Mostar grad na raskrsnici između naroda, politike, moćnika

Povezani članci

• Marinko Čulić: Sumnjivi pluralizam
• Armin Huseinović: O zidovima parlamenta
• Finis sanctificat media
• Direktor FIA-e: Kćerku Fadila Novalića sam zaposlio bez konkursa, ali prema zakonu
• Obnavljanje neuspjeha
• KOZMOPOLITIZAM KAO PRIVID, Azemina Krehić

Mnogo je mastila potrošeno pišući o gradu na Neretvi koji je po mnogo čemu interesantan onima koji crtaju po kartama običnih ljudskih života. Viševjekovna tradicija, povoljan geografski položaj,  blaga klima samo su neke od pogodnosti koje nudi Mostar. Zbog toga i još zbog nečega o čemu nešto znamo, a više naslućujemo, od 1991. i ranije Mostar je postao mjesto prebijanja starih računa, potkusurivanja tuđih i dugova te poprište sudara moćnika.

Piše: Adnan Dolmagić

Kako u Evropi tako i šire nakon završenog rata teritorija zemlje postaje poprište okršaja stranih obavještajnih službi. To nije moglo zaobići Mostar, a stranci su trošili velike sume novca da prate, kontrolišu i na kraju skuže Mostar i njene građane. Nešto su skužili, nešto nisu. Mi ćemo pišući priču o Gradu na Neretvi  pokušati biti realni i korektni.

Mostar  I dio

Ovaj tekst sadrži oznaku strogo povjerljivo. Čitati ga mogu samo odrasli i iskusni. Za djecu, tinejdžere i omladinu nije preporučljiv jer sadrži jako opasne elemente. Zašto? On nije podrška onima koji su na vlasti ni onima koji su opozicija a željeli bi da budu pozicija. Ovo je pokušaj da se iz potpuno  neutralnog ugla dočara prosječnom posjetiocu internetske stranice odnos vlasti i naroda u Mostaru. Naravno uz želje za uspostavljanjem komunikacije između ova dva faktora.  Nismo ni počeli a već sebi skačemo u stomak.  Kad bi sve bilo dobro i ok onda ne bismo imali o čemu da pišemo. Ako budemo pošteni  sa dozom kašnjenja ili nikad, saznati ćemo i da li se poštenje isplati.

Vlast je vlast i da bi oni koji je konzumiraju moraju koristiti sva dozvoljena, a ponekad i nedozvoljena sredstva, da bi je sačuvali i uopšte živjeli bolje, a na drugoj strani je narod koji bira tu istu vlast ali je kritikuje, kudi, obožava i priča hvalospjeve. Kako je onda moguće da isti oni koji biraju vlast žele netom kasnije da je sruše kad je to uzročno posljedična veza. Naravno zapinje oko para. U Mostaru ima para kako na zapadnoj tako i na istočnoj obali grada koji je podjeljen više po ekonomskoj nego po nacionalnoj matematici. Bošnjaci islamske vjeroispovjesti se žale da žive loše. Žale se da su građani drugog reda kojih se centralna bošnjačka vlast  tek ponekad sjeti.

Oni  žele otvaranje fabrika ili uopšte radnih mjesta, njima ne treba mnogo, tek redovne plate. Oni koji nemaju automobil sanjaju bilo kakav, oni koji imaju žele bolji. Petak i subota naveče rezervisani bi bili za ispijanje ponekog piva uz York, Marlboro crveni ili bjeli. Bošnjakinje žele novije krpice i kvalitetniju šminku. Svi žele par dana odmora najčešće na Hrvatskom primorju.  Moramo priznati, skromne želje.

Hrvati imaju bolja primanja, mnogo više radnih mjesta i dobrim dijelom hrvatske pasoše sa kojim imaju  prolaznost u dobrom dijelu Evrope. Hrvati Mostara rade vani, putuju, Hrvatice su skockane, sređene kako i Bošnjakinje, s tim da su u prosjeku ove prve nešto više i mršavije. Al sve je to tu negdje. Hrvatice imaju nešto deblje novčanike. Umjerene vjernice malo su opuštenije, imaju više strpljenja u čekanju svojih prinčeva.  Uopšte, omladina Mostara je snalažljiva. Od momenta ukidanja viza pronalazi šeme za inostranstvo. Prije se na zapad išlo nakon završenog fakulteta, sada nakon srednje škole, finansiranjem države, stipendijama dobijenim od stranih koledža i porodičnim novcem. Sve u svemu, zanimljiva situacija. Ko ne može u svom gradu, može negdje drugo.

Iz medija saznajemo  da stranke sa prefiksom bošnjačke optužuju HDZ i HDZ 1990,  da žele stolni hrvatski Mostar, treći entitet, da žele potpunu kontrolu nad većim dijelom ili cijelim Mostarom.

Vladajuće hrvatske stranke odgovaraju da su ugoženi u BiH jer ih je brojem najmanje, žele svoju televiziju, žale se da člana predsjedništva ne  bira hrvatski narod, o eventualnoj HRHB ne pričaju previše. Imaju podršku dijaspore, moralnu podršku Hrvatske koja je u Evropskoj uniji. Problem hrvatskog korpusa je u poređenju sa  srpskim i bošnjačkim za njih veliki. Bošnjaci imaju Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Srbi imaju Banjaluku, Trebinje, Bijeljinu, dok za Hrvate Široki Brijeg i Čitluk su male čaršije tačnije nemaju grad sa više stanovnika. Split i Zagreb su prijateljski ali to je druga država.

Hrvatska nema problem manjina. Po popisu iz 1991. zvanični Zagreb je objavio da u Hrvatskoj živi 11 %  Srba. Predstavnici tadašnjih srpskih krajina tvrdili su da ih je 33 %. Sada ih nema ni 5 %. Šta će pokazati Mostarski popis, saznaćemo vrlo brzo.  Ali je činjenica da se osim u bosanskom, nalazimo u  balkanskom  pa i evropskom.

Imajući u vidu da su iduće godine izbori, činjenica da u velikom dijelu Evrope cijene rastu a plate stagniraju,  mogli bi očekivate neke novine. Neki željno očekuju promjene, žele bolji život, drugi u slučaju da im je odavno ili trenutno dobro,  ne žele ništa mijenjati. Dio od ovih prvih želi našoj mladoj državi ono što zovu arapski scenario, ne zato što su im Arapi dragi nego zato što se posljednje promjene i smjene vlasti dešavaju u arapskom svijetu. Neki to žele iz materijalnih razloga, drugi iz zlobe, trećima je dosadno i sav taj što bi rekli u nas ciganluk bi gledali sa strane uz ironično sarkastične komentare, kao u vicu kad lijenog Crnogorca vode na strijeljanje. Čovjek plače, a druga dvojica to posmatraju. Jedan od njih pita – šta je ovom gospodinu pa se ovako ponaša? Odgovorni odgovara – vode ga na strijeljanje. – Ih, čovječe, ja mislio vode ga da radi.

Mostarke i  Mostarci žele da rade ali ne mogu da potrefe pravi film, kao što  lik iz filma sa prostora ex države živi u zapadnoj Evropi i govori – Ja se u Frankfurtu  družim sa Bosancima i stalno mi govore – ne kontaš bolan. Nadamo se da će žitelji Grada na Neretvi nešto skontati.     

Nastaviće se