“MILOST NE TRAŽIM NITI BIH VAM JE DAO!

Povezani članci

• Prestanite upoređivati nevine bosanske žrtve sa sirijskim pobunjenicima!
• Pucaju li nedozrele tikve?
• Krvavi 29. novembar
• Ime amebe, 20 godina poslije
• Svi smo mi ubojice Josipa Reihla Kira
• 4 juli

Uvjeren sam da je sam Smoje nagovorio Sotonu da iz čista mira pogledam epizodu “Velog mista”, epizodu u kojoj fašistička propaganda dolazi u grad Split, točnije u najstarije kino „Karaman“ i pred projekciju filma prikazuje Goebbelsove grandiozne reklamne uspjehe Wermachta te očekivano nailazi na burne reakcije njegovih građana. Papundek demolira kino i poziva ljude pred fašističku ambasadu pa potom ponosno dočekuje žandarmeriju pred svojim Meštrom najavljujući mu svoje vatreno krštenje.

Ponovo nas je Ferata ispunio ponosom kao trajnim simbolom radnika i težaka koji u svojoj pravednoj borbi protiv sile i nepravde prkosno odbija pognuti šiju u istoj epizodi, a ono što će uslijediti kada fašizam pustiš s lanca poznato nam je svima iz povjesti koju je Miljenko Smoje tako lijepo i poučne pretočio u omiljenoj seriji, moj Split uskoro će postati krvava pozornica. No iako je u paklu Smoje omiljeni reporter ovo mi miriše na Mosorovo ili Ćićino maslo, a, lako je moguće da sva trojica imaju prste u tome jer su u paklu zločinačka organizacija. Smoje je davno rekao da on u raju nema što tražiti i da će Sveti Petar, ako je pametan najbolje reportere slat u pakal jerbo su tamo najzanimljiviji ljudi.

Da ironija bude veća i nakarada koja očito nema kraja u gradu pod Marjanom i kojoj se od one komedije sa snijegom i pršuta zalijepljenih na čelo smije cijeli svijet pa nas s pravom drži za prvorazredne budale, kao središte i epicentar izabrala je „kvart“ koji je mnogo ljudi danas, uključujući i mene posebno ugrizao za srce, jedan dio Splita na koji smo posebno osjetljivi.

Čelnici splitskog gradskog kotara Mejaši naime usprotivili su se zamisli da jedna ulica u tom naselju koja vodi u velebni novi trgovački centar Split Mall dobije ime po Prvom splitskom partizanskom odredu, a gradske vlasti pozvali su da taj prijedlog povuku s dnevnog reda Gradskog vijeća, ističući kako na Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora od onog da oprostite, partizanskog. Kao posebnu nelogičnost čelnici kotara naveli su da bi se ime Prvoga partizanskog odreda dalo ulici koja se križa s ulicom koja nosi ime po prvoj žrtvi Domovinskog rata Josipu Joviću.

Smisliti rečenicu da “Mejaši po svjetonazoru nikada nisu bili partizanski”, uistinu je grandioznost koja je pogodila u samu bit gluposti koja se valja mojim gradom već dvadeset i pet godina. Nesretnik koji je toliko zaslijepljen mržnjom da ni povijest tog kvarta ne zna i koji je smislio takvu rečenicu povrijedila je mnoge, uključujući i mene i moju obitelj.

Moj punac, danas pokojni nažalost, izdvajavši od svoje plaće podigao je tvornicu na splitskom predjelu Mejaši kasnih šezdesetih godina zajedno sa sedam tisuća svojih drugova radnika, tvornicu koja će u dvadeset godina othraniti i školovati tisuće mladih ljudi i njihove obitelji ali i tvornicu oko čije će ledine i polja Mejaši pretvoriti prvo u radničke barake, kasnije u naselje i na koncu u istočna vrata Splita. Ljudi su uz “Končar” da vam objasnim napokon o kojoj je tvornici riječ dizali isprva prizemlja pa zatim katove, njihov gigant u susjedstvu osiguravao im je budućnost, nicali su buffeti i restorani, trgovine i sitni obrti koji su servisirali ili rasli u svojstvu kooperanata tvornice. Malo po malo nicale su kuće, pa gradilišta i na koncu socijalistički neboderi koje stoje i dan danas u svoj svojoj monolitnosti i hladnoći betona koji je karakterizirao ondašnje vrijeme i radništvo, koji je iako neugledan zbrinjavao obitelji od kojih su mnoge radile upravo uz tvornicu „Rade Končar.“

Koliki je bio integritet ljudi uz tvornicu govori podatak da niti jedna zašalovana “ploča” kata nije prošla bez bravara i električara samog “Končara”, niti jedna nije nalivena “taraca” bez pjesme koja je odzvanjala Mejašima, niti jedna sklopka nije uštemana u zid bez elektro – radione tvornice u susjedstvu koja je nerijetko davala osim svojih ljudi i materijal, bakar ili žicu ako je kome “falilo.” Stariji radnici s ponosom govore o tom vremenu kada su stanovnici Mejaša uz svog “Končara” doslovno i marendavali i slavili svece, (iako će mnogi danas to osporavati), ženili se, zajednički tugovali na sprovodima i jutrom uz konjak i pelinkovac nazdravljali svakom novom životu rođenom u okolici tvornice. Ljudi su voljeli i poštivali “svog Radu” i to ne samo zbog potrebe, kruha i posla već zbog ponosa, “Rade Končar” osvijetlio bi godišnje dvadesetak što tankera, što postrojenja po cijeloj Jugoslaviji, radilo se danonoćno i u tri smjene, posla je bilo i za Ruse i za Saudijsku Arabiju, “Končar” je zapošljavao samo na Mejašima između pet i sedam tisuća ljudi, što sa vanjskom montažom, što sa kooperacijom kroz perioda industrijskog procvata bivše države.

