Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije

Snježana Kordić
Autor 6.4.2014. u 06:18

Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

Imajući u vidu potpunu dominaciju naracije nad znanošću na južnoslavenskim prostorima, ne čudi što je većini ljudi na Balkanu nepoznata činjenica da »je nacionalnost subjektivna, a ne objektivna kategorija — ona se ne može ’objektivno’ konstatirati ili mjeriti« (Mappes– –Niediek 2005: 14). Drugim riječima, nije objektivno zadato zašto bi netko bio Hrvat ili Srbin ili Bošnjak ili Crnogorac. Koliko god naracija uvjeravala u suprotno, neosporno je da »ne postoje objektivni temelji za nacionalnost. Empirijsko istraživanje otkriva da su sve nacije — kao nacije — umjetne konstrukcije« (Greenfeld 2001: 663). Uslijed tih spoznaja je »odavno s pravom prevaziđeno shvaćanje o postojanju navodno ’objektivnih’ kriterija za određivanje neke nacije« (Clewing 2001: 394).

Na južnoslavenskim prostorima mnogi misle da se nacija prepoznaje po jeziku. Međutim, »čak ni jezik, možda najautentičnije obilježje društvenog identiteta, ne predstavlja danas svojstvo po kojem se prepoznaje neka nacija. Jer unutar gotovo svih nacija govore se različiti jezici — pa i kad je jedan od njih službeni — i skoro svi jezici, osim sasvim malobrojnih iznimaka, prelaze nacionalne granice i raščlanjuju svijet prema svojoj vlastitoj geografiji« (Llosa 2000: 55).

Nacija nije nastala pomoću autentičnih kriterija kakav je jezik, nego »nacija je politička izmišljotina«. To vrijedi za sve nacije: Svaka nacija je laž, kojoj su vrijeme i povijest — kao starim mitovima i klasičnim legendama – dali samo privid istine. Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja.

Pogrešno je tvrditi da se nacija zasniva na zajedničkom jeziku, na zajedničkom teritoriju koji čini prirodnu cjelinu ili na zajedničkoj religiji (Greenfeld 2001: 663–664). Npr. religija se ne može smatrati kriterijem za nacije jer kako onda da pet glavnih religija nalazimo kod stotina službeno priznatih nacija i onih koje žele to postati — religijom se ne može objasniti tolika raznovrsnost nacija. I jednako malo dokaza ima za podupiranje teorije o porijeklu kod geopolitičke raznovrsnosti kao i kod etničke ili, pogotovo, jezične.

Ni pozivanje na tisućljetnu državu ili napovijesne teritorije ne može služiti kao kriterij za nacionalnost: veza između stvaranja države, centralizacije, i čak teritorija s jedne strane i nacionalnog identiteta s druge strane je jednako nedosljedna i proturječna kao i između nacionalnosti i jezika. Osim toga, dok je jezik univerzalno svojstvo svih ljudskih načina grupiranja, nacionalni identitet je povijesno ograničena, nova pojava i ne može se objasniti dovođenjem u vezu s takvim univerzalnim svojstvima.

Nacije nije moguće definirati pomoću objektivnih kriterija »čak i ako zanemarimo to što većina pokušaja definiranja sadrži brojne elemente koji ustvari nisu ’objektivni kriteriji’, nego subjektivni mitovi (’rasa’, ’duh naroda’ i slično) ili slučajna obilježja (npr. religija) odnosno neuhvatljivi motivi i znanstveno neopravdane hipoteze ’sudbinskazajednica’, ’duhovnoponašanje’, ’nacionalni karakter’ itd.)« (Szücs 1981: 168).

Stoga »ako takozvani ’objektivni’ kriteriji poput jezika, religije ili zemljopisa ne mogu predvidjeti gdje će biti državne granice, onda se može pretpostaviti da su ’subjektivni’ ili psihološki kriteriji presudni. Nacije nisu ’objektivne zajednice’, u smislu da su napravljene primjenom jasnih, ’objektivnih’ kriterija koje zadovoljavaju svi članovi nacije; naprotiv, nacije su, da uzmemo termin Benedicta Andersona, ’zamišljene zajednice’« (Billig 1995: 24).

Na južnoslavenskim prostorima se misli da se pozivanjem na porijeklo može dokazati pripadnost nekoj naciji. Međutim, poznato je već barem pola stoljeća da »zajedničko porijeklo kao kriterij za postojanje i razgraničavanje nacionalnih grupa […] nije ni u kojem slučaju kriterij upotrebljiv za definiciju tih grupa« jer je »jako udaljen od stvarnosti« (Lemberg 1964 II: 42). Pozivanje na »zajedničko porijeklo je za primitivne ljude […] bilo od velikog značaja; ono je zato bilo predmet legendi i praznovjernih predodžbi. Ali suvremene nacije su mješavina raznovrsnih i ponekad vrlo različitih rasa. Seobe naroda u našoj povijesti i pokretnost života novog doba doveli su svuda do izmiješanosti« (Kohn 1962: 20).

