MONEYFEST KONZUMISTIČKE BRATIJE

Izdvajamo

• Minulo je nešto više od četiri mjeseca otkako je otišao meštar od duha i plemenite duše, Predrag Lucić. Za mjesec dana je obljetnica koja se ne slavi, ali nas opominje. Deset šugavih i krvavih godina bez Feral Tribunea. Ovaj satirički Moneyfest konzumističke bratije, ova quasi una fantasia, skroman je prinos autora redaka koje čitate nezaboravu Predraga Lucića, Heni Erceg, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Smoje, Ćiće, Marinka Čulića i cijele one ekipe koja nam vlastitim, neusporedivim primjerom, nije dala da zaboravimo tko smo i što smo, gdje smo i kako smo. Taj uzajamni nezaborav nas i Ferala čini se važnijim no ikad
• danas, kad smo svjesniji no prije - da mrak u koji tonemo nema dna...

Povezani članci

• BLAGDANI BEZ BLAGOSTI I BLAGOSTANJA
• Paradoks poraza Dobrice Ćosića
• Posljednji glas za krznašice u BiH
• ZagrebDox u znaku Miloševića i Tuđmana
• Čovjek, kako to zvuči?
• Hrvatski genijalci i minorne hrvatine

foto: gelb.net

Minulo je nešto više od četiri mjeseca otkako je otišao čudesni meštar od duha i duše, Predrag Lucić. A već za mjesec dana, okrugla je obljetnica koja se ne slavi, ali nas opominje. Deset šugavih i krvavih godina bez Feral Tribunea.

Monsieur/Herr Jean Claude Juncker nije bio tema naših opsesivnih piskaranja još od njegova zadnjeg posjeta mutantu od Predsjedništva BiH; onoj trojici živopisnih mudraca, utjelovljenju svekolike umnosti triju bh. naroda.

(QUASI UNA FANTASIA …)

I dok posjet BiH nosi oznaku eu-safarija lokalnog dosega, najnoviji tour gospon Junckera je povijesnog i planetarnog opsega.
Gospodina Junckera, jednog od čelnih ljudi globalne korporacije poznate i kao Europska unija, ulovili smo u điru u gradiću Trieru (?!). Ovaj dvojac od upitnika i uskličnika nije tu radi ushita sumnjivim rimama, već poradi dramatičnosti trenutka u ukupnoj historiji-ne’š ti drame i historije!- čovječanstva.

ZLOČINAC A NE HEROJ – KARL MARX

Pojasnimo zbunjenima: u petak, 5. svibnja/maja predsjednik Europske komisije gospodin Juncker pojavio se u užem zavičaju zloglasnika Karla Marxa u ulozi kamarada und druga Junckera, i sve slaveći 200 godina od rođenja- notornoga zločinca.

Svi oni rođeni tu negdje pred rušenje Berlinskog zida te ostali pristigli na ovaj prekrasni svijet poslije 1989., nemaju blage – who the fuck is Marx?!

Protutnje u roku odmah, spidom Spidermana, kroz sve društvene mreže i ništa – niti traga od profila tog debila – Karla Marxa! Fakat, tko je faca? Je li mrga sportaš na steroidima, majmun-tajkun, turbo-macan, estradni malac il’ porno kapitalac, zašto ga nema po tablodima, ni traga mu na You Tubeu – koga tražimo, nekog lijevog trubadura, čistu trubu?

Da barem brije na Anonymus –ali ne, totalni je anonimus. I nakon što dotični ne nađu niti jedan selfie, portfolio ili makar eksplicitni kućni uradak hot sex homemade, na tražilici Googlea otkriju da je Karl Marx čista arheologija & paleontologija- nekakav prapovijesni fosilac s bradurinom i kosurinom što baca na hipike, hipstere, starozavjetne proroke i vehabije.

A lijepo su mogli starije – pitati. Mladunci potrebuju provjerenu mudrost roditelja i srodnika – jer isti su davno spalili inkriminirane crvene knjižice i stanovite moždane stanice radi full  operabilnosti selektivnog pamćenja – da je Marx bio čudovište milenijima prije svog rođenja, a bit će zločinac atemporalni i tisućljećima poslije općekorisne smrti.

