Mir do potpunog mraka

Povezani članci

• Matica hrvatska za početnike
• Srce je na lijevoj strani, ono mi pravac pokazuje, ono mene određuje
• KAKO POSTATI TRSKOM
• Vinko Grgurev: Unitarizam
• Nenad Veličković: Welcome u preklatu avliju
• Viktor Ivančić: Protu-K.

U Bosni je taj mehanizam eutanaziran. Svaki lopovski interes ima svoje separatno biračko tijelo u kojem svaki glasač direktno egzistencijalno ovisi od održavanja plemena na okupu i sreće plemenskih poglavara.  Ovo više nema veze ni sa osjećanjem pripadnosti ovoj ili onoj naciji i crkvi, školi, pameti ili – ne daj bože poštenju. Oni ti daju posao, oni ti ga uzimaju. Oni utvrđuju šta si, ko si i dokle možeš. I sve to naplaćuju iz tvog džepa.

Nagledao sam se i naslušao minulih sedmica raznih bjelosvjetskih muka. Ljudi ih na različite načine nose u sebi i sa sobom. I uglavnom se ne mire sa onim što im se nameće u tuđem interesu. Ni ovdje na Pelješcu, naravno, ne prestaju o Karamarku, Oreškoviću, Petrovu, HDZ-u, Mostu, medijima. Dobacuje se u ljetnim analizama po kafićima i do lokalnih genijalaca koji se ubrzano preslaguju, zavisi kako ko tamo u Zagrebu interpretira povijesni trenutak nacije. Vidim, nije malo onih kojima se sve doista gadi. Neki rezignirano šute, drugi ne zatvaraju usta nabreklih žila na vratu. Teško je kazati da je iko ikoga ubijedio da promijeni prijašnje mišljenje, prihvati ono što nije do jučer, svako uglavnom i dalje brani svoje miljenike, ma kakvi bili. Ne miješam im se sa strane u sve to skupa mada je doista ispod očekivane uljudbe u Europi. Nešto mislim, ako i svi drugi ovako reagiraju na rijetko viđene skandale, otkud uvjerenje da će se biračko tijelo sutra ponašati drugačije nego prije samo nekoliko mjeseci. Zapravo, vjerujem da nije do izbora već do realnosti koja je takva kakva je. Izbori je samo pokazuju.

Kako bilo da bilo, i ovoliko uzbuđenje pokazuje da se ljudi bune. I da ih baš ne možeš lagati kako hoćeš. I da će mnogi uraditi sve što mogu, toliko ih je koliko ih je, da ih se ne pravi budalama do kraja. E, kad mi ovo padne na pamet gledajući i slušajući sve oko sebe ovdje, sitna me muka spopadne povodom onog tamo, preko granice, u mojoj Bosni. (Odmah će mi čistunci skočiti u oči jer nisam napisao i Hercegovini. Naravno da je i u Hercegovini, ali se »Bosna« ustalila kao nešto podrazumijevajuće u novinarstvu i šire, u vrijeme kada sam učio pisati i kada se karijere nisu pravile na tehničkim pojmovima koji to više nisu, već su postali patriotski dokazi za nepatriotske interese. ) Elem tamo, u Bosni, niko ni uhom da mrdne povodom situacije koja je, bar tako mislim, temeljito i dugoročno gora od ove sada u Hrvatskoj koja će proći jer se nasilje nad sistemom nije uhvatilo dovoljno čvrsto da bi moglo opstati.

Zašto je u Bosni temeljito gore nego u Hrvatskoj, čak i kada bi trenutne ideološko-lopovske igre u Hrvatskoj duže potrajale. Potpuna paraliza svega u Bosni i Hercegovini (dakle institucionalno a ne pojmovno) zakovani je ustavno-politički okvir u koji je trebalo smjestiti i »međunarodni projekt«, i domaće genijalce taman tako i toliko profilirane da služe tom destruktivnom inozemnom interesu koji se u izvedbi zove »permanentna kriza niskog intenziteta« (obeshrabrujući stalni demotivacioni jad i bijeda koji ne smiju dovesti do pucanja i radikalizacije). U Bosni je sistem temeljni resurs mizerije koju živimo. U Hrvatskoj ovo što se dešava nije sistem, već je nasilje nad sistemom. I to teško može trajati vječno. Ko god pobijedi snosit će odgovornost za rezultat i taj će rezultat doći na naplatu sutra ili prekosutra. Nije svejedno hoće li brže ili sporije, ali doći će. U Bosni je taj mehanizam eutanaziran. Svaki lopovski interes ima svoje separatno biračko tijelo u kojem svaki glasač direktno egzistencijalno ovisi od održavanja plemena na okupu i sreće plemenskih poglavara. To više nema veze ni sa osjećanjem pripadnosti ovoj ili onoj naciji i crkvi, školi, pameti ili – ne daj bože poštenju. Oni ti daju posao, oni ti ga uzimaju. Oni utvrđuju šta si, ko si i dokle možeš. I sve to naplaćuju iz tvog džepa.