I rezultati istraživanja pomoću nove metode — ispitivanjem ljudskih gena — potvrđuju da su nacije mješavine najrazličitijih mogućih predaka. Štoviše, »sve analize gena dokazuju da svaki čovjek ima nebrojeno mnogo korijena i da je svatko ’mješavina’« (Welt online 2007). Analizu gena brojnih evropskih nacija sprovela je nedavno iGENEA, evropski ogranak vodećeg poduzetnika za testiranje gena, koji vrši 90% u svijetu svih DNK–ispitivanja porijekla. Izvršena analiza pokazuje ne samo da »ne postoji pranarod Hrvati« (Pazos 2008a), nego i da nije moguće na osnovi gena utvrditi tko je Hrvat a tko Srbin. Također pokazuje da je po očevoj liniji genetski najzastupljenija kod Hrvata i Srba Y–haplogrupa I koja reprezentira prastanovnike Balkana Ilire (Pazos 2008), a unatoč tome neosporno je da govorimo jezikom kasnijih doseljenika, Slavena. Za razliku od naše situacije, samo »20% albanskog stanovništva ima ilirske korijene«, tj. »udio Ilira je u Albaniji manji nego u Bosni ili u Hrvatskoj« (Pazos 2008b). To još nije sve: Albanci naspram Srba imaju po očevoj liniji češće Y–haplogrupu R1a koja se pripisuje slavenskim korijenima, a usprkos tome neosporno je da Albanci ne govore slavenskim jezikom. Neosporno je to i za Mađare, a baš kod njih je više zastupljena Y–haplogrupa R1a nego u bilo kojoj zemlji jugoistočne Evrope. Istraživanje gena i u drugim regijama Evrope ruši naše stereotipe o nacijama: npr. za Nijemce je utvrđeno da imaju po očevoj liniji pet puta češće istočnoevropske korijene nego germanske (Welt online 2007), iako njihov jezik nije slavenski nego germanski. Istraživanje je pokazalo i da po očevoj liniji Nijemci imaju dvostruko češće židovsko porijeklo nego germansko.

Navedeni rezultati potvrđuju da nacija nije genetski zadata zajednica, a potvrđuju i da genetsko porijeklo nema nikakve veze s jezikom. Ovo svojevrsno testiranje je li istinita slika prošlosti kakvu nam predočavaju nacionalno angažirani povjesničari otkriva razmjere do kojih jedna znanstvena disciplina može zastraniti kad se stavi u službu ideologije. Naravno, vladajuća ideologija nagrađuje autore kad svoje pisanje prilagode interesima te ideologije, ona umnaža njihove riječi putem udžbenika, šireći ih na taj način među populacijom laika.

Ako se ideologija ne miješa sa znanošću, onda izostaje drastično odstupanje od istine, kako se vidi na primjeru prirodnih znanosti botanike i zoologije, gdje je također genskom analizom testirana postojeća klasifikacija biljnih i životinjskih vrsta po stupnju srodnosti i povijesti razvoja. Testiranje je dalo nove spoznaje, koje su odmah primijenjene u sastavljanju najsuvremenije klasifikacije vrsta. Ali kod raskoraka između stare i nove klasifikacije u prirodnim znanostima ne može se ni u kojem slučaju govoriti o provaliji, dok se kod raskoraka između slike nacionalne povijesti podučavane u školama i stvarnog toka povijesti Evropljana koji se vidi iz genske analize ljudi doista radi o provaliji, što znači da je historiografija kao znanstvena disciplina potpuno zakazala uslijed služenja nacionalnim ideologijama. Na južnoslavenskom prostoru ta profesija služi nacionalnim ideologijama još od 19. st., a s obzirom da je kontinuirano zastupljena u udžbenicima za mase, ne iznenađuje što ne samo nacionalisti nego i oni koji to nisu podrazumijevaju da je nacionalnost zadata po krvi. Ni danas se kod toga ništa ne mijenja jer rezultati dobiveni analizom DNK–profila ljudi još uvijek kod nas ne nailaze na primjenu u društvenim znanostima.