DEMIURG A NE DRUG!

Osviješteni bi roditelji objasnili podmlatku: Marx je predkozmička Hulja – od prije Postanka, On je Zmijurina zbog koje su naši Praroditelji deportirani iz Raja s pet zvjezdica, zbog Njega je Kain malo ubio Abela; On je bacio narod Izraela ne u dužničko, već egipatsko ropstvo, On je Judu naveo na mito i korupciju, a Isusu smuljao rimsku ekstradiciju i golgotsku egzekuciju, Marx je brijao na robovlasništvo; u propast je strmopizdio ostarjelu Grčku, do dekadencije orgijama shebao Rimsko Carstvo, Marx je proširio kršćanstvo ognjem i mačem te raširio, posve suprotno, islam – ognjem i sabljom; On je napalio križare i lomače Inkvizicije, feudalne stogodišnje ratove i sve kraljevske i carske tatove, Marx je nevidljivi Zlica što sjedio je na lijevom ramenu Spartaku, Gubecu i Robinu Hoodu; Marx je kriv za industrijalizaciju i znanstvenu ekspanziju Zapada, za hibernaciju i letargiju Istoka, Marx je zakoniti otac kapitalizma, imperijalizma i kolonijalizma, kao što nam govori naslov njegove Knjige nad knjigama; Njegova su manufaktura mesarnice Prvoga i Drugog svjetskog rata, On je tata-mata Hitlera i Staljina, Zloćaća krvavih gaća Che Guevare i silne ine crveno-crne fukare, Zlehudi je Gromovnik atomskih kiša Hiroshime i Nagasakija, Varšavskog i Nato-pakta, Inspirator Hladnog rata i siva eminencija svih svjetskih urota, loža i protokola; Marxova misao nas ostavlja bez zraka i stvara učinak staklenika em ozonske rupe, Marxova je krivnja svaka deflacija, inflacija, devalvacija, svaka svjetska gospodarska kriza tek je franšiza vječne zlovolje Demiurga a ne druga Marxa; Marx je zapravo trajno među nama, skriven iza lažnih imena, aliasa, nicknameova, heteronima: Zli, Knez ovoga svijeta, Gospodar Tmina, Sotona, Satana, Šejtan, Iblis, Nečastivi, Đavao, Vrag, Zloduh, U- Gla- vi- Pro- pu- h…

JUNCKER KONZERVATIVAC ILI KOMUNJARA – KOMPARTIJAC?

I takvoga Nepriopćivog i Izopćenog, Anatemiziranog i Prokletog Marxa, u paklenskom Trieru, odakle je Zlo i izbauljalo, brani gospodin Juncker konzervativac, kao kakav komunjara-kompartijac: „ …Marx nije odgovoran za sve okrutnosti za koje bi njegovi navodni sljedbenici trebali odgovarati!“. Dok je bljuvao ovu potresnu i nečuvenu blasfemiju – tvrde nam zblanuti i prestravljeni svjedoci – oči dijaboličnog Junckera zabljesnule su užarenim, crvenim sjajem – baš kao očurde svakog vampira iz horrora i noćnih mora. Svitu nazočnih EU uglednika zatresla je drhtavica i zaljuljala
svjetonazorska omaglica: dvanaest zlatnih zvijezda iz Otkrivenja na modrini zastave korporacije EU u hipu je promijenilo boju! Mišljenja su podijeljena- jesu li zvijezde pocrvenile ili pocrvenjele?!

