medijske kuće nametljivo defiraju, često otvoreno militantno (protuljevičarstvo, povijesni revizionizam i protusrpstvo imaju top cijenu), kojekakvi petorazredni „autoriteti“ opće prakse, zadrti klerikalci, isluženi politički metuzalemi račvastih jezika, seoske mise izravno se prenose na HRT-u 1… Snishodljivi, pak, novinarski samouci s Prisavlja i provincijskih HRT centara drhture pred probranim gostima kao žaba pred zmijom, a proustaški pjevač Marko Perković Thompson više nije na HRT-u persona non grata. Odgovornost i profesionalnost protjerani su s Prisavlja istog trenutka kad se Karamarko poslijeizborno, pod jakim pritiskom Crkve, koalicijski slizao s Mostoviom čelnikom Božom Petrovom.

Jest da otprilike 10 posto građana Bijedne Naše proustaški i katolibanski diše i time se čak javno diči, ali to ne smije biti nikakav razlog da im, nauštrb svih ostalih, podilazi moćna javna medijska kuća. Najodgovornija za demokratske i civilizacijske vrijednosti u poruci kojom je dužna informirati, obrazovati i zabavljati javnost.

Hoće li onih šezdesetak posto hrvatskih birača, što će najvjerojatnije u tom broju izaći u nedjelju 11. rujna na izvanredne parlamentarne izbore, tako rasporediti svoje glasove da će građani dobiti vlast surogat-koalicije HDZ-a i Mosta nezavisnih lista (ZNA SE opcija nema nikakvih izgleda doći za državno kormilo bez Mostovih manda) ili nekakav konglomerat sa SDP-ovom osovinom i opet Zoranom Milanovićem na premijerskom fotelju? Treće rješenje u formuli vlasti zasad nije moguće. Bez obzira na buru u čaši vode što je u predizbornoj kampanji nevjerodostojno podižu uglavnom politički autsajderi tipa Ivana Vilibora Sinčića iz Živog zida, zagrebačkog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića iz stranke Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti,  Branimira Glavaša iz HDSSB-a udruženog s notornoim Ružom Tomašić iz Hrvatske konzervativne stranke, i takvih.

Ako je sramotno propala, samoeutanazirana vlast koalicije HDZ&“domoljubi“&Most (s neuspjelim solistom i nesuđenim premijerom, otjeranim u politički naftalin, Tomislavom Karamarkom) najbolje od najboljeg što su politička desnica i pastirska krema Katoličke crkve uspjeli izmoliti od dragoga Boga za „dobrobit Hrvatica i Hrvata“, novi će promiskuitetni brak HDZ-a i Mosta pod istim patronatom tamjana i svete vodice, čak s debelo kompromitiranim, bogobojaznim Božom Petrovom, sada tehničkim vladinim potpredsjednikom, značiti novi ruski rulet za reformski jako zaostalu, posrnulu zemlju. Mora da se Sotona, s užarenom iglom iza dlakavih leđa, zlobno cereka negdje u prikrajku: „Čekam vas, opet nećete dugo“.

Upitna vjerodostojnost

HDZ je formalno odbacio gubitničku karamarkovštinu – široj javnosti neprihvatljivo primitivno, militantno stožeraško-šatoraško talambasanje od Vukovara do Zagreba navodno protiv komunističke /jugoslavenske, srpske i inomanjinske ugroze nacionalne države i njezinih svetinja – i valjda zapečatio političku karijeru rigidnom lideru čija je doktrina preotimanja vlasti posijala toliko razdora, netolerancije i svakovrsne mržnje da je to zlo izmaknulo svakoj kontroli. Štoviše, još raste. Novi šef ZNA SE opcije Andrej Plenović forsira uljuđenu europejštinu sloganom: „Vratit ću vjerodostojnost u politiku“, ali vozi na staroj kadrovskoj krntiji HDZ-a. Dobro, nov je i objektivno nije imao vremena reformirati HDZ, pa je i stranačka „vjerodostojnost“ krajnje sporna poruka.

Kada je HDZ imao vjerodostojnost, osim „vjerodostojnosti“, da bi je netko mogao – vratiti? Za Franje Tuđmana kad je Bijedna Naša bila pod embargom na uvoz oružja te međunarodno ekskomunicirana zbog nedopuštenog vojnog angažmana u BiH? Za Ive Sanadera, kojga je policija naganjala po Europi i protiv kojeg je podignuto desetak optužnica za kriminal, a HDZ prvostupanjski osuđen zbog pljačkanja vlastitog naroda? Za Jadranke Kosor, koja je zaslužna tek po izbacivanju „dragog Ive“ iz stranke, čiju je politiku nastavila? Za Tomislava Karamarka, koji je epidemijski zarazio zemlju nevjerojatnim razdorima i mržnjom čak unutar samog hrvatskog korpusa, čije će se posljedice osjetiti još dugo i sramotiti RH u svijetu? Kakvu to i čiju „vjerodostojnost“ Plenković obećava vratiti u politiku kad je i sama hrvatska politika bila ne samo ambivalentna nego i nevjerodostojna. Od početka, za Tuđmanove vlasti prepotentno proklamirana kao „državna politika“, suštinski nabijena „Vrhovnikovom“ osobnom voljom kojoj se nije smjelo proturječiti.

