»Neprešućena povijest« O historijsko-povijesnoj metodologiji »Jura Krišta«

Povezani članci

• Pitanje Milanoviću „o tome“
• METAFORA OPŠTEG BEZNAĐA ili SHOULD I STAY OR SHOULD I GO NOW?
• In memoriam: Igor Mandić (1939.-2022.)
• Ivana Kekin: Traženje oprosta ne donosi mir samo onome od kojega se oprost traži nego i onome koji je oprost zatražio
• Nermin Čengić: Čemu ste novom danas djecu naučili?
• Basara: Sve tajne srpske guzice

 

Piše: dr. sc. Željko Pavić, Zagreb

 

            Neka mi čitateljstvo oprosti, no prije svih gospodin Jura Krišto, što se nisam – kao što sam bio obećao – očitovao u prošli petak, nego baš danas na Badnjak. Nisam naprosto stigao iščitati sva »znanstvena« postignuća gospodina Jura,[1] a kamoli provjeriti sve činjenice. Nikako ovo što je napisano ne znači da, ne dao Bog, posebice u slučaju gospodina »Jura«, želim nekomu učiniti ove blagdanske dane nemirnim i žalosnim. No i sam bih ih radije proveo u miru, bez uznemiravanja prijatelja gospodina »Jura Krišta«. Upravo ću zbog toga odmah prijeći na samu stvar, da ne bih kao prošli put petljao s razmjernom dozom »ostrašćenosti«, što je uvijek razumljivo kada pišete o bližnjima, pa tako i o gosponu »Krištu«.

Uvod u povijesnu znanost

Svatko znade da ja nisam nikakovrsni povjesničar. No mi koji smo studirali filozofiju puno smo toga naučili od povjesničara, budući da bez shvaćanja »smisla« povijesti i sam smisao bitka ostaje besmislen. Ili što bi Schleiermacher rekao sa sv. Pavlom: »Slovo ubija, duh oživljava!« – Ne svjedočiš li vlastitim životom riječ objave, Sveto pismo ostaje mrtvo slovo na papiru. I tu sada dolazimo do »kvake«, o kojoj u svojemu odgovoru meni govori uvaženi gospodin »Jura Krišta«. Naime, prema jednoj općenito poznatoj anegdoti, kada je G. W. F. Hegel napisao svoju doktorsku radnju De orbis planetarum te je predao komisiji, tada su ga njegovi najbolji prijatelji upozorili da su prirodoznanstvenici na nebu otkrili novu zvijezdu koja mu »brče« ili naprosto ruši sustav njegove doktorske radnje. Rekli su mu, dakle, da bi bilo dobro da taj svoj sustav malčice prilagodi tom novom otkriću. Hegel je, tvrde zli jezici, odgovorio: »Ni slučajno!« – »Ali, gospodine Hegel«, vele mu opet oni dobrohotni prijatelji, »to je nova ‘činjenica’ koju bezuvjetno morate uvažiti!« – Opet zli jezici tvrde da je gospodin Genadij Grigorovič Gegelj mirne duše izjavio: »Utoliko gore po ‘činjenicu’«!

Tako se ne smije pisat ni filozofija povijesti, a kamoli filozofija prirode. Tada u oba slučaja dospijevamo u onu najcrnju vrstu »naturalizma« koja prijeti da uništi sve što se protivi ovoj Hegelovoj izjavi. Povijest nije – opet izravno rečeno protiv Hegela – nikakva prizornica beskonačnoga samoozbiljenja duha, ono kroz što on samome sebe uvijek iznova i vazda govori da je on sva, sâma i cjelokupna zbiljnost – opet samome sebi zavija  kao onaj, u mom prvom članku spomenuti vuk – Ivan ev. Šarić!

No, gledajući s druge strane – a to smo u Sarajevu naučili zahvaljujući našim profesorima filozofije – Hegel, ma koliko ga ja osobno mogao optuživati za totalitarne implikacije njegovih misli, dospijeva ne doduše na terminologijskoj, već na ljudskoj razini, do fundamentalnoga razlikovanja »historije« i »povijesti«. Hegel, kada u svojim ranim spisima kritizira »pozitivnu teologiju« kao mrtvi kabinet prirodnjaka ispunjen mrtvim insektima (pa valjda i on mora biti mrtav ako je tako uvjetovan svojim »predmetom«), Nietzsche, kada govori o »antikvarnoj povijesti« i o Koristi i šteti historije za život. Zbog čega to napominjem?