INTERNACIONALA – HIMNA PAKLENA

Gomila, u dva armagedonska tabora, ispunila je Hauptmarkt, glavni trierski trg; natisnula se u podnožju pet i pol metara visokog, ukipljenog Karla Marxa, poklon NR Kine za taj dan – rođendan marksističkog mrakobijesa. I u oba se tabora jednoglasno kunu – jedni prisežu s radničkom ljevicom na zloglasnom Manifestu, drugi se zaklinju s junačkom desnicom na dobroglasnom Svetom Pismu: nakon Junckerove hule odletješe golubovi, otprhnuše lastavice, samo su bremeniti oblaci u niskom letu nalegli na gradske zvonike; svod je iznenada prekrio grimiz, poput pokrova, proparale su nebesa silne munje, munjare i komunjare. I vrisku i krikove i dovikivanja, čak i milozvučje Beethovenove Devete smifonije, zaglušio je potopni pljusak, odvrnule su se sve Božje
slavine, šiknule mlaznice; vodeni je povjes spojio zemlju i nebo, u trenu opustjeli grad napuniše potoci i rijeke oborina. Napukle su zidine drevnoga Triera iz šesnaestoga stoljeća prije Krista, urušila se starorimska vrata Porta Nigra. U katedrali su trierskoj uplašeni hodočasnici i posjetitelji gledali kako vitraji pršte pod kišnim naletima te tisuće leptira duginih boja i kao od kristala lete kroz crkvu u kolopletu nošeni vodenom pijavicom. Nestale su presvete relikvije trierske: tunika – galabeja u kojoj je Isus hodio Kalvarijom i čavli kojima su krvnici zaklamali blagog nam Gospodina na Golgoti. A Trierom i Njemačkom, Europom i planetom, glasnije od grmljavine i strašnije od truba jerihonskih zaorila se himna nakota od Pakla – Internacionala…

SUDNJI DAN – POVRATAK CRVENOG TERORA

Događa li se – krenule su moralna panika i kolektivna histerija – početak kraja i ostvarenja kapitalističkih eu-zebnji ili pak začetak utopijskog Raja na Zemlji i komunističkih težnji?
Hoćemo li konačno – s umornom se nadom zapitaše prezreni na svijetu i sužnji koje mori glad – izići iz labirinata kapitalizma i kukavičjih jaja nasljeđa staljinizma te krenuti u edensku budućnost, temeljem izvornog Evanđelja po Karlu? Je li se to, dok smo mi spavali snom pravednika, probudila klinički mrtva ljevica i već se dogodila općenarodna & globalna revolucija? Ili je ovo tek logičan vrhunac dugog marša kroz institucije i nevidljive evolucije eu birokratskog monstruarija; konačne preobrazbe u novi svijet utopije koja teče – kao med i mlijeko?

Kakav god da je scenarij posrijedi, to bi značilo – ustali su dobro situirani i još bolje upućeni – živjeti u užasima ekstremnog ljevičarenja iliti crvenog terora; beskrupuloznost besplatna zdravstva i školstva za sve, bez iznimke; umjesto epske uzvišenosti predatorske kompeticije i zdravoga narcizma, prizemna i neprirodna društvena solidarnost i sladunjavost empatije. Srušili bi se velebni hramovi individualizma – karijera, pobjednika i dobitnika, u ime slobode, jednakosti i bratstva, mrtve religije prljavih, gubitnika i plebejaca. Zalog sadašnjosti i jamstvo budućnosti u korporacijama, bankama i na Wall Streetu, uništili bi samoupravljači slijepi za ljudske i prirodne resurse, oni koji žele čovječanstvo bez potrošačkog i dužničkog ropstva, spašavanje Zemlje. I tom Zemljom vladali bi idioti – sanjari koji vjeruju kako živimo da bi se radilo, stvaralo i dijelilo. Istina je, međutim, jedna – zvali je mi zakonom džungle, neoliberalizmom socijalnim darvinizmom ili patološkim egoizmom – svi moraju raditi da bi živjeli i imali ili ustupili mjesto boljima.

JEDEM DAS SEINE: PO-ETIKA KORPORACIJE BUCHENWALD

Jedem das Seine, pisalo je na vratima Buchenwalda: svakom prema zaslugama; oni koji ne mogu, ne ostaju i ne opstaju.
Umjesto, dakle, vječne istine osobne sreće, uspjeha i kapitala, humanističko-marksistička laž: svaki prema svojim sposobnostima, svakom prema njegovim potrebama!
U kojem će se to izmaštanom svemiru „ljubav razmjenjivati za ljubav, povjerenje za povjerenje“?

