Milan Bandić, sarajevski Hrvat

Povezani članci

• Ferid Krak: Gospodine Čoviću, da vas pitam?
• Dosta je stabilnosti, krenimo u razvoj BiH
• MARŠ SMRTI
• Prikazujući sebe kao žrtvu antisemitizma: Amir Gross Kabiri zataškava priču o kriminalu u Aluminiju i poslovanju sa Rusijom
• Kurspahić: Patriotizam i autizam
• Ne postoji evropski čarobni paket mera za BiH

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, veli, onaj o malome Jovici što je doselio u Zagreb, pa htio ispred zgrade da igra fudbala s novim prijateljima? Kad su mu ovi rekli da može, ali da mora promijeniti ime, jer neće se oni valjda igrati s Jovicom. Znam, rekoh, kad ga je majka u to zazvala s prozora, “Jovice, ručak!”, a on joj odgovorio da on više nije Jovica nego Domagoj, pa ga otac izdegenečio. “Pet minuta sam Hrvat, a već sam najebao od Srba”.

E taj, reče mi Kožo. Samo što više nije Jovica, nego Milan.

Elem, prije mjesec dana, na sjednici sarajevskog Gradskog vijeća 26. februara, jednoglasnom odlukom vijećnika zagrebački je gradonačelnik Milan Bandić proglašen počasnim građaninom Sarajeva. Povelja počasnog građanina, koju je zaslužio zato što je, citiram, “izrazito prijateljskim djelovanjem inicirao, podržavao i realizirao mnoge projekte, posebno u oblasti umjetnosti i kulture, doprinoseći boljoj saradnji Sarajeva i Zagreba”, Bandiću će – stajalo je u odluci Gradskog vijeća – biti dodijeljena na svečanoj sjednici 6. aprila.

Nije otada prošlo mjesec dana, kad mladog Sarajliju Milana Bandića nazvala Al-Jazeera da prodivane malo o Hrvatskoj, Bosni i tako tome. Razbaškario se mahalac Miki u televizijskom studiju, pa rekao i to da bi treći entitet mogao biti rješenje statusa hrvatskog naroda, majoriziranog u Bosni i Hercegovini. “Ovo je zemlja tri konstitutivna naroda i, nadam se, uskoro i tri entiteta, da svatko ima mogućnost da izabere svoje predstavnike”, rekao je između ostalog počasni Sarajlija, i već sutradan, na sjednici 26. marta, Gradsko vijeće po kratkom postupku – zato što je, citiram, “svojim istupom zadao udarac demokratskim procesima na ovim prostorima, ali i dobrim i prijateljskim odnosima Sarajeva i Zagreba” – opozvalo svoju odluku da se Milanu Bandiću dodijeli titula počasnog građanina.

Ne može, eto, Hrvat u Sarajevu biti niti počasni građanin. Nakon što je lani povelju počasnog Sarajlije dobio Predrag Matvejević, skontali su valjda u Gradskom vijeću da bi to već bila dvojica. Tako to, jebiga, počne: tim tempom – jedan godišnje – do kraja desetljeća u Sarajevu bi bilo više Hrvata počasnih građana nego onih običnih, i dok završi džuma, već bi Počasno Gradsko vijeće uvelo kaursku Novu godinu, božićne praznike u školi i Djeda Mraza, ili kako se već zove onaj stari ćafir što inicira, podržava i realizira mnoge projekte, pa djeci dijeli čokolade.

Milan Bandić pridružio se tako onom tužnom spisku od dvadesetak hiljada Hrvata što su od devedesetih napustili Sarajevo, nekad najveći hrvatski grad u Bosni i Hercegovini, a danas etnički prilično čistu bošnjačku metropolu u kojoj Hrvat nikom živom ne može biti šef. Pa je dugo godina jedini Hrvat na rukovodećem položaju u Sarajevu bio direktor pogrebnog poduzeća Pokop.

Zgodan bi stoga slučaj Bandićeva počasnog građanstva bio povod za priču o građanskom Sarajevu u kojemu su građani samo počasni – a Hrvati niti to – ali mene o toj prigodi ne zanima previše zašto su sarajevski vijećnici Bandiću oduzeli titulu počasnog građanina, već zašto su mu je uopće – dali?
Ako je, naime, suditi po njihovom šoku i nevjerici nakon Bandićeva intervjua Al-Jazeeri, Milan Bandić je u samo mjesec dana, otkako je dobio počasnu ličnu kartu, od osvjedočenog prijatelja Sarajeva i Bosne i Hercegovine iznenada postao njihov najljući dušmanin, što šuruje s hercegovačkim Hrvatima i zagovara treći entitet. Samo mjesec dana čovjek bio Sarajlija, a već postao domaći izdajnik. Sve do 26. februara Bandić je bio Bosanac, buraz rođeni, a onda, čim je dobio povelju počasnog građanina Sarajeva, odao se hrvatstvu, katoličkoj vjeri i razbijanju Bosne. Ako je tako, ispada – samo trenutak, da još jednom logički provjerim – da Sarajlija ne može biti Bosanac. Da je Milan Bandić, eto, svoje državotvorno i entitetotvorno hrvatstvo otkrio tek kad je postao Sarajlija, surduknuvši mlako pivo u Džehennemu. Ili ga je barem uspješno krio.

“Oj, Milane, Miki, Sarajlijo”, zapjevali mu onda sugrađani u Gradskom vijeću. “Stani malo, Miki, Sarajlijo, a zašto si svoju ljubav krio?”
Stvar je, međutim, u tome da zagrebački gradonačelnik svoje hrvatstvo nikad nije krio. Rado viđen gost kod Thompsona u Čavoglavama, Bandić je već prilično dugo intimni prijatelj i sponzor hrvatske populističke desnice, a jedno vrijeme i njihova posljednja nada – sjetit ćete se, nije bilo davno, kad je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj bio desni protukandidat Ivi Josipoviću, pobravši glasove bosanskohercegovačkih Hrvata, ali i glasnu podršku Milorada Dodika i njegova goebbelsa Rajha Vasića.

Bandićeva pak pomoć Sarajevu i Bosni i Hercegovini – to su, shvatili ste, oni “projekti u oblasti umjetnosti i kulture” – nije tako dolazila iz romantične ljubavi za Bosnu, solidarnosti i “pobratimstva lica u svemiru”, već iz iste kase iz koje on, na čelu valjda najkorumpiranije gradske uprave na kontinentu, već godinama jednako velikodušno dijeli pomoć i po Hrvatskoj: to je ona kasa iz koje svaka mafija, pa tako i politička, kupuje podršku “slabih i nezaštićenih”. U Hrvatskoj su to, recimo, Srbi, ali u Bosni – jebiga – Hrvati.

Ukratko, povelju počasnog građanina vijećnici sarajevskog Gradskog vijeća Bandiću su oduzeli iz istih razloga zbog kojih su mu je i dodijelili. Bio im je zagrebački gradonačelnik dobar kao klasični politički mafijaš, dakle njihov čovjek, sve dok nisu shvatili da on jest klasični politički mafijaš, ali ne njihov. Koji tako, uz ostale reference, sada ima i status prognanog sarajevskog Hrvata.

Jedva mjesec dana Milan Bandić bio Hrvat u Sarajevu, i odmah najebao.

oslobodjenje.ba