Plenković je svjestan činjenice da HDZ-ova desetljetna negativna politička popudbina i, osobito, zadnja godina njegove nakaradne vlasti reformskih analfabeta i kočničara uzbrdo Bože Petrova, s izmišljenim premijerom Tihomirom Oreškovićem, koji se povremeno znao oteti Karamarkovim i uzdama njegove ancile s Pantovčaka Kolinde Grabar Kitarović (recimo, pri razrješenju/imenovanju šefa tajne službe SOA-e, u nekim vanjskopolitičkim potezima, itsl.), pa se ne izjašnjava unaprijed s kim će i kako u poslijeizbornu kuhinju. Most glumata vrhunski moral i reformski potencijal i formalno ucjenjuje i HDZ i SDP. Petrov maše sa sedam uvjeta „za suradnju u vlasti“ i pjeni se kako mu ne odgovaraju na ponudu ni lijevi niti desni, iako zna da će opet u koaliciju s desnima, gdje će osovina biti HDZ i, skupe li svi zajedno najmanje 76 zastupničkih ruku, Andrej Plenović će biti premijer.

Donedavno je premjersko mjesto uvjetovao upravo Božo Petrov, ali je prije dan-dva odustao. Realiteti i Plenkovićeva odlučnost („relativni pobjednik izbora mora dati premijera“) prizvali su ga pameti. Nisu i Milana Bandića, koji se utrkuje sloganom „Za premijera“, a ne da se zbuniti Petrovljevim soliranjem ni Zoran Milanović („ako SDP i naša BoGrmoja  knpr. U Tomislava babivši šef HDZ-a i tzv. Mostova ruka narodna koalicija sastave saborsku većinu i formiraju vladu, ja ću biti premijer“). Javnost se, međutim, krža i desnom i lijevom: tko je taj Božo Petrov iz provincijskog Metkovića, bogobojazni psihijatar dječačke face, koji si s možebitnih 10-12 zastupničkih mjesta svom Mostu (od 151 u parlamentu; šezdesetak SDP-ovih i otprilike toliko HDZ-ovih, plus partneri na obje ma stranama) uzima pravo politički arbitriratu u Bijednoj Našoj? Bude li poslije izbora stani-pa’ni, SDP-u će i Most značiti zlatnu koku, iako više ni po koju cijenu neće nuditi Petrovu premijerski fotelj. Što reče Milan Bandić: „I s crnim ću vragom, ako je to u interesu građana i države“. Čitaj: ako ću time na vlast.

Prema tome, ništa nije gotovo dok ne bude gotovo, a najvjerojatnije neće biti gotovo ni do kraja listopada. Što također ne znači da su definitivno isključeni i novi izvanredni parlamentarni izbori pa, u krajnjem ni velika koalicija SDP-a i HDZ-a vanjskopolitičkih prijatelja Milanovića i Plenkovića, koju sada obje strane odlučno negiraju, a mediji nastavljaju špekulirati.

Gaće ispod koljena

Zanimljiva je činjenica da HDZ-ov „prolijevi“ koalicijski partner, nekad slavni a danas obeščlanjeni HSLS, odavno zaboravljen među biračima, javno trbuhozbori ustima svog politički nevažnog predsjednika Darinka Kosora (s margine su ga doveli na svjetlo dana najprije Milan Bandić, pa Tomislav Karamarko, te je u nagonu osobnog samoodržanja na unosnoj državnoj apanaži ostao parazitirati uz HDZ) upravo to što Plenković nakon 11. rujna kani učiniti. Udovoljiti Boži Petrovu radi Mostovih mandata. „Nama su prihvatljivi Mostovi zahtjevi“, izričit je Kosor. „Nema prepreka za suradnju.“ Šef HDZ-a nije tako odrješit, a Milanović se uopće ne izjašnjava, jer ima loša iskustva s Petrovom i, osobito, s njegovim militantnim mentorima iz Katoličke crkve, pa…

Mogu li stari HDZ s novim/starim vodstvom i reformski kompromitirani Most biti osovina buduće vlasti? S takvim bremenom kakav bi im naprtio na pleća propali eksperiment s vlašću manje-više istih aktera? Ima li Bijedna izgleda u tom slučaju postupno zatrpavati svjetonazorske, političko-ideološke, međunacionalne i ine raspukline u društvu, smiriti protusrpske i ine protumanjinske razdore, povisiti razinu demokracije, snošljivosti među različitima, suzbijati mržnju i rastjerivati aveti prošlosti izvaljene iz izmišljenih mitova, lažnog domoljublja…? Ima li Bijedna Naša više izgleda sa SDP-ovom Narodnom koalicijom (SDP, IDS, HSS, HSU), koja se nudi biračima nastavkom „naših reformskih mjera koje daju dobre rezultate“ i istim ljudima u istim ministarstvima, državnim poduzećima i inim institucijama RH?

Najizglednije je da će građanima i nakon izvanrednih parlamentarnih izbora biti kako im je i bilo. Ništa bolje, a jamačno – nešto gore. Bez obzira tko bio na vlasti. Bijedna je Naša odavno, još za „Vrhovnikove“ samovlasti, pokornički skinula gaće Europi, SAD-u i Vatikanu, pa je veliki mogu legitimno tucati do mile volje. Koliko žele i kad žele, što potvrđuje podaničko savijanje kičme njezinih političkih vođa pred zapadnim vlasnicima hrvatske državne licencije čim prekorače graničnu crtu. Kod kuće su „moćni i važni, nacionalno svjesni i zauzeti“, a vani – mali od kužine. Domaći izbori, redovni ili izvanredni, nažalost, ne mogu tu ništa promijeniti, a to je jedino što bi bilo ključno za ovu zemlju. Promjena iz samih temelja.