MILTONOV PRONAĐENI RAJ

Pod gustim vodenim zastorom, sam i ukočen kao drvena Marija, ostade golemi Marx na Hauptmarktu – potopni je pljusak trg pretvorio u riječno korito Moselle usred grada…
Ali, gle čuda: u međuvremenu, i Marx je netragom nestao, baš kao što su iščeznuli Isusova galabeja i golgotski čavli iz trierske Katedrale!

No sve je zapravo bila slatka dosjetka lanca hiperluksuznih slastičarnica Sweetest Life Zhongguo Gongchandang Inc. (Međunarodna korporacija Sweetest Life Kineske komunističke partije). Kip od pet i pol metara obložili su slastičari glazurom debelom dvadesetak centimetara: caklinom od ukuhana sladora i čokolade. Izobilne su padaline ukalkulirani dio performansa – voda je odnijela bujnu kosu, bradu i guste vjeđe, otkliznula su s postamenta u mlazovima i slova od lažne, šećerne pozlate. Na trgu trierskom sad stoji ćelavi stari gospodin s cvikerima na nosu. Tik do njegovih nogu, u razini gležnjeva, dvije spodobe nalik vrtnim patuljcima: filmski i zbiljski kauboj i iron maiden korodirana lady. Baldy – starčić, s očalinkama posred kljuke, Mesija je vrlog, novog svijeta u kojemu živimo, navjestitelj tisućgodišnjega Kraljevstva Božjeg Kapitala na Zemlji.

Jedina zapovijed njegova, libertarijanska i neoliberalno gastronomska, glasi: Nema besplatnoga ručka! Ako pak nemate za ručak – doručak, večeru, ne sitničarite! – vaše je zajamčeno pravo i neotuđiva sloboda da slobodno napustite carstvo smrtnosti i nužnosti te munjevito odmah – vječno uživate u carstvu besmrtnosti i slobode.

Stale su kiše nebeske i blistao je na suncu, kao opran od grijeha, kip kratkovida starčića, u pratnji dvoje patuljaka visine gležnjerica. Na postamentu su se caklila, sjajem Zlatnog teleta, nepatvorena, uistinu uklesana slova: Milton Friedman. Sad je već bilo lako prepoznati dvoje vrtnih patuljaka koji pojma nemaju o bilo čemu – kako nam veli bajka – a imali su sve: Margaret Thatcher & Ronald Reagan. Ovdje ostavljamo ovo Sveto Trojstvo da u miru Božjem bdije te čuva – Miltonov pronađeni Raj…

EGZORCIZAM I VESELI REDOVNICI BAVARSKI

Podvojenog i dvojbenog Junckera – iz Bruxellesa krenuo kao monsieur & herr, a u Trieru osvanuo kao drug und kamarad! – jake snage NATO-a u oklopnim transporterima iz Porajnja su prebacile tik do bavarskog gradića Freisinga, u opatiju Svetog Stjepana (Weihenstephan), drevni benediktinski samostan u pitoresknu okružju. Još od stoljeća sedmog tamošnji redovnici pripravljaju pivo pšenično – tekući kruh naš svagdašnji! – te su odvajkada poznati kao veseli fratri bavarski. U samostanskoj kapeli svetog Benedikta, zaštitnika Europe, istjeraše iz Junckera Zloduha Karla Marxa. Egzorciranje je izveo otac Gabriele Amorth, najpoznatiji vatikanski štemer Đavla, poznat i po izjavi da Vrag komotno te zlokobno đira i Vatikanom. Devastirao je Nečastivog s takvim
entuzijazmom da je sirotome Junckeru umalo, u tandemu s Marxom, i besmrtna duša na nos izišla. I nije to bez vraga – otac Gabriele najpoznatiji je vatikanski ultimate fighter – brazilskom jiu jitsu tehnikom giljotine na podu ili klasičnim nokautom u „stojki“ dobio je sedamdeset tisuća borbi protiv Zlog Marxa, bez ijednog poraza. Kao vrhunac otajstva, ovaj vrhunaravno mladoliki stogodišnjak je pred dvije godine posthumno odbio umrijeti – uostalom, nomen est omen, kako jedan Amorth da bude trivijalno mortalan!