Ispitivanje genetskog porijekla ljudi potvrdilo je stajalište prihvaćeno već ranije u zapadnoevropskoj znanosti da »tko shvaća naciju kao zajednicu povezanu porijeklom, taj je vezan za ahistorijsku i biologističku sliku svijeta« (Altermatt 1996: 91). U njoj »rasno nije ništa drugo nego simbolička jezgra u kojoj se rasa i nacija u glavama ljudi poistovjećuju i u kojoj se rasno jedinstvo može predstaviti kao izvor povijesnog kontinuiteta naroda. Ta simbolička jezgra omogućuje da nastane fikcija rodoslovlja — tj. da nastane predodžba da je svaka ranija generacija predavala sljedećima biološku i duhovnu supstanciju, pomoću koje se uspostavilo srodstvo između pripadnika ranije i današnje zajednice« (Buden 2005: 48).

S tim ciljem se na južnoslavenskim prostorima bez ikakvih dokaza tvrdi da se »radi o zajedničkom porijeklu velikog broja ljudi i da se to porijeklo proteže stoljećima unazad. Tamo gdje knjige bilježenja (knjige rođenih, knjige vjenčanih itd.) postoje samo za nekoliko generacija (kao npr. u balkanskim državama) otvorena su vrata manipulacijama. A budući da rekonstrukcija zajedničkog porijekla nije moguća na osnovi izvora, uzimaju se nadomještajući kriteriji (poput jezika, religije, zajedničke kulture ili kombinacija tih kriterija) koji bi mit o porijeklu trebali empirijski utemeljiti. Ti nadomještajući kriteriji su, dakako, sve samo ne objektivni« (Sundhaus-sen 1997: 80).

I njihovo povezivanje, »izjednačavanje ’rasa = kultura = jezik’ sasvim očito je pogrešno, i što se tiče stvarnih bioloških kriterija i što se tiče proširenih stereotipova« (Le Page/Tabouret–Keller 1985: 234–235). To pogrešno izjednačavanje je na južnoslavenskim prostorima toliko izraženo da npr. najnovije »hrvatske etnogenetske koncepcije izazivaju određene asocijacije s Hitlerovom rasističkom teorijom« (Wroclawski 2002: 252). Pritom treba imati na umu da ono »što se tridesetih godina zvalo rasa, danas se zove porijeklo, što se u ono doba zvalo duh naroda, danas se zove kultura« (Altermatt 1996: 157).

A istraživanje nacističke kulturne politike pokazuje da »u toj kulturnoj politici pogleda na svijet vjerovanja i u rasu i u jezik igrala su ključnu ulogu, s retoričkim naglaskom često samo na rasi, ili na rasi i jeziku, ili na jeziku i rasi. Ali kojem god redoslijedu tih dvaju aspekata nacionalnog nasljeđa se dala prednost, jezik je imao presudnu ulogu« (Hutton 1999: 5). Danas se ponovo vidi da »osnovni principi, bolje rečeno osnovne opsesije nacionalne ideologije su homogenost i kontinuitet krvi, prostora, kulture i pogotovo jezika« (Fritsche 1992: 82). Iznova se uočava kako nacionalizam zna biti »gotovo fašistički u svom inzistiranju na državi i na mitskoj snazi porijekla, posebno etničkog porijekla, i na simbolima zamišljene i mitske zajednice kakvi su religija, povijesna tradicija i zajednički jezik« (Ager 2001: 37). A kako bi se spriječilo razotkrivanje istine, »pritom se obilježja kao što su jezik, religija i etnos imuniziraju protiv svakog preispitivanja i mobiliziraju se politički za vlastite svrhe« (Altermatt 1996: 13).

Južnoslavenski filolozi sudjeluju u tome, pa je i na njihovom primjeru vidljivo koliko je opravdano što »u zaključku svoje povijesti ideje o rasi Hannaford stavlja filologe na prvo mjesto na listi krivaca« (Hutton 1999: 3). Javnosti ostaje nepoznato da »mitovi o rasnoj čistoći imaju svoje ishodište u potrebi za snažnom osnovom pojačanom apeliranjem na ponos specijalnim precima i religijskom ispravnošću, a ne u nečemu genetski dokazivom« (Le Page 1993: 144). Filolozi prešućuju pred javnošćuda »na osnovi jezične zajednice izvoditi zaključak o zajedničkom porijeklu u smislu postojanja jedne povijesno stalne zajednice koja se minimalno križala s drugim zajednicama — to je mit; on u svom grubom biologističkom obliku nema veću stvarnu povijesnu utemeljenost od legende o Troji kad se uzmu u obzir stoljetne seobe velikih masa ljudi […], kad se uzmu u obzir kontakti do kakvih dolazi u ratovima, trgovini, ekonomiji i kulturi. Osim toga, iz novijeg doba postoje primjeri (Sjedinjene Američke Države) koji svaku pretpostavku o unutrašnjoj srodnosti jezika i porijekla dovode do apsurda« (Reichmann 2000: 433–434).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;                                                                       Akuzativ
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.                                                                                                      Foto: Nacional.hr

Snježana Kordić
Autor 6.4.2014. u 06:18