Metafore

Ivo Anić
Autor 23.12.2016. u 09:36

Izdvajamo

  • Metafora Božića je poziv i šansa, prilika da postanemo bolji ljudi, da preispitamo sebe i odbacimo licemjerje, da prihvatimo i poštujemo svijet oko sebe, ljude oko sebe, braću koju smo izgubili u vremenu.

Povezani članci

Metafore

foto: flickr

Moj Bog, tvoj Bog, sve su to djeco metafore kojima pjesnički pokušavamo objasniti nadu, nadu da naš ovozemaljski život nije toliko besmislen. Zapamtite tu lekciju djeco i budite prijatelji, budite braća u istim metaforama i u istoj nadi.

Adnana sam upoznao u samo svitanje novog doba, jedne dekade koja će zauvijk promijeniti kako svijet u makrokozmosu, tako i moj grad u njegovom minimalizmu. Grad kojem je vizuru činila palača, a sve drugo bile nepregledne livade i nasumične divlje gradnje polako je postajao socijalistički polis, hladni betonom naliveni futuristički svijet kojeg su krasili kranovi dizalica i užurbani povici radnika sa žutim kacigama. Moj djed me poveo to jutro da vidimo neboder u izgradnji u kojemu ćemo ubuduće živjeti.

Stan u masivnim katakombama iz kojih su virile žice i armatura doimao se prostrano i glomazno, sama moja soba koju mi je djed pokazao bila je kudikamo veća od malog podstanarskog stana u Istarskoj ulici koji je na sreću imao poprilično dvorište i svoju zelenu, travnatu oazu koja je meni služila kao igralište. U taj hladni svijet koji je mirisao na prašinu i radničke marende trebala je useliti moja cjelokupna familija, moj otac i majka koji su čekajući svoj komad sna i betona odlučili „se stisnuti“, moj ujac i ujna koji su odlučili živjeti s djedom i moja mudra baka koja je sve to držala na okupu.

Uselivši se u neboder na šestom katu upoznao sam Adnana, plavokosog dječaka iz Bosne, iz okolice Prijedora. Njegov djed, fakultetsko profesor kulture i jezika dobio je stan nad našim. Adnan je sjedio na rubu okna lifta i čitao Julesa Verna, Putovanje u središte zemlje. Od tog smo dana Adnan i ja postali nerazdvojni prijatelji, to što je Adnanov djed musliman i što mu majka pravi tako divne pite i kolače, a moja baka rožatu i bakalar za Božić bilo je sasvim normalno i uobičajeno u jednom gradu koji se promijenio iza Mediteranskih igara postavši uistinu grad, šareni, mediteranski, mulikuluralni i etnički polis regije koja se ponosila svojim različitostima.

Adnan i ja slavili smo sve i Bajrame i Ramazane, Uskrse i Božiće cirkulirajući liftom ta dva kata sa toplim tepsijama i škrovadama, posuđujući u malenim čikarama ili đezvicama vegetu, sol, rahat lokum i kafu koja se tada mljela u mesinganim mlincima koje bi okretali naizmjenično kada nas zabole ruke Adnan i ja dok je neboder mirisao na prženu kafu i urmašice.

Tog smo proljeća u betonu socijalizma nalazili male zelene oaze za nogomet i učili zajedno što su metafore. Adnanov djed, sveučilišni profesor smijao se kako preneseno značenje ne možemo shvatiti pa nam je objašnjavao uzimajući nam prljave ruke u svoje da su jagodice prsta metafore na jagode, no da su takve stvari toliko uvriježene u narodu da ih zapravo nitko ne shvaća kao metafore. Metafora je skraćena usporedba, govorio nam je profesor, po njoj se ostvaruje prijenos značenja da bi se istaknula jedna zajednička poveznica. To je djeco stilsko izražavanje da bi se istaknula jedna ljepša, pjesnička slika.

Tog proljeća Adnanu se razboljela majka. Ta prekrasna žena dubokih kestenjastih očiju koje su krile stanovitu tugu i mistiku Orijenta kopnila je pred našim očima u krevetu Adnanove sobe. Sam i očajan Adnan me tog dana zamolio za pomoć. Molim se svom Bogu, govorio mi je uplakani plavokosi dječak, molim se i mislim da me ne čuje, pomozi mi prijatelju, pomoli se svom za moju majku, možda je tvoj Bog bolji i jači od mog Alaha, možda je tvoj Krist koji je za mene prorok uistinu Bog koji pomaže, koji liječi.