Olakšan od Marxa, vratio se iz tmine posjednutih duša, opet kao Monsieur & Herr, ošamućeni Juncker; egzorcistički ga je obred ujedno oslobodio višegodišnje konstipacije, ali je zato dobio puno rjeđi milodar debelog crijeva – diareju.

Unatoč zornim tekućim problemima, krenuo je smjerni Jean Claude u tjedne pokore, molitvena bdijenja, ispovijedi, pričesti; usred treperavih lumina svijeća, u mirisu tamjana i pšeničnog fermenta; praćen brižnim, staklenastim pogledom svetoga Bernarda u ljekovitoj osami samostanske kapele, uz anđeosko višeglasje gregorijanskih korala redovničkoga zbora. I čemu lagati, Jean Claude je mnogoput i sagriješio žudno i žedno – ispijajući kriomice od gvardijana i oca Amortha vrčeve piva samostanskog, sveudilj ipak blagoslivljan, jer gorkoslatka tekućina nosi imena svetoga Vita i svetog Korvinijana. A i godilo je Jean Claudeu zalijevati pšeničnim nektarom sočne kobase u društvu rumenih i okruglastih, veselih redovnika bavarskih.

BRUDERSCHAFT, SS KARLO I MONEYFEST

Opijen svetošću, u slatkoj omami i dojmljivo pijan, Jean Claude Juncker levitira iznad samostana u sanjarijama em snotvoricama; Europa obilja i blagostanja: dividende, agende, profiti i ekstra profiti, rast tržišta, kupnje i potrošnje ad libitum; kapitalna ulaganja bez odlaganja, ushićene banke, presretne burze, bogatstvo navoda.

I Ljubav Očeva i Milost Duha Svetoga i Žrtva Jedinorođenoga Sina, Gospodina našega sve – isprave, otkupljuju, u oprostu preobraze. Sanja Jean Claude širom obnevidjelih očiju, baš onako onirički: kroz skrletne rijeke na bijelom konju, četrdeset godina neumorne desnice i mača, galopira Karlo Veliki, ostavljajući iza sebe otkose tisuća Sasa, Longobarda, Avara, jame štakora, žohara i inih barbara. Charlemagne, Karl der Grosse, Carolus Magnus, šapuće tronuto Jean Claude, kralj nepismen k’o panj, ali da nije, zar bi bilo raskoši duha karolinške renesanse? I možda Karlo bijaše malčice odveć karnivor i kanibal, ali je danas Veliki praotac i pračovjek ujedinjene nam Europe!

I tko kaže da nema dobrih esesovaca – bez Kurta Pfeiffera, Hitlerova viteza od NSDP-a, tko bi utemeljio nagradu i otrgao od zaborava Karla Velikog, očuvao velebni kontinuitet europskog sna kontra barbara – Karolinzi, ujedinjena Nova Europa, Dan Europe i pobjede nad fašizmom, sve se u oprostu ispravi, preobrazi…

A kad se naužije inicijatičkih snatrenja u mističnim hramovima uzvišene prošlosti, Jean Claude usredotočuje sve potencije svojega duha k rogovima obilja sutrašnjice, potican još asketskom stegom i ozračjem vita contemplativa redovničke ćelije.

Pristižu njegovi suradnici, najodličniji eu umnici, trust mozgova, think tank creme de la creme europskoga intelekta; Jean Claude je tvorac, a oni vrsni suatori, djela koje će revidirati i konačno zauvijek arhivirati sve distopije/ utopije, u ime novoga europskog i svjetskog poretka: Moneyfest konzumističke bratije. Posla je puno, radnih verzija je mnogo, ushićenje je pregolemo, a u stankama se od umora krijepe bruderschaft napitnicama do presitnih noćnih sati…

MAD MAX NA CRVENOM HUMMERU 2.0 (ILI HORKHEIMERU 2.0 ?!)

Ali avaj – nije Jean Claudeu bilo dano predugo blagovati tekućeg i inog kruha božanskog mira na otoku samostanske agape. Namjesto trilera slavuja, paperjasto nježna dodira ružoprste zore kroz prozor redovničke mu ćelije, Jean Claudea iz sna na Dan Gospodnji prenu grozna buka, glasanje nemani, Glas Zvijeri dapače, te je siroti Juncker odskočio s tvrde postelje kao s trampolina, neupitno nesiguran gdje se, kvragu, uopće nalazi. Drhtavim korakom, namjestivši jedva cvike na njonji, prišao je prozoru i u oblaku drumske prašine ugledao po Zlu čuvenoga Vampirčinu iz
Frankfurta!