Iz vrlo jednostavnoga razloga, zato što neki ljudi, koji nikada nisu prešli Savu u smjeru BiH, tako olako donose sud o onome što Nijemci podrazumijevaju pod svojom riječju »Geschichte« – mi u hrvatskome nemamo za tu riječ dobroga adekvata, no imaju ga Slovenci: »zgodovina«. Ono što se uvijek iznova događa (das Geschehende) i što nas bilo kao povijest bilo kao historija u ozbiljno razumljenom smislu pogađa kao ono što nam je »dosuđeno« (das Geschickte, Schicksal) i pred čim ne postoji nikakva mogućnost uzmaka na razini osobne odgovornosti. Ta mogućnost postoji jedino kada se živi s OVE strane Save!!!

Dalje, ono što se meni jako dopalo u povijesnoj znanosti razdoblja romantike i malčice kasnije (Dilthey, Droysen, Ranke itd), ono zbog čega se uopće bavim filozofijskom hermeneutikom, jest onaj stari zahtjev koji su jasno definirali Edmund Husserl i njegov učenik Martin Heidegger, naime da se »same stvari« moraju tumačiti »po smislu« iz njih samih. Zbog čega je riječ »smisao« toliko značajna za cjelokupnu sferu tzv. »duhovnih znanosti«[2]

Opet iz vrlo jednostavnoga razloga koji je također »prekosavske« naravi!

Kako bismo imali »smisao« za prekosavske povijesne muke, za ono o čemu su pisali toliki naši uglednici (u ovoj ću svezi spomenuti samo meni vrlo dragoga fra Jaku Baltića), moramo prije svega – to je i u povijesnoj egzegezi diktum – biti »taknuti«, »pogođeni«. Čime, dragi gospodine Krišto?

Bližnjim naprosto, njegovom osobnom i povijesnom mukom! Mi to, kad bližnjega nastojimo razumjet u filozofiji, nazivamo »hermeneutičkom situacijom«, bez čijega razumijevanja nema nikakve međusobne razumljivosti, a kamoli »snošljivosti« ili »trpeljivosti«. Upravo se u takvoj situaciji ništa ne prešućuje, nego se sve uobziruje. Ako toga obzira nemamo, propali smo ne samo kao znanstvenici – to je još i najmanji problem, već kao ljudi naprosto. Jer, što bi rekao E. Lévinas: »Ovdje sam, sluga vaš naprosto – bez tematiziranja! – Samo obećaj da više nećeš ubijati Drugog!«

Premda opet malčice ispada iz konteksta rečenoga, ovdje mi s obzirom na pitanje o metodologiji historijsko-povijesnih znanosti g. Krišta na pamet pada vrsna misao pokojnoga Tome Vereša – on je u tomu zbilja bio nenadmašan i posve izvoran: »Sacra doctrina – sveta nauka nije istovjetna s teologijom teologa«.[3] Na prvo sam se čitanje ove Verešove izjave od srca nasmijao, no kasnije me ozbiljno počela boljeti glava – potpuno je bio a i sada jest u pravu. »Sacra doctrina« je, ako sam dobro razumio pokojnoga Vereša, samo za one koji su u stanju ljubiti bližnjega, bližnjega koji gospodina »Krišta« uopće ne »pogađa«. A ako nema bližnjega, nema ni Boga, nema ničega – ima samo Holokaust, Jasenovac i sve ono čega se možemo jedino stidjeti!

Pisanje povijesti vrlo je ozbiljan i zahtjevan posao i ja se divim svakomu tko se »poduhvati« takovrsne rabote. Zato i jesu tako česti oni, u mom prvom tekstu spomenuti, »nedolični ispadi« (S. Zimmermann). I to se može opravdati ukoliko nije učestalo do nepodnošljivosti, tj. do one razine kad se svatko razuman zapita: »Tko je to naručio?«

Budući da ne mogu odgovoriti na to pitanje, bolje da se opet usredotočimo na »znanost povijesti«, pod »kriterijima« koje sam samo malčice ocrtao u ovom uvodnom dijelu.

 

»Dobri pastir«

 

Polazeći od onoga, netom i čisto metodologijski navedenoga, zbilja mi nije jasno zbog čega je gospodin Jura »najašio« na »Dobri pastir«. Budući da sam mlađi i od g. Jura, a posebice od sudionika poput pokojnoga fra Ignacija, komu spomenuti može samo ljubit stope zato što nikad nije prešo preko Save niti shvatio Bosnu i njezinu povijesnu zbilju, usudit ću se – samo čisto metodologijski sa strane – prokomentirati neke znakovite opaske g. Jure.