Naravno, ni ovo nije u svijetu novo i nepoznato. Države se ruše i stotine hiljada nevinih ubija radi interesa kojima je podređen i međunarodni poredak i vrijednosti na kojima počiva. Sve je to rečeno i poznato do zamora. Zašto mi onda, baš sada, ovo pada na pamet. Zato što upoređujem dvije činjenice ovim povodom. Jednu koja mi kazuje da se mnogi ljudi u Hrvatskoj ne mire sa nasiljem nad logikom i zdravim razumom, da ne idemo dalje. U Bosni je ne samo muk, već mi se čini sve više i svojevrsno mazohističko osjećanje da je sve gotovo i da je zato bolje ako se ne talasa. Druga je činjenica da se povodom stanja u Hrvatskoj počinju i iz svijeta oglašavati, uz zabrinutost, mnogi koji su »Amerika i Europa«. Bez obzira na to što su neki tamošnji moćni mehanizmi duboko umočili prste u kadrovsku slagalicu na vrhu ove zemlje, pa im nije lako da upiru prstom u taj vrh sada kad ne valja. No, to je duga unutrašnja priča Hrvatske pa nije »diplomatski« u to se miješati. Diplomacija se danas u svijetu lakše upetljava avionima u suverena prava drugih, a ovo nasitno peckanje podliježe raznim konvencijama. Ozbiljna stvar.

U slučaju Bosne i Hercegovine (opet institucionalno), taj je dio priče, to (ne)miješanje sa strane, jadan da jadniji ne može biti. Evo nekih istina, ako su istine uopće još nekome mjera stvari. Nema ni tri mjeseca kako je na velika zvona u Bruxellesu tada predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović uspio da ugura u ruke tadašnjim »domaćinima« u EU, Holanđanima, tzv. aplikaciju za prijem BiH u EU. Kritičari ovog poteza opanjkani su na sav glas jer su smatrali da je stvar učinjena prerano i bez pokrića a da zatvaranje očiju pred tim neće pomoći zemlji da postane bolja. Apologete su se zaklinjale u apsolutnu validnost poteza. Tzv. lideri kod kuće i službeni mudraci u EU su pobrojali pitanja koja su na dnevnom redu urgentnih što se moraju riješiti, koliko jučer, ako hoćemo da ona aplikacija ima smisla i bude od bilo kakvog značaja. Među njima su reformska agenda (jedna tv anketa na ulicama bh gradova je pokazala da osam od deset upitanih pojma nema šta to znači); Uspostavljanje tzv. »mehanizma koordinacije« čiji je smisao da smo pred EU država, a ne sistem »ko u klin ko u ploču«; promjena davno potpisanog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju da bi odgovorilo trgovačkom interesu u EU ; Konačna objava rezultata popisa stanovništa obavljenog još 2013. godine…Među ostalim »sitnicama« tu su negdje bili i izbori u Mostaru, zbog lokalne bitke za prevlast u gradu, neodržani već osam godina, itd. itd.

I gdje smo sad. Tamo gdje i prije , mimo ikakve frke, napetosti, traženja ostavki, pominjanja ne daj bože novih izbora. Povodom »reformske agende« prije pet dana uzbudio se evo i Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, energično zahtijevajući da se odmah provedu »reforme« u BiH.

Ako je neko i nešto njega moglo njega iz poslovične letargije i natjerati na ovakvu uzbunu, boljeg dokaza nema da mi, zapravo, više i ne postojimo samo to niko neće da nam kaže. I dalje, prije tri dana je objavljeno sa relevantnog mjesta da od »mehanizma koordinacije« nema ništa. Niti će biti. I jedni i drugi u entitetima kažu, »oni tamo to neće«! Tzv. Ustav svima sve apsolutno omogućava.

Znači, ništa nije protiv sistema. Ni rezultati popisa nisu objavljeni. Doduše, institucija koji po zakonu to može i mora ovo je i učinila. Za politiku zakon i institucije u BiH ne važe, ako im ne odgovaraju. Jedna od tri strane nije se složila s objavljenim , Vijeće ministara (Vlada) raspravljalo ozbiljno o tome i složilo se da će opet, mada u vezi sa »predmetom« nemaju nikakve ovlasti! Trio mudraca iz dvije vodeće stranke »nadležne« za Mostar, Čović (HDZ), Izetbegović i Radončić (SDA plus SBB) kažu prije tri dana da su se bezmalo sve dogovorili, ali da odluke o izborima u Mostaru najesen nema. Drugi svi će u državi glasati. Dakle, sve je kako treba, samo je problem u sitnici, nema izbora.

I šta sad. Ništa. Sve je to normalno. Onaj ko bi se pobunio, unaprijed je destruktivan, nije patriota, ne želi dobro državi ma kakva bila…To shvataju i stranci i profesionalno šute, osim kada treba dati podršku »liderima i reformskom kursu«. Utom će i ljeto, blizu je more, teroristi su pod kontrolom. Prekovremeno će, kažu, raditi u Francuskoj.
Eto u čemu je razlika između privremeno histerično nemirne situacije u Hrvatskoj i stalno histerično mirne situacije u Bosni. Uz sve to, ne vidim da se ljudi ovdje, na Pelješcu, pretrgoše u očekivanju početka prvenstva u Francuskoj. Ovo drugo, u Zagrebu, izgleda im doista važnije. Vidim jedino da se »Jutarnji« trudi, sa onim malim dodacima o nogometu, kao nekad. Valjda ne kuže razliku između nekad i sad, kad je nogomet bio u Hrvatskoj važniji od vlastite pameti. Drugo je u Bosni i ovaj put posebno Hercegovini. Biće frka u Mostaru. Šahovnica protiv Erdogana. »Naši« protiv »njihovih«, nema dileme. Tu su na propaloj izbornoj agendi jer nikakvi izbori tu ne bi pomogli, pa se ni EU nema šta sekirati što se ona trojica nisu dogovorila.

Kad u nedelju popodne završi tutanj kroz Mostar, nastavlja se politički muk Bosne i Hercegovine, uz ramazansku obavezu da se bude na evropskom putu i – meditira uz svekoliku apstinenciju. Dok se ne spusti potpuni mrak. Tek onda nastaje veselje.