Može li cirkus iz serijala „Čavarijada“ glave doći i Demokratsku frontu?

Povezani članci

• Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET
• Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima
• Granice novog carstva
• Roprezentativci BiH u sjedećoj odbojci osvojili zlatnu medalju na paraolimpjskim igrama u Londonu!
• Prošla je bura, stišale se strasti
• INDIJA – ZEMLJA SILOVANIH ŽENA

Zbog nedavno potpisane peticije napadoše me, rekao bi narod, na pasja preskakala. Peticija je, pita li se njih, samo još jedan u nizu dokaza moje antihrvatske ujdurme – i da sam najobičnija marioneta u rukama velikomuslimanske ideologije. Ali, znam ja, ako im je vjerovati, svome petku post – sve to sam i više nego dobro naplatio, što titulom „sarajevskog akademika“, što političkim i pozicijama u nadzornim odborima, i posebno činjenicom da sam, dok narod gladuje, kusao kao rijetko tko.

Piše: Slavo Kukić

Treba li na tu vrstu „čašćavanja“ i odgovarati? U pravilu, ne. Ali, u vezi s dva grijeh bi bio prešutjeti. Jedno se tiče moga „antihrvatstva“. E pa, ako ih već golica, ni na kraj mi pameti nije biti u društvu Hrvata po zanimanju, hohštaplera koji vlastito „hrvatstvo“ naplaćuju preko leđa sirota naroda. Potpuno suprotno, značajan dio moga intelektualnog angažmana je posvećen pokušaju prosvjetiteljskog otvaranja očiju Hrvatima ove zemlje da nisu nikakvo središte svijeta onih koji se zbog njihovih interesa izudaraše po „hrvatskim“ prsima, nego, sasvim suprotno, samo paravan iza kojeg se krije kriminalna interesna družina – a ceh će u konačnici platiti oni, ti isti Hrvati sami.

I drugo, istina je, akademik sam – i ponosan sam na to. Ali, za njihovu informaciju, nisam ni sarajevski, ni akademik pola stranačkih, pola privatnih akademija, preko kojih politički moćnici pokušavaju ući u društvo, u koje preko svoga intelektualnog opusa ne bi „prismrdjeti“ uspjeli ni za devet života. Za razliku od njih, bilo im krivo ili pravo, moja malenkost je član državne, ANUBiH – a takva je u svakoj državi na svijetu samo jedna. Član sam, da ih podsjetim, akademije u čijem radnom sastavu su skoro dvije trećine ljudi hrvatskih etničkih korena – čiji član je, uostalom, i rektorica Sveučilišta u Mostaru. I u koju se, ako se već hoće, ne ulazi temeljem političke moći nego isključivo zahvaljujući znanstvenom opusu. Što se, primjerice, moje malenkosti tiče, tamo me preporuči 26 objavljenih knjiga, više no što ih potpisa pola sastava privatne Čovićeve „akademije“ – i preko 150 drugih znanstvenih radova. I, ako misle kako me tom vrstom floskula vrijeđaju, varaju se – na činjenicu da sam dio društva u bh. znanosti probranih, ponavljam još jednom, sam i posebno ponosan.

A ostale bljuvotine – treba li i na njih odgovarati? Ne daj Bože! Jer, to bi im došlo k’o kec na deset – da se bavim sobom a ne zlima što ih etnonacionalističke interesne družine svakodnevno čine. A zla su im i više nego brojna. U prilog tome, uostalom, govori i tjedan koji samo što napustismo. U Republici Srpskoj, recimo, vladajuća oligarhija čini sve da onemogući istinu u vezi s aferom „dva papka“ – kupovinom zastupnika kako bi se formiralo svoju parlamentarnu većinu. Ne daj Bože da bi se javnosti omogućio susret s audiozapisom koji kupovinu i potvrđuje. Potpuno suprotno, provaljivanje afere se koristi kako bi se, zbog neovlaštenog snimanja privatnog razgovora tamošnje premijerke, na kazneni progon primoralo one koji narušavanje iskazane volje biračkog tijela provališe u javnost – jer to je, k’o biva, budući je objavljivanje snimka povjereno portalu izvan jurisdikcije RS-a, čvrst dokaz antisrpske ujdurme opozicije u Narodnoj skupštini manjeg bh. entiteta.

Priču o zloupotrebi političke moći, i ignoriranju volje vlastitih birača, amortizirati se pokušava i drugim, po sebi zapaljivim formama manipulacije. Ovaj put čini se to stilom koji neodoljivo asocira na Sjevernu Koreju. Republika Srpska, poručuje banjalučki vožd, može i sama, pa i u uvjetima totalne izolacije. Jer, eto, „godinama je bila isključena iz sistema donatorstva i dobivala novac samo za projekte koji su bili na bitnim strateškim pravcima za Muslimane“ – pa je, ne samo preživjela, nego su joj i ekonomski pokazatelji sve povoljniji.

Ne bi, doduše, Dodik bio tako arogantan da nema i vjetar u leđa. Istina, sa Zapadom mu ne ide. Ali zato ga, sudi li se po najnovijemu, sve čvršće stoji „matica“. Vremena su, poruči ovih dana srbijanski predsjednik, teška – i stoga, Srbi s obje strane Drine moraju biti i jedinstveni i složni. Samo što nije dodao – baš kao u drugoj polovici osamdesetih i prvoj polovici devedesetih. A što se „matice“ tiče, ona je – uz četničkog vojvodu potvrdi to i njegov pobočnik u tamošnjoj izvršnoj vlasti – spremna prekodrinskoj braći u pomoć priteći kad god zatreba, pa i bude li problema s likvidnošću RS-a, države na koju su privremeno osuđeni.