U Svjetlu riječi studenoga 2006. fra Ignacije postavlja jedno elementarno ili, bolje rečeno, fundamentalno pitanje g. Krištu (usp. točka 1):

Zar smo svi, kad je došla komunistička vlast, trebali izginuti ili robijati? Zar smo svi, g. Krišto, krivi što smo uopće živi na ovim prostorima Bosne? Po Vama, bolje bi bilo da su svi izginuli na Bleiburgu, jer tad bi g. »Jura« i onaj Jurčević dobili masnu apanažu u obliku svojih »znanstvenih namještenja«

Kako može jedan raspop, koji tendira k tomu da bude građanski povjesničar, prosuđivati o tomu, jesu li franjevci bili nepoćudni petrovačkoj Crkvi? Osobno, kada bih se usudio činiti tu prosudbu, morao bih imati kompletnu dokumentaciju o tomu. A od koga da je dobijem? Tu ćete me, gospodine K., morati poučiti jednako kao i o tomu kako ste došli do onoga dokumenta da je UDBA osnovala Dobri pastir.

Čak i da je UDBA osnovala Dobri pastir, tko je gospodine Krišto osnovao Vaš Institut za povijest? Jer kada uz vas gledam još neke ljude koji tamo rade, često se zbilja s ljudskim ogorčenjem upitam: »Kakva je razlika između UDBE i SIS-a?«, dakle između »vas« i onih koji ste vi upravo bili!? Čudno je to, posve čudno…

Što bi rekao jedan moj dobar prijatelj, od mene podosta stariji profesor, »pokojni je fra Ignacije u polemici s Krištom pokušao privesti ga europskoj, da ne kažem Aristotelovoj logici, no uzalud«! – Ja bih rekao »džaba«!

G. Jura Krišta  – i to je pokojni fra Ignacije izvrsno primijetio – nikada nije bio niti na jednoj »radnoj akciji«, osim gdje se »kajmačilo«.

Pošteni rad bio je pošteni rad i u doba Pola Pota!

Sukladno rečenomu, »nedolični ispadi« sastoje se po mojemu sudu u sljedećem:

1. »Najviše sam bio zatečen i ganut reakcijom jedne časne sestre koja je zbog mog pisanja obećala da će se od sada moliti za me. Objašnjenje njezina tako velikodušna obećanja je sljedeće: ‘Moj je otac […] puno pretrpio baš radi udruženja, kao i naša čitava obitelj.’ Kako je reagirala odmah nakon fra Ignacijeva odgovora meni, izrazila je svoje razočarenje njegovim pisanjem. Uvjeren da će ustrajati u vršenju obećanja, nadam se da mi sestra ne će zamjeriti što ovime njezine misli postaju njezino javno svjedočenje.«[4]

ad 1. Ja doista su-ćutim s tom spomenutom časnom sestrom i zbilja mislim da se treba moliti za g. Jura Krišta. Obećavam da ću to i sam jednoč, ali samo jednoč učinit. Također vjerujem da su to naši bosanski franjevci već odavno učinili ili – kako bih ja to rekao na svoj način – »halalili«. Da je živio ikad u Bosni (pod »životom« u slučaju g. imenovanoga ne podrazumijevam puku fizičku prisutnost), g. Krišto bi svakako shvatio dubinsko-povijesno značenje te riječi. Jadno je s jedne, no s druge strane bijedno, to što se g. Krišta kao »vajni« historičar, kako je kazao fra Luka Markešić, poziva na to da »njezine misli postaju javno svjedočenje«. Dobra je čāsna, zbilja dobra, i ona zacijelo svojim životom svjedoči svoju vjeru, no onda mi nije jasno zašto to ne čini i gospodin imenovani, nego se poziva na nju kao na jedini »argument« svojih znanstvenih teza. Opet sramota… – (Usput, »ne će« se piše sastavljeno. Taj Stjepan Babić će potpuno uništiti hrvatski jezik!)

