Metastaze yu-ratova

Marinko Čulić
Autor 5.12.2017. u 08:56

Izdvajamo

  • Sretna je okolnost da se sadašnji mirotvorni zaokret dijela katoličkih biskupa poklopio s dolaskom nikada zrelijeg i odgovornijeg sastava vrha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (od mitropolita Porfirija do episkopa Nikodema, Ćulibrka…, da nabrojim samo neke), a oboje je očito u vezi i s novijim inicijativama pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca. Nesretna je pak okolnost da ovi novi vjetrovi još nisu dopuhali do vrhova crkvenih hijerarhija u Zagrebu i Beogradu, naprotiv, oni su ostali glavni emitivni centri metastaziranja yu-ratova iz devedesetih. Ali ako bi se ostvarilo makar i ‘n’ od ovih malo očekivanih novih procesa, za početak bi bilo dovoljno.

Povezani članci

Metastaze yu-ratova

Naivno je vjerovati da će traume poslije jugoslavenskih ratova i zatvaranja Haškog suda izliječiti liberalne nevladine udruge, one su za to preslabe. Glavna odgovornost je na nacionalnim državama i crkvama, koje su faktični vlasnici kolektivnih ratnih memorija i na njih najviše mogu utjecati

Prije nekoliko dana održao je predavanje za osnovce i srednjoškolce u Vrbovskom i Delnicama Marijan Gubina, gorljivi zagovornik filozofije nenasilja i suživota u različitosti. Što, niste za to čuli? Nikakvo čudo, o tome je opširno, na čitavoj stranici, izvijestio samo Novi list, čija uređivačka politika ipak nije otišla sasvim dovraga i, šturije, Radio Rijeka. A možda tu nema ničeg neobičnog i zazornog, tko je, dođavola, taj Gubina?! Iako ga Novi list predstavlja kao ‘poznatog’, navodeći niz priznanja koja je dobio i još više stranih prijevoda njegove knjige ‘260 dana’, on je sve samo ne zvijezda hrvatske javne i medijske scene. To je teško i istodobno vraški lako objasniti. Marijanova je biografija impresivna, ako je dovoljno i toliko reći, završio je 1991. kao jedanaestogodišnjak u srpskom logoru, gdje je proveo spomenutih 260 dana, a nakon što je oslobođen živio je još godinama u progonstvu u Osijeku. Ali unatoč svemu tome Gubina se oteo matici većinskog javnog mnijenja i postao punokrvni humanitarac i zagovornik svake, uključujući međunacionalnu toleranciju. To mu priznaju čak i neke od službenih hrvatskih državnih adresa, ali neizbrisiv je dojam da one to čine preko volje, više zato što je Marijan i međunarodno prepoznat pa, eto, da ne ispadne da je kod kuće baš prešućeni nitko i ništa.

Između redaka spomenutih priznanja jasno se čita da bi Marijan Gubina bio uvažena i slavljena persona grata da je svoje logorašenje i prognaništvo stavio u uobičajene okvire mržnje ili barem nepodnošenja sunarodnjaka svojih mučitelja i progonitelja. I, naravno, u okvire isto toliko uobičajenog razumijevanja i patriotske cenzure ako su takve zločine činili pripadnici vlastitog naroda. A to je ono što upravo gledamo u povodu završnih haških presuda Ratku Mladiću i hercegbosanskoj šestorci, pri čemu se naše ‘heroje’ i ‘vitezove’ privija u krilo i slavi ne zato što su nevini, nego baš zato što nisu. O toj novoj optici ratnih zločina koju su donijeli jugoslavenski ratovi devedesetih pisao sam u prošlom broju ovog tjednika i zato bih se sada posvetio više tome što hrvatskim i drugim gubinama u regiji predstoji sada kada su završne haške presude, koliko i one prije njih, izazvale ovako jadna i porazna reagiranja. Ima li za njih više uopće mjesta pod suncem?

Prvi dojmovi su sumorni, umalo pa katastrofični. Razne ljudskopravaške i druge liberalne udruge u Hrvatskoj (i šire u regiji) jedva drže nos nad vodom a, paradoksalno, gura ih dolje ono što ih je dosad dizalo gore. Dok je, naime, Hrvatska bila u pristupnom procesu s Evropskom unijom, one su bile motor viših političkih i društvenih standarda, ali kada su ti standardi, kao, ostvareni, pomela ih je poplava raznih (pseudo)patriotskih i (pseudo)katoličkih udruga koje sada gospodare nevladinom scenom. To objašnjava zašto su ljudskopravaške organizacije danas žilavije u Srbiji, gdje je taj pristupni proces daleko od kraja, pa ondje imponiraju žilavošću prvenstveno Žene u crnom koje, za razliku od plačljivih hrvatskih patriotskih ženskih udruga, žale i žrtve drugih naroda. Imaš i Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, imaš Helsinški odbor Srbije Sonje Biserko, da nabrojim samo najzvučnije. A što imaš u Hrvatskoj? Pa ponečeg još ima, tu su GONG, sve poletnije udruge mladih antifašista i slično, ali sve se uglavnom svodi na Documentu Vesne Teršelič, plus nešto od preostalih nezavisnih medija. Ali pogledajte što se posljednjih dana događa Documenti i postat će jasno da i ovo sadašnje loše stanje može postati prije gore nego bolje.

