ENG
Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem
Autor/ica 👤Haris Hrustemović
Povezani članci
20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima
DEMO(N)KRATIJA UBI(H)
Piše: Haris Hrustemović
Da, da, ponoviću – Pazim šta jedem, ali ne volim fitnes, osim kada ujutro napravim kafu, veliku šolju, upalim televizor i gledam djevojke kako se rastežu, stežu i poskakuju. Probao sam jednom napraviti špagu, dobro se svršilo kako je moglo. Uz histerično veselje, pritrčaše susjed i komšija da mi pripomognu ispuniti želju, jedva se otrgnuh i vratih u provobitno stanje, ali o tome nekom drugom zgodom ili nezgodom. U našu demo(n)katiju plaho se uklopi drevni splet narodnih fitnes igrara i običaja, te pripadajuće razne nusfiskulture. Puna Bosna i Hercegovina fitneluka i fitnedžija. Zaneseni fitnelukom, fitnedžija i njegova ljepša polovina, fitnija, kako bi ugodili tijelu i još nekim potrebama, na svašta su spremni, pojedini čak i da fitnu ili fisnu ovog ili onog. Danas ti nekog, sutra tebe neko. Ko preživi, dobra fiskultura. I tako od prvog bacanja stečka sa ramena do danas. Iza svake druge okuke groblje. Nekome je fiskultura fisnuti rakiju. Ne jednu, već dvije, tri, deset. Kada pretjera, rakija uzvratiti udarac, kao u kung fu filmovima, pa fisne u glavu i otrese ga od pod. Evo jedne fitnes ili kako piše u školskom programu iz 1937. godine, proste vježbe za učenike I i II razreda sarajevske gimnazije: Predručiti, hrpiti gore. Zaručiti, hrpiti dole. Uzručiti, hrpiti nazad, pogled za rukama. Priručiti, hrpiti van. Radile su se i vježbe sa veslom. Jesu li i gdje išli veslati, to ne znam, ali znam da je te godine profesor fiskulture, ili kako se tada zvalo, učitelj vještina u II realnoj muškoj gimnaziji u Sarajevu imao mjesečnu platu 1.550 dinara. No, prije prve plate, valjalo je položiti zakletvu – “ja …, zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Nj. V. Kralju Petru II i otadžbini biti vjeran, da ću se u radu pridržavati zemaljskih zakona i naredbi, da ću sve dužnosti svog zvanja savjesno i tačno vršiti, i prosvjetne i državne interese zastupati i braniti”; ali na stranu sadageografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. Što sam stariji kenjac sve više pazim šta jedem. Dobro znam šta mi je izbjegavati. Debelog sam iskustva u slanom i slatkom. Pečen i varen. Izbjegavati je nekuhano, prekuhano, dokuhano, prepečeno i nepečeno. Preslano i neslano. Poštenog truda i znanja treba da potaman bude dolma, sitni ćevap, bamlja, slagana zeljanica, pilav, mlada buranija, ćufteta, škembe ili begova čorba, peksimeti, kljukuša, itd. Poslije slanog ide zaliveno slatko: baklava, hurmašica, ružica, tufahija ili đul pita. Gdje bolje zahlade izaručka od paluzeta ili kompota od suhih šljiva, jabuka, krušaka, … Kad spomenuh čorbu, spremanje ovog jela me podsjeća na nezadovoljne birače, jer se stalno mora držati na oku dok se kuha. Kada prokuha, proključa i krene pokipiti, uzme se toljaga, pa zamlati tamo – vamo i čorba se vrati gdje joj je mjesto, u lonac. Nije na odmet, povremeno zamlatiti i poslije, da joj ponovo ne padne na pamet pokipjeti. Sva nabrojana i nenabrojana jela dijelila su sa našim čovjekom dobro i zlo. Selila se, mješala se sa drugima, dodavala se i odvajala. Možda su zato na dobrog glasu kod turista i ostalih putnika namjernika. Da bih izbjegao probleme, nastaviću ovu poguzijsku storiju pisati pod pseudonimom – Jemeklija Guzluk. Prije neki dana, sa jednim što je opako „in”, odem na kafu. Krenu me ah i za slatkim. Uzmem kolač, a ovaj što je sa mnom – nije ti taj dobar, prejak, vidi šta je čokolade, oraha, … pa čega bi trebao biti, mekinja. Slatko je slatko. Ako je slatko neslatko, onda nije slatko. Pripiši ga u nešto drugo. Previše mi je toga light i organik. Lokal u kojem mi prinesu tanjir prečnika dva metra, a na njemu nešto, kao da se od stida skupilo na sredini, stalo bi u oko, momentalno ide na moju crnu listu bufeta, restorana, lanč barova, birtija i ostalih kantina. Obično uz ovu gastro dramu ide paprena cijena i opisi: lepršav okus, sloboda mirisa i slične ludorije. Inače, izbjegavam jesti van kuće. Stid me žderati pred očima tolikog gladnog svijeta u Bosni i Hercegovini. Zgubidanim po ribolovu tridesetak godina, pa sam se nagledao naših siromašnih krajeva. Puno muke na malo dunuma, ali smijha mnogo više nego u gradu. Kada dođem na neku rijeku ili jezero, ako je u blizini selo, obično se sjate djeca i propituju štošta. Ponekad neko od njih zatraži udicu ili marku, ali lani priđe dječak od sedam – osam godina i upita, imam li mu nešto dati za pojesti. Ribareći vodoravno i okomito, ove i one nam države, niko mi nikada ne zatraži zalogaja. Dadoh mu paštetu i nešto hljeba. Strpa hljeb u džep, a konzervu gleda, vrti po rukama, zatim reče – ovo nisam prob’o, nemamo mi para za ovo, okrenu se i otrča kući. I kako onda ne ogovarati postdejtonske fitnedžije i fitnije (turcizam: spletkari, pokvarenjaci i sl.) zbog kojih mnogi ne mogu uživati u gore nabrojanim jemecima zbog njihovog fitnelučenja i fitneluka.
Uživaj, sutra može biti i gore
Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije
Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan
Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima
Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate
Autor/ica 👤Haris Hrustemović