Zauzvrat, dodaju, ne traže ništa spektakularno – tek da Dodik i družina, neovisno o interesima BiH, budu na fonu njihovih međunarodnih interesa. Da sada, primjerice, odbace prijedlog britanske rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti. To, istina, ni nije trebalo tražiti – vlada gospođe Cvijanović bi tako nastupila i bez zahtjeva starijega brata. Ali, problem je hoće li to učiniti i zvanični organ BiH kao države – njezino Predsjedništvo. Iako, ni to nije najvažnija stvar na svijetu. Važnije od toga je da na dnevni red kolektivnog šefa njegov srpski član stavi pitanje odnosa prema britanskom prijedlogu. I da se pred cijelim svijetom opredijeli – jeli mu važnija zemlja kojoj je na čelu ili srpska sloga kako je zamišljaju Mile i stari četnički vojvoda. Ne bira li ovo drugo, to će biti najuvjerljiviji dokaz da je na fonu antisrpske politike – i da ga definitivno treba prestati tretirati kao borca za srpsku stvar.

Bilo bi, istina, nepošteno prešutjeti da dio vjetra u leđa Dodiku dolazi i iz Sarajeva – iz centrale SDA i od njezina prvog čovjeka, ujedno i člana državnoga predsjedništva. Kojemu je, ponovimo i ovom zgodom, bio dovoljan čak i slučaj Orić pa da zaustavi čitav proces otopljavanja – ako se o tome uopće i može govoriti – odnosa s istočnim susjedima. I ne samo to. Nisam siguran da mu prsti nisu upleteni i u prijetnju otkazivanja dolazeće obljetnice srebreničke tragedije i sahrane u prethodnih godinu dana identificiranih ostataka u Srebrenici pobijenih. Ispade, dakle, jedan čovjek važniji je i od države i od prava rodbine da 11. srpnja sahrane identificirane ostatke najmilijih. Što na to reći? Jednostavno, sačuvaj nas Bože.

Ipak, da ne bih zaboravio – sva ta tuga i jad, koji su i raznovrsni i golemi, dodatno su obogaćeni onim čime, u tragikomičnom cirkusu serijala „Čavarijada“, javnost svakodnevno zasmijava prvi čovjek Federacije. Napokon je dočekao da ministri DF-a podnesu ostavke na funkcije u federalnoj vladi. A onda je postupio na način kojeg ni sam nisam mogao pretpostaviti. Predviđao sam, i o tome prije nepun mjesec i javno zborio, da bi se iz igre, netom nakon ljetne pauze, iz Vlade moglo torpedirati ministra Bajrovića – jer, on im u startu zagorča život principijelnošću koja im, otkad postoje, nikad nije značila ni „pišljiva“ boba.

Ali, i tu je DF pogriješio, Komšićevi – ili još bolje, moralni dio njegova društva – su mu nabacili sami. Budući su shvatili da se s HDZ-SDA družinom može samo sebi na leđa tovariti dio odgovornosti za sunovrat koji neumitno kuca na vrata, ljudi se odlučiše za ostavke – i to neopozive, one o prihvaćanju kojih se ne razgovara nigdje na svijetu. One se, naprotiv, svugdje samo primaju k znanju. Ali, tako ne misli i Čovićev jastreb – ili je to, možda, pamet i šefa sama. Dapače, ostavke mu omogućiše nastavak igranke kojoj se pametan svijet sve glasnije smije – i koju je, kako stvari stoje, šef i osmislio. A na jastrebu je samo operativni dio posla – da ostavku Bajrovića usvoji, a s ostalima nastavi igru ping-ponga. Njihove, veli, neće usvojiti – jer, eto, oni su korektni ministri. I, usput, obaveza im je raditi svoj posao. A vlada? Ma, tamo ni ne moraju dolaziti – tamo će se, tako i tako, s SDA razigravati bez njih.

Nije problem, međutim, Čavara. Problem je što mu ostatak ministara DF-a i sam upire u kola. Umjesto da se spakiraju i odu – jer, ostavke im nisu ponuđene nego su neopozive – oni su i dalje na „bojištu“. Zašto? Vrag bi ih znao. Ali, ne treba isključiti ni mogućnost da im se svidjela ministarska fotelja – i ne kane je svojevoljno napustiti. A lojalnost stranci? A moralnost? Ma, mani. Osobni je šićar iznad svega.

Ako sam u vezi s mojom intuicijom u pravu, a mogao bih biti, pravo je pitanje što je činiti vrhu DF-a – a i Komšiću osobno. Jer, ovim pod udar dolazi neokaljanost i njega sama. Želi li, naime, sačuvati imidž i principijelne i moralne političke filozofije, ne ostaje mu puno mogućnosti. Ili, gospodo ministri, napuštate pozicije u federalnoj vladi ili vam se zatvaraju vrata preko kojih ste do njih i došli. Moguće je, doduše, da se DF odluči i za logiku „strpljen-spašen“ – očekujući da bi u vlastitim ministrima mogao proraditi osjećaj i odgovornosti i elementarnog poštenja. Pita li se mene, to bi bila greška. Jer, da im je do toga, ministarske kabinete bi napustili kad i njihov kolega. Ovako, sve izvjesnije je da su prihvatili ulogu prirepka onih koji im na dispoziciju, iako krajnje privremeno, nude “državnu sisu. A to cijenu može ispostaviti samo stranci zbog koje i jesu tu gdje jesu – nikako i onima kojima danas služe kao najobičnije lutke na koncu.

Je li to jasno i lideru DF-a? Nadam se – da. I da će sukladno tome i postupiti. U protivnom, vrag bi mogao odnijeti šalu – i ceh bi, ni kriva ni dužna, platiti mogla Demokratska fronta.