Jer odavna i njegov nauk kruži Europom, a sad kao da se ustremio na Junckera osobno, na samostan, Bavarsku, na Njemačku, na Europu.
I nije to bio Marx, već Max: Mad Max u Red Hummeru 2.0- ili Horkheimeru 2.0, kako li već?! – naglas se zapitao zblanuti em zgranuti Jean Claude.
Iz grozda megafona na krovu Maxova crvenoga Hummera-Horkheimera 2.0 ponavljala se grmljavinski i demonski, u višeglasju onih kojima je ime legija, sablažnjiva rečenica, opora i zazorna poput ulične psovke: Oni što su se stisnuli pa ni prdnuti ne smiju o kapitalizmu, nek’ začepe labrnju i ne kenjaju o fašizmu!

Vrag bi ga znao zašto, ali Jean Claude je ovo shvatio vrlo osobno te dramatično problijedio kao krpa. (Uostalom, problijedio je vrlo dvojbeno – jer, je li uopće ikad itko vidio ijednu blijedu krpu?)

Kako god, poslije te politički nekorektne svinjarije uslijedila je još veća gadarija: kao u babilonskoj pometnji, zaorila se na silnim jezicima paklenska budnica – Internacionala. A Jean Claude ugleda Nečastivoga iz Triera kako korača iza Maxa u onom crvenom Horkheimeru – i ne više pet i pol već 550 metara visok, strašniji od Transformersa, Godzille i King Konga zajedno.

Kao Gulliver kad je krenuo uništiti Lilliput – promucao je Juncker, obliven hladnim znojem. Trebalo je, naravno, upitati Jean Claudea nije li bilo upravo obrnuto s Lilliputom i gospodinom Lemuelom Gulliverom, ali je Juncker već junački zaždio prema kapelici svetog Benedikta.

Hrlio je J. C . Juncker u okrilje kapelice, pod skute najjačeg zaštitara Europe, ali ga već nakon nekoliko koraka, podmuklo kao u mafijaškoj sačekuši, zaskoči puno gruba veleizdaja crijeva te on najžurnije skrenu udesno, u najbliži zahod samostanski.

I dok je smrtonosna Max & Marx tutnjava bivala sve bliža, iz zahoda su se, kao pod utjecajem one babilonske poliglotije pred zidinama samostana, uz teško opisive zvuke čule i inkantacije J. C. Junckera. Urođeno bilingualan, Jean Claude je zazivao i psovao: E, Merde…Uu, Sacre Bleu… Euu, Mon DiEU, a Juncker replicirao: Ee, Mein liebe Gott… Uu, Scheisse… Euu.. Zum..euu.. Teufel…Euuu…

I dok se čudovišni dvojac Max und Marx neumitno približava samostanu, Bavarskoj, Njemačkoj, Europi, planetu, ispred uneređenog ćemo zahoda diskretno začepiti nosnice. Jer tu se, prividno i privremeno, priča završava…

FIN- ENDE- THE END- ETC.

POST SCRIPTUM: Minulo je nešto više od četiri mjeseca otkako je otišao meštar od duha i plemenite duše, Predrag Lucić. Za mjesec dana je obljetnica koja se ne slavi, ali nas opominje. Deset šugavih i krvavih godina bez Feral Tribunea. Ovaj satirički Moneyfest konzumističke bratije, ova quasi una fantasia, skroman je prinos autora redaka koje čitate nezaboravu Predraga Lucića, Heni Erceg, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Smoje, Ćiće, Marinka Čulića i cijele one ekipe koja nam vlastitim, neusporedivim primjerom, nije dala da zaboravimo tko smo i što smo, gdje smo i kako smo. Taj uzajamni nezaborav nas i Ferala čini se važnijim no ikad; danas, kad smo svjesniji no prije – da mrak u koji tonemo nema dna…