Prije točno četrnaest godina kao mlad i nadobudan strojar došao sam u odjel svog “Končara” i upao vjerojatno među najbolju, najstručniju i najsposobniju generaciju mladih ljudi ovoga grada, za našu “pamet” zainteresirali su se svi, naš tehnički ured bio je primjer struke ali i zajedništva.

Moja firma imala je budućnost.

Tada su pred ulaz u “Končar” parkirane crne limuzine.

U godinama koje će uslijediti tvornica je misteriozno počela gubiti poslove i natječaje, dojučerašnji i dugogodišnji poslovni partneri okrenuli su toj kvalitetnoj firmi leđa, a prirodan saveznik i brat “Brodosplit” imao je svojih problema kao što ih je imao i kada se rušila Jugoplastika. Naš novi vlasnik i “gazda” iz dijaspore isprva je glumio zainteresiranost no uskoro je otkrio svoje pravo lice.

Ono najstrašnije bila je bahatost naših vlasnika, ljudima koji su svojim životima izgradili tvornicu pljuvalo se u lice govoreći im da su nesposobni, da su “za ništa” i da ih nitko neće, a vrhunac je bio sastanak na kojem je taj bahati novi vlasnik jasno i glasno kazao da je iz ove firme otišlo sve što valja, mi koji smo ostali nismo vrijedni da nam uplati ni lipe, mi smo stoka koja nema nikakva prava i njegovo breme koje će on riješiti već te zime.

Nakon deset dana ponos Splita i Dalmacije “Rade Končar”sravnjen je sa zemljom i otpočeli su radovi na velebnom novom trgovačkom centru koji naravno nikada neće nositi ime po jednom takvom heroju ili gigantu koji je obilježio Split i izgradio ga kao što ga neće nositi ni ulica pred Split Mallom koja se nikada neće zvati po Prvom splitskom partizanskom odredu čiji je osnivač bio upravo on Rade Končar glavom i bradom.

No ja da budem iskren nisam mnogo ni razmišljao o samom Radi niti sam ga se sjetio u tom trenutku kao ni nesretnog spomenika koji je dignut u zrak pa srećom obnovljen na njihov spomen, njih koji su u kopačkama svog RNK Split otišli u partizane da mnogi od njih još ni punoljetni nisu bili.

Sjetio sam se ponosnih ljudi koji su odlazivši preko kapije firme u kojoj su ostavili živote stiskali zube, sjetio sam se onih koji su doslovno plakali kao mala djeca, sjetio sam se svih rezigniranih lica koja su kući morali doći, a kući su ih čekala nesigurnost, računi i krediti u bankama, sjetio sam se slike Rade Končara koja je krasila svaku radionu kao i okolne kuće, sjetio sam se ljudi i radnika s Mejaša koji su s ponosom govorili da žive i rade u jednom gigantu koji nosi ime najvećeg heroja ovoga grada. Zaboraviti svoju povijest znak je propadanja građanstva jedne zemlje, njene kulture, njene književnosti, podjele u građanstvu uzrok su podjela i u društvu, građanska svijest izostaje zbog tih neobičnih i svijetu potpuno nerazumljivih podjela koje negiraju ono čime se moderna civilizacija ponosi i koje sramotnim i nespojivim sa današnjicom drže herojsku pogibiju svoje mladosti u kopačkama. Erozija građanske svijesti uzrok je i posljedica i mi s punim pravom možemo kazati da nismo uređena zemlja jer uređena zemlja ima jasno određene granice građanske svijesti iz kojih proizlaze i kultura i književnost te na kraju kao najvažnije istinita povijest.

Ponosan sam da danas radim u tvornici koja je iako premještena s Mejaša u Dicmo sačuvala tradiciju i ime po narodnom heroju koji se 1936. godine zaposlio u njoj (tada se zvala Siemens AG), tvornici koja njeguje kulturu zapošljavanja mladih i koja nije i neće zaboraviti svoje korijene kao što su Mejaši nažalost tako brzo zaboravili svoje, tvornicu koja je izgradila sve što danas imaju i na čijem je zemljištu njihov velebni Split Mall s kojim se toliko diče da ga još nisu niti otvorili niti će do proljeća iako je završen jer se ne mogu dogovoriti oko pristupne ceste koja se eto, niti izgraditi ne može, a kamoli nazvati po Prvom splitskom partizanskom odredu ili njegovu osnivaču.

Uvjeren sam da je sam Smoje nagovorio Sotonu da iz čista mira pogledam epizodu “Velog mista”, epizodu u kojoj fašistička propaganda dolazi u grad Split, točnije u najstarije kino „Karaman“ i pred projekciju filma prikazuje Goebbelsove grandiozne reklamne uspjehe Wermachta te očekivano nailazi na burne reakcije njegovih građana. Papundek demolira kino i poziva ljude pred fašističku ambasadu pa potom ponosno dočekuje žandarmeriju pred svojim Meštrom najavljujući mu svoje vatreno krštenje. Pravi Papundek će kasnije baciti bombu na fašističku muziku i zajedno sa mladošću ovoga grada izginuti od ustaške ruke u kopačkama u okolici Sinja.

Kada su mu stavljali povez, osnivaču prvih partizanskih odreda nakon mučenja na kojima nije izdao drugove, upitan želi li pomilovanje, odgovorio je rečenicom: „Milost ne tražim niti bih vam je dao!“

Da ga pitaju danas želi li da se pristupna cesta velikog i ponosnog trgovačkog centra zove njegovim imenom i odreda kojeg je osnovao Rade bi im odgovorio isto.