Nada Zdravič: Aleksandrinke

Autor/ica 8.3.2012. u 14:31

Povezani članci

Povodom Osmog marta, međunarodnog praznika žena

Većina onih koji su išli u gimnaziju je čulo za aleksandrinac. Sjećate se kako su nas u školi profesori maternjeg jezika mučili detaljima o stihu dvanaestercu? Dakle, sjećamo se šta je aleksandrinac, ali ko zna šta je aleksandrinka?

Moja prijateljica Lidija, čiji roditelji žive u Novoj Gorici, i moja prijateljica Viljemka, čiji roditelji također žive na Primorskem u Sloveniji, imale su none aleksandrinke. Šta je nona? Ja sam odrasla uz staru mamu, ili baku, a da budemo politički korektni pa da kažemo da se nona ovdje kod nas kaže slično: nana ili nena. A s čim bismo mogli povezati riječ ‘aleksandrinka’? Sa Aleksandrijom, gradom koji je utemeljio Aleksandar Veliki (oko) 331. godine. To je valjda oduvijek najveća egipatska luka i drugi po veličini grad u Egiptu. Prostire se na 32 kilometra obale Sredozemnog mora, a smješten je u delti Nila između dva jezera. Tamo oduvijek pored Egipćana žive Grci, Italijani, Francuzi, Levantinci, Kopti, Židovi i još mnogi drugi. Svojevremno je bio poznat po svjetioniku, jednom od sedam svjetskih čuda, i naravno po Aleksandrijskoj knjižnici. Grad iz kojeg potiču matematičar, astronom i filozof Ptolomej, Omar Sharif, i Princezin Dodi al Fayed. Tu su živjeli i pjevali Demis Roussos i Georges Moustaki. U Aleksandriji se rodio u svijetu i u nekadašnjoj Jugoslaviji dobro poznati Titov prijatelj, političar i predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser. A ženska bića iz ovog grada koja su obilježila povijest su kontroverzna kraljica drevnog Egipta, prijateljica Julija Cezara, Kleopatra i – aleksandrinke.

Na jednoj internet stranici sam našla o nonama aleksandrinkama sljedeće:

“Masovna emigracija ženske radne snage sa područja Gorice, koje su se kao dojilje i sluškinje zapošljavale u Egiptu. To je počelo u drugoj polovici XIX stoljeća, kada se izgradnjom Sueckog kanala i nakon njegovog otvaranja 1896. godine povećao broj europskih poduzetnika u Egiptu, koji su se naseljavali prevashodno u Aleksandriji. Mlade žene najčešće seljačkog ili vrlo skromnog građanskog porijekla su se u bogatim europskim familijama u Aleksandriji zapošljavale kao kuharice, sobarice, baby-sitterice, najčešće kao dojilje, guvernante, krojačice. Neudatim ženama je to bio životni poziv. Kući na područje Gorice, to jest Primorske, vraćale su se u posjetu, a za stalno samo nakon mirovine. U mnogo težem položaju od neudatih su bile udate žene i mlade majke, koje su skoro redovito napuštale jedva nekoliko dana ili par mjeseci staro dojenče i odlazile trbuhom za kruhom na dobro plaćenu službu dojilje u Aleksandriju. Masovna pojava je dala i naziv ‘aleksandrinke’, ime koje se udomaćilo u primorskom dijelu Slovenije. Uzroci takve, prije svega privremene radne emigracije su bili ekonomske prirode. Zarada, koje su te žene slale kući bila je prioritetno namijenjena izdržavanju porodice, a kasnije i školovanju djece, izgradnji ili obnovi kuće, odnosno domaćinstva, ili mirazu. Žene su se redovito vraćale kući kad bi zaradile potreban novac. Zadnje žene koje su zarađivale u Aleksandriji i sa ‘žuljevima na duši’ se vratile kući zabilježene su krajem ’60-ih i početkom ’70-ih godina XX stoljeća, a fenomen aleksandrinki je počeo slabiti nakon Drugog svjetskog rata.”