Ova udruga pokušala je pomoći Srpkinji M. K., silovanoj u šibenskim Kulinama, da se izbori za status žrtve, što joj je Ministarstvo branitelja odbilo unatoč sudskoj presudi. I što se, molim lijepo, dogodilo? Documenti je bučno i s podignutim kažiprstom predbačeno da žrtve silovanja tretira po ‘nacionalnom ključu’, a to se kao ne smije. Dakle, takve licemjere majka ne rađa. Čitava povijest jugoslavenskih ratova, pa i onog u Hrvatskoj, sastoji se u tome da se nariče, pa i samoviktimizacijski neumjesno cvili nad žrtvama iz svoga naroda, uz istodobno posprdno bagateliziranje žrtava iz drugih naroda. I sada kada se pojavio netko tko ne postupa tako, nabacuje se na njega drvljem i kamenjem. Uostalom, tko se trebao zauzeti za silovanu Srpkinju iz ove priče? Ne valjda Čičkov Hrvatski helsinški odbor koji je, istinabog, devedesetih stvarno tako i radio, ali se u međuvremenu prodao na moralnom Hreliću Zdravku Mamiću kako bi mjerio decibele bijesnih navijača protiv ovog Gazde hrvatskog nogometa. Naravno da to može proći samo u lošem vicu. Nema sumnje da nas kroz ovo postratno, a sada i posthaško razdoblje, mogu provesti samo autentične ljudskopravaške organizacije, ali to je, odmah ću priznati, pomalo nalik otkrivanju tople vode i u krajnjoj je liniji naivno.

Jasno je, naime, da prevladavanje postratnih i posthaških trauma neće ići bez angažiranja ovdašnjih nacionalnih država i vladajućih političkih stranaka. I to čak prije stranaka konzervativnog nego liberalnog predznaka, jer je nedvojbeno da su baš one faktički vlasnici kolektivnih ratnih memorija, pa na njih najviše mogu i utjecati (ovim ne želim reći da su građani samo ovce koje to slijepo slijede, ali, bogami, ne želim ni poreći). Zato ne treba podcijeniti izjavu Aleksandra Vučića, koji se poslije presude Ratku Mladiću postavio distanciranije i ravnodušnije nego poslije presude Radovanu Karadžiću. Doduše, ni ovaj put nismo čuli pravu ocjenu srbijanskog režima o ratovima devedesetih, ali gdje jesmo? U Hrvatskoj? U Bosni i Hercegovini? Na Kosovu? Nigdje to nismo čuli. Isto tako, ne treba podcijeniti ni nove glasove iz hrvatske Katoličke crkve, na prvom mjestu misnu propovijed požeškog biskupa Antuna Škvorčevića usred Vukovara i vojnog ordinarija Jure Bogdana u Škabrnji. Obojica su izgovorila važne riječi da na mržnju ne treba odgovoriti mržnjom. To je prvi zagovor međunacionalne trpeljivosti još otkako je kardinal Franjo Kuharić u osvit rata rekao da se na srpsko nasilje i nesnošljivost ne smije odgovoriti istom mjerom. Nakon Kuharićeve smrti takvi glasovi s Kaptola su zamukli i on je postao glavni propagandni centar nastavka rata drugim sredstvima.

Sretna je okolnost da se sadašnji mirotvorni zaokret dijela katoličkih biskupa poklopio s dolaskom nikada zrelijeg i odgovornijeg sastava vrha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (od mitropolita Porfirija do episkopa NikodemaĆulibrka…, da nabrojim samo neke), a oboje je očito u vezi i s novijim inicijativama pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca. Nesretna je pak okolnost da ovi novi vjetrovi još nisu dopuhali do vrhova crkvenih hijerarhija u Zagrebu i Beogradu, naprotiv, oni su ostali glavni emitivni centri metastaziranja yu-ratova iz devedesetih. Ali ako bi se ostvarilo makar i ‘n’ od ovih malo očekivanih novih procesa, za početak bi bilo dovoljno.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 5.12.2017. u 08:56