2. »Taj mi svećenik piše: ‘Pitam se tko to još ne zna da su velika većina članova Svećeničkoga udruženja Dobri pastir […] bili slijepe i poslušne sluge UDB-e i KOS-a. Njihovi kolaboracionisti koji su kao prvi i najvažniji zadatak imali: njuškati, špijunirati, pratiti, navoditi druge na razgovore o politički škakljivim temama, redovito podnositi izvješća i uvijek donijeti nešto novo u informativnim razgovorima kao rezultat i uspjeh, kao dokaz svoje odanosti i kolaboracionizma. […] Iskustvo toga svećenika, mora se priznati, toliko je bolno da i danas uznemiruje. Ne treba ga, međutim, skrivati, jer izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću nikad ne može dovesti do ozdravljenja.«[5]

ad 2. Uvaženoga g. Krišta moram upozoriti na tvrdu činjenicu da sam se ja, Željko Pavić, sin Marka Pavića, vodio u sarajevskoj UDBI pod kodnim imenom »Modriča«. O čemu se radi: Jedno jutro, nakon jednoga simpozija, dođu po mene u sobu u studentskome domu Nedžarići četvorica udbaša: glasoviti Dragan Kijac, Dževad Bejdić, Željko Pušina i Zlatan Ramić – i pravac UDBA. To je bila godina 1986., mjeseca svibnja, taman pred ispite. Vodili su me s pištoljem pod pazuhom na ispite – to vrlo dobro znade moj profesor i dragi prijatelj Predrag Finci. Htjeli su ne da me uhapse, nego da »ocinkam« sve svoje profesore s kojima sam se već tada obiteljski družio, petrovce, franjevce, moje drage prijatelje s Islamskoga teološkog fakulteta itd. – Toliko sam već tada imao prijatelja, a Bogu fala, imam ih i sada. Jedva sam se riješio belaja – Sve sam ih mogao, a možda po Vašoj metodologiji i trebao »ocinkat«! Mračno je, strašno mračno, pozivati se na ljude koji prepoznaju »kolaboracioniste«, koji svugdje »njuše« UDBU, jer kao što sam Vam napisao u drugome svojemu pismu: samo četnik može prepoznati četnika ili, što je meni isto, ustaša ustašu. Stoga je potpuno razumljivo što onaj kod Vas spomenuti neimenovani »mrak« kaže: »Jednostavno se čovjek čudi odakle i danas nekim ‘udruženjašima’ takve sulude ideje da hvale i brane Udruženje«. Ovdje moram biti rigidan i izravan: princip je UDBE da se nikada ne navodi izvor – princip je svake, pa i povijesne znanosti da se argumentira po tisuću puta, sukladno aktualnim spoznajama. To me opet, kao i u slučaju one časne, uvjeruje da g. Krišto nije nikakav povjesničar. To u apsolutnome smislu nema nikakve veze sa znanstvenom argumentacijom. Jer ovo što je napisano može se uvijek tumačiti i ovako: čovjeka koji je to napisao mogao sam i ja izmisliti i onda vrlo »lahko« napraviti kompletnu konstrukciju. Ne mogu vjerovat da su bosanski franjevci toliki vampiri da spomenuta čāsna i spomenuti gospodin ne smiju izaći u javnost. – O lijepa, o mila, o draga UDBO – što je nedavno napisao Ivan Markešić, okani se nas više u obliku g. Krišta.

3. »Povijest se uvijek piše s odmakom od vremena zbivanja kad osobne strasti sudioništva nisu prisutne i kad dokumentacija postaje dostupna. I o udruženju ‘Dobri pastir’ tek sada na vidjelo izlaze dokumenti koji bolje osvjetljuju njegov nastanak, intenciju i ulogu. Do sada se samo nagađalo da je UDB-a iza osnivanja ‘Dobroga Pastira’, a sada to potvrđuju i njegovi dokumenti. To je za historiografiju novost kojoj se treba radovati.“

ad 3. Eh, sada se zbilja moram nasmijat elementarnom povijesnom neiskustvu. Zašto? U vrijeme tzv. NDH bilo je u Zagrebu uglednih Hrvata koji nisu bili njihove pristaše, a u koje oni – zbog njihovog ugleda – nisu smjeli dirati. Takav je bio i Stjepan Zimmermann. I što se dogodilo? – Kada su se povlačili iz Zagreba, ustaše su tada podijelile svim tim nepoćudnim Hrvatima (koji nisu bili niti ustaše niti partizani) najviša ustaška odličja, čijem primanju oni naravno uopće nisu ni prisustvovali, ali su zbog toga završili na komunističkom sudu kao »ustaški kolaboracionisti« – u ovaj se potonji termin g. Jura očito izvrsno razumije. I kada veli da se u slučaju »novoga« otkrića »novih« dokumenata »treba radovati«, tada doista treba čovjek biti očajan: Kaine, gdje Ti je brat?

