NACIONALNE KUHINJE NA ADRESI Regija Yu br. 1990-e itd.

Povezani članci

• Radomir Lazić: Surfanje na kamenoj ploči
• Bolje roba nego rob?
• Jevanđelje po Srđanu
• Aleksandar Vučić, najveći ikad
• Pismo iz Podgorice: “Ljudi, je li to moguće, ludnica šta je ovo?”
• Ršum, tugo moja

Sve je skladno u regiji.  Hrvatska krpa je na hrvatskom ramenu. I sve druge krpe su na odgovarajućem drugom ramenu. Granice su bog i batina, a tko može protiv boga, a naročito batina.  Druženje, suradnja, solidarnost i slične nerazumne geste, preko nac. granica, ma i u vlastitom selu, klimatski su kriminalizirane. Univerzalno regionalno, previše su sumnjive.  E, da su samo sumnjive; često su procjenjene kao opasne upravo kao i sjećanje na vremena mira i skladnijih međunacionalnih odnosa, a o nerazumnim nostalgičnim ispadima i nerazumljivim izvorima “mješanih” prijateljstava da i ne govorimo. Sve brojnije (ipak)  suradnje – koje regionalci kulturnjaci i individualci provlače ispod žita kvareći milu nacionalnu atmosferu i zrak – viđene su u posebno nezgodnom svjetlu. Od struktura, kako se to kaže. Sudeći po mnogo čemu, takve bi stvari u narodu, međutim, bile sasvim drugačije samo kad bi se život pustio da ide slobodan – bez okova nacije. Ali strukture su tu, rješeni da ne puste uzde iz ruku, kakti brane nacionalnu samosvojnost.

A onda, sve tako gledajući unaokolo i općenito, može se zapaziti nešto što upada u oči, a od čega i nos svrbi. To su nacionale kuhinje. Umjesto specifičnosti, tako drage nacio-vođama, iz njih se šire jednoobrazni mirisi i liferuje isto jelo. Ne pomažu puno šefovima kuhinja ni nacio-boje, ni mađioničarski začini, ni naljepnice-dokaznice o dugogodišnjoj tradiciji poslastice-identiteta, jer je svima zajedničko jedno, a to je glavno jelo. Glavno jelo, naime, u svakoj od njih je nacionalni luk i voda, zapapren ljutim šovinizmom i serviran sa zaostacima fašizma u njegovim varijantama kao što su ustaštvo ili četništvo.

Uz glavno nacionalno jelo postavlja se glavno pitanje. Gdje se odlučuje o meniju, regulira temperatura kuhanja, uključuje i isključuje vatra, a kome se, pak, nacionalni specijalitet servira (biva šopan), pa mu se povraća? Nalazi pokazuju da su izvori menija i regulatori vatre u luksuznim odajama na vrhu državne kuće, dok su pri-zemlji mase kojima izvori dobacuju vrući krompir u ruke, grlo, lice, srce.

Vjerojatno centralno pitanje nedavne prošlosti regije, koje nam se, s jedne strane, čini zamornim i prezasićenim, a s druge strane, uznemirujućom zagonetkom koju žudimo razumjeti, jest ono o počecima. Kako razumijeti početak rata devedesetih? Problem je, naravno, kompliciran. Ipak, čini mi se da ima nešto čime se osigurava barem solidan početak za razmišljanje o tome. Prvo valja odustati od optuživanja ili zaštite en bloc, drugih ili svojih. (Usput budi rečeno, za neke drugi i svoji je jedno te isto, ma koliko se – iz navike nacionalne isključivosti – tako nešto ne može zamisliti).  Zašto je en bloc loša perspektiva? Varijacije variraju. Zar nije Srbija kriva, pa onda i Srbi kao takvi?  Zar nije Hrvatska kriva, pa onda i Hrvati kao takvi? Zar nije Slovenija kriva, pa onda i Slovenci kao takvi? Zar nisu Bosanci kao takvi krivi i tačka? En bloc pristup nije dobar jer nacija zapravo nikad nije nepodijeljena cjelina; to je kuća s više nivoa, sa stanarima na vrhu koji se poigravaju vrućim krompirima i dobacuju ih onima ispod njih, a da se pri tome sami ne opeku jer ih štite zaštitne rukavice i odijela. A tko biva opržen? Oni pri-zemlji. Neki su prihvatili vrući krompir od izvora s vrha kao dio bajke o naciji rodnoj-kući-spasa. Neki nisu kupili ni bajku ni igru s vrućim krompirima. Neki su zviždali vrhu i njihovim bajkama. Nitko od njih nije vatru zapalio. Vatra je poslana s vrha kuće.