Moj Bog i tvoj Bog razmišljao sam dok smo se molili u kapelici Crkve koja je bila u izgradnji. Moj Bog koji šuti i njegov Bog koji ne progovara. Moj Bog koji je jedan i ima svog sina i njegov Bog koji je jedan i ima svog proroka. I jedan i drugi nisu čuli dva dječaka koja su se molila u kapelici, Adnanova majka umrla je iduće jutro.

Tog kišnog popodneva sahranili smo Adnanovu majku, ženu sa sjetnim očima i Adnanov djed zagrlio nas je obojicu šapnuvši nam da ne zaboravimo na lekciju i na metafore, moj Bog, tvoj Bog, sve su to djeco metafore kojima pjesnički pokušavamo objasniti nadu, nadu da naš ovozemaljski život nije toliko besmislen. Zapamtite tu lekciju djeco i budite prijatelji, budite braća u istim metaforama i u istoj nadi.

Ljudi će uvijek u svijetu pokušavati nalaziti obrasce koji nadilaze sfere uzroka i posljedica. Naš život je ustrojen na način da traga, da živi u vječnoj potrazi za smislom u životnim slučajnostima i najveći dio naše ljudskosti je upravo moralna potraga za poretkom koji nadilazi i upravlja našim svijetom koji nas okružuje. Svijet bez Adnanova Boga ili svijet bez mog bio bi identičan svijet pun surovih sukoba kao što je oduvijek i bio.

Metafore su dio našeg života i metafore su mudrost kojom interpretiramo značenje i svrhu života u ovom malenom komadiću svemira.

Metafore su zapravo jako poučna stvar. U onom momentu kada vam simbolika postane važnija od forme i kada tvoj Bog postane važniji od mog Boga metafore gube smisao i postaju ništavne. Metafora Uskrsa jednostavna je i ista kao i ona Božića, korizme ili ispovijedi.

Metafora Božića je poziv i šansa, prilika da postanemo bolji ljudi, da preispitamo sebe i odbacimo licemjerje, da prihvatimo i poštujemo svijet oko sebe, ljude oko sebe, braću koju smo izgubili u vremenu.

Uskrs je prilika da od sutra pokušamo drugačije, bolje, da budemo ponizni ljudi u službi svoje zajednice, potrebitog brata i samim tim shvatimo poantu života i suštinu, naša prolaznost može i mora biti putokaz našoj djeci i to je naša metafora njima.

Metafore ostavljamo za sobom i one su jedino što ostavlja trag za nama. Spoznaju da smo shvatili bit u metaforama prihvatimo ponizno bez osude onih koji te poruke nisu shvatili, a trebali su, prihvatimo ih uz jednu od mnogih, onu o kamenu i grijehu i onom tko ga treba baciti prvi.

Sretan vam život u svim svojim metaforama. Dopustite svom životu da dobije preneseno značenje i novu dimenziju od sutra, prihvatite druge i drugačije, slabije i inferiornije, a svoj status iskoristite da pomognete potrebitima.

Adnana sam upoznao u samo svitanje novog doba, jedne dekade koja će zauvijk promijeniti kako svijet u makrokozmosu, tako i moj grad u njegovom minimalizmu, Adnan je bio moj prijatelj i njegov je Bog bio moj prijatelj, njegov Bog je mirisao na urmašice i imao je tople i tužne oči njegove majke.

Moj Bog razapet je na križu za sve ljude ovoga svijeta. Moj Bog, Bog moje bake miriše na topli kruh iz njene ruke i na prve smokve. Moj Bog i Adnanov Bog imaju divne i mirise i metafore.

Moj Bog pred Božić miriše na cimet i borove iglice, Adnanov na urmašice i dolme.

Moj Bog, tvoj Bog, sve su to djeco metafore kojima pjesnički pokušavamo objasniti nadu, nadu da naš ovozemaljski život nije toliko besmislen.

Zapamtite tu lekciju djeco i budite prijatelji, budite braća u istim metaforama i u istoj nadi.

Ivo Anić
Autor 23.12.2016. u 09:36