Možemo li danas zamisliti mladu majku koja napušta svoju tek rođenu bebu – da bi negdje daleko, jako daleko, zaradila za muža, za kuću, za školovanje tog djeteta? Majku koja sa sela, u vrijeme prije i nakon Prvog svjetskog rata i posljedica koje je za sobom ostavio, a poslije i zbog uspona fašizma, odlazi iz puke siromaštine, odvaja od mlijeka sa vlastitih nabujalih grudi svoje dijete, i odlazi hraniti tuđe, da bi pomogla obitelji? Nezaposlenost je bila svakdanja, a one su ‘znale’ da će se s lakoćom zaposliti na svakom koraku, ali u Aleksandriji. Tamo su ih zvali »Les Goriciennes, les Slaves, les Slovenes« (izvorno na francuskom: Goričanke, Slavenke, Slovenke, op.a.) Kako su znale? Aleksandrija je daleko, internet nije bio izmišljen, bile su nepismene ili polupismene, i najčešće su se i u poodmakloj životnoj dobi potpisivale križićem. Bogate familije inženjera, građevinara, liječnika sa sjevera Italije su se selile zbog gradnje Sueckog kanala, pa su neke sa sobom vodile mlade siromašne žene za pomoć u kući. A većinom su same odlazile u potrazi za novcem. Zarada je bila dobra, otprilike četiri puta viša nego u Trstu ili u Gorici. Naravno da su odnosi u porodicama slabili, što je povratak kući činilo sve težim. Da ne spominjemo da je Primorska tradicionalno katolički kraj, a da u Aleksandriji možda i danas ponajmanje ima kršćana. Mlade žene su se nalazile izbačene u orbitu tržišta radne snage, u tuđini, izvan svoje tradicionalne zajednice poznatih a čvrstih zakona. Nalazile su se bez zaštite i bez zakonitog muža, što je bilo u kontradikciji sa idejom ženske podređenosti muškarcu i muškom svijetu onog, pa i današnjeg doba. Djevojke i žene iz Primorske su tako preuzele “aktivnu ulogu, postale su radnice koje su iz daleke tuđine izdržavale svoje familije i zato su morale nadvladati mnogokoju prepreku”. “Tako se dogodio i preobrat: zakoniti muž je bio ‘zatvoren’ na seoskom domaćinstvu i postao je ovisan od zakonite supruge-profesionalne dojilje (ili sobarice ili spremačice ili švelje) i njene plaće koju je slala, a dok je obrađivao zemlju morao je skrbiti još i za njegu i uzgoj djece, što je do tada tradicionalno spadalo u dužnost žene” (in: Dr L. Tavčar, ‘Telo (v podobo) ujeto’). Šta su te mlade žene osjećale? Daleko od vlastitog tek rođenog djeteta, i daleko od kuće? Poslodavac im je sigurno uvodio i nametao uvjete higijene, njegovanja djece i stanovanja koje nisu ni poznavale. A zabilježeno je u povijesti Aleksandrije da su bile vrlo vrijedne, i zato cijenjene i – tražene. Ali nužda i sila ne pitaju. Ni danas ni onda.

Ovaj tekst posvećujem nonama mojih dragih prijateljica Lidije i Viljemke. Zahvaljujući njima sam saznala za tu masovnu pojavu i za taj socijalni i ženski fenomen. Moja malenkost posvećuje ovaj tekst i svim aleksandrinkama – jedinim ženama koje su pored toliko muškaraca u povijesti velike Aleksandrije, grada velikog makedonskog osvajača Alekasandra, kao što samo ime kaže, ostavile traga u tom dijelu svijeta. Obilježile su geografiju, povijest rada, svijeta, humanizma, ljudskih prava, socijalnih i ženskih prava. O Aleksandru Velikom Makedonskom, o osvajaču o čijim bismo se namjerama i dan danas mogli upitati, uči se u svim školama svijeta. O majkama koje su ostavljale tek rođenu djecu i svoje porodično gnijezdo, da bi onda, prije više od stotinu godina, tako hrabro i sa toliko odricanja, održale, uzgojile i odnjegovale ŽIVOT i svoj i tuđi – skoro da ovdje niko nije čuo. A ni Makedonija ni Primorska nisu daleko. Mnogo dalje je Aleksandrija, a najdalje su aleksandrinke. Skidam im kapu.