ENG
U odsutnosti Vučića, ali uz njegovu nesumnjivu, pa i deklariranu podršku, ministar rada Aleksandar Vulin nazvao je ustašama redom Gotovinu, Matića, a između redaka i samog Milanovića. Upotrijebio je dakle teško, preteško oružje, što samo znači da mu nedostaje elementarnog diplomatskog šlifa, pa i inteligencije, jer bi bio puno uvjerljiviji i efikasniji da se poslužio običnom praćkom. Notorno je, naime, da se istodobno dok se u Srbiji događa ovo sa Šešeljem – puštanje iz zatvora, vraćanje u zatvor, uz obilje njegovih huškačkih nasrtaja i prijetnji – u dlaku isto zbiva i s Branimirom Glavašem u Hrvatskoj. Pa bi Vulin čak ispao lucidan da je optužbama koje idu iz Hrvatske prema Srbiji samo promijenio predznak. I pozvao službeni Zagreb da, umjesto što je napunio gaće, osudi Glavaševo provociranje i ponižavanje hrvatskih vlasti, a internetske prijetnje smrću svjedocima u njegovom suđenju i odgovarajuće zakonski sankcionira. Sve to propustio je Vulin, ali se zato uhvatio nečega o čemu bolje da je šutio. Pozvao je Hrvatsku da se ne nabacuje drvljem i kamenjem na Srbiju, jer ona nije njen problem, nego to što ne slijedi model ekonomskog oporavka koji se pod Vučićevom vladom navodno izvrsno provodi, a pod Milanovićevom beznadno krahira.
Uh, tu ga zbilja pretjera. Kao ministar rada morao bi znati, a sasvim sigurno i zna, da je u Srbiji otprilike dvostruko više nezaposlenih nego u Hrvatskoj, pa iako je u njoj i umalo dvostruko više stanovnika, bolje da je držao vodu u ustima nego o tome govorio. Ovako je samo izbrbljao neprijatnu i mrsku istinu o tome što se na ovim prostorima dogodilo prije dva i pol desetljeća. A to je da se bivša zajednička država, koja je imala sto mana, ali i osobinu da je bila ozbiljna i funkcionirajuća tvorevina, raspala na niz invalidnih kvazidržavica, koje se odonda ne prestaju kapriciozno svađati koja je manje bijedna i manje besperspektivna. Ipak, Vulin je nehtijući otvorio i jedno sasvim ozbiljno pitanje. Dvije države koje su se devedesetih bijesno svađale tko je kriv za rat, danas se, u maniri ‘najboljih neprijatelja’, bratski ispomažu tako što smeće unutrašnjih problema, prvenstveno neokajane ratne zločine, istovaruju svaka na drugu stranu Dunava. Još važnije, Vulin je postigao i nešto gotovo nemoguće, a to je da je dobio istomišljenicu, istina nenamjernu, u nikome drugome nego u Kolindi Grabar Kitarović. I ona se suprotstavila tome da dvije zemlje svoje kućne probleme rješavaju prebacivanjem na grbaču one druge, što je podcrtala i konkretnim prigovorima. Hrvatska nije smjela, rekla je, povući na konzultacije iz Beograda svog veleposlanika, a ta je zamjerka još ozbiljnija zna li se da Srbija još nema, i tek se sprema imenovati ga, svog ambasadora u Zagrebu. Hrvatska predsjednica još je zapaprila vladi Milanović-Pusić otvorenom sumnjom da zaoštrava odnose sa Srbijom iz sebičnih stranačkih interesa, jer slijede parlamentarni izbori, pa u vladajućoj koaliciji kalkuliraju da im to odgovara.
E sad, nije da je u tim prigovorima KGK sve logično složeno i počešljano. Jer i ona je nakon Šešeljevog povratka iz Haaga tražila povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beograda, jer tada je trajala kampanja za predsjedničke izbore, pa je i njoj izgledao isplativiji gard prema Srbiji u boksačkim a ne svilenim rukavicama. U svakom slučaju, bit će vraški zanimljivo pratiti kako će ova priča dalje ići, ali i ovo što smo dosad vidjeli dovoljno je intrigantno. Grabar Kitarović ovakvim se stavom našla na drugoj strani ne samo u odnosu na vladajuću koaliciju, nego i u odnosu na svoju dojučerašnju stranku. Još više, HDZ se otvoreno solidarizirao sa SDP-ovom koalicijom, a od nje se čak i ogradio, što nakon njezinih sasvim drukčijih istupa u predsjedničkoj kampanji ni odnedavno ‘pohrvaćeni’ Nostradamus ne bi predvidio. Ali, eto, dogodilo se, i to sigurno spada u ponajbolje stvari u posljednje vrijeme u hrvatskoj politici. Zato je razumljivo što su neki lijevi novinari požurili da pohvale predsjednicu, pa i da ovo što je napravila usporede s obratom koji je svojedobno u odnosima sa Srbima napravio Ivo Sanader. Ovo drugo trebalo bi pojačati podsjećanjem da je Sanader bio na to uvelike prisiljen zbog pristupnih pregovora s Bruxellesom, dok kod Grabar Kitarović tog pritiska nema. Štoviše, ona je zbog zahlađenja Zapada s Rusijom, a onda posredno i sa Srbijom, čak mogla biti ohrabrivana da se distancira od Beograda, što, vidjeli smo, nije napravila.
Ali sve ovo ne znači da od nje treba očekivati čuda, pa njih na relaciji Zagreb – Beograd sasvim sigurno neće ni biti. Osnovna prepreka tome je stara teza s početka devedesetih da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima, pogotovo ne u ljudskom i kršćanskom zajedništvu, nego da su netrpeljivost, pa i mržnja, navodno najprirodnije stanje njihove koegzistencije. Sve do danas to čini zategnutu strunu srpsko-hrvatskih odnosa, koja se, istina, povremeno olabavi, ali nikada toliko da mržnje nestane, jer je ona nešto kao strateški proizvod dviju strana, za kojim posežu kada god vlastima i opoziciji tamo i ovdje zatreba. Kolinda Grabar Kitarović nije u stanju to presjeći zbog vlastitog, ipak limitiranog, političkog kapaciteta, a pogotovo zbog kapaciteta dviju država u cjelini.