Mislim da ovdje treba stati i prestati kako bih dometnuo još nešto o znanstvenom karakteru »historičara«, g. Krišta.

Bosanski franjevci i bespuća povijesne zbiljnosti

U svojoj Prešućenoj povijesti – s tim se naslovom potpuno slažem – g. imenovani nastoji kapitalizirati svoj znanstveni povratak u Hrvatsku time što će nam protumačiti kako je Katolička crkva na ovim prostorima vazda bila demonizirana i prešućivana. Kako, pitam se, ako su primjerice naši bosanski franjevci radili za UDBU? Onda su ne samo oni, nego i svi vjernici s franjevačkih župa uživali u blagodatima udbaškoga kolaboracionizma!? – Od njega, valjda, žive i danas, a ne od svoje povijesne muke »tu-bitka«, kako bi rekao M. Heidegger. Ovdje očito nešto »Ne štima«.

Ne štima zato što g. imenovani, koji očito nije uvažio jezični standard R. Lopašića (doduše ni J. Stadlera), stalno tvrdi da, čak i kad su u Banja Luku došli trapisti, ništa nije moglo »poremetiti tu suverenu dominaciju nad katoličkim stanovništvom«[6]. Kakva »dominacija«, g. Krišto? To se u Bosni vazda zvalo živjeti sa svojima, dijeliti istu muku, umirati za bližnjega u najdoslovnijem smislu riječi. I kada jedan general franjevačkoga reda – ne želim Vam reći koji, zato što mi je »Nase voll« da Vas podučavam povijesti, piše Stadleru: »A gdje ste bili prije, dok su moja subraća krvarila pod turskom vlašću«?, tada jednako tako mogu isto pitanje postaviti i Vama. Koliko sam vidio u ovoj knjizi, samo ste obilazili udruge »naših« kako biste u obranu Hrvatskoga katoličkog pokreta postali znanstvenik. Ja ne razumijem što Vama kao »znanstveniku« smeta »dominacija« naših ujaka. – Cijelo vrijeme u spomenutoj knjizi cvilite kako su samo hercegovački franjevci bili pravovjerni i osviješteni Hrvati: zaboravili ste da ih je utemeljila i odcijepila ona naša nesreća – fra Rafo Barišić, zaboravili ste da je fra Grgo otišao u Bosnu iz Hercegovine i više se nije htio vratit!

A i to je povijesna šteta, čiji ste Vi izravni »proizvod«, budući da Duvno, nažalost, odavno pripada tamo. U tu se vrst »demokracije« nikada ne bih miješao. Nego bih htio samo jedno, zbilja dobrohotno kazat: Prešućivanje povijesne muke bosanskih franjevaca jest prešućivanje svakoga onoga koji se u Bosni ćuti kao zavičajnik! – Vi to očito niste, a onda se opet postavlja pitanje vašega »hermeneutičkog« legitimiteta da »jašite« po takvim stvarima. Kao što ste i sami napisali da povijesne prosudbe potrebuju vremenski odmak i činjenice, nije mi onda jasno, čemu se radujete, budući da nemate niti znanstvenoga odmaka, a kamoli  onih Hegelovih nesretnih »činjenica«.

Analytike techne: beda filozofije ili filozofija bede

Davno sam u svojoj knjizi o Stadleru napisao – a iza toga stojim – da je fra Velimir Blažević u svojoj knjizi o Stadleru napravio izvrsnu polazišnu točku kada je kazao da »ni njemu nije bilo lako«. Tom jedinom riječju, ispunjenom povijesnim razumijevanjem dane hermeneutičke situacije, fra Velimir je, opet po mojemu sudu, doista premostio ono što se i meni u ta doba činilo nepremostivim. Na temelju takvih malih, naočigled beznačajnih povijesnih sitnica, stječe se nevjerojatno povijesno iskustvo ljubavi i suživota. Gospodin Jura je, moram priznati, kazao kako je Josip Stadler želio »suživot bez iluzija«[7], što je apsolutno točno – kako objašnjava sâm g. Jura:

»Stadler je došao u Bosnu i Hercegovinu s predrasudama koje nisu osiguravale brzo uklapanje u novu i znatno drugačiju sredinu. Neke običaje i religijsku praksu katolika nije razumio. Uz naivnu pretpostavku da su muslimani i pravoslavci svijet s kojim će nova intelektualno superiornija ekipa lako izaći na kraj, štoviše da su sasvim pogodan ‘materijal’ za svježu katoličku misiju, izgleda da nije imao naklonosti prema franjevcima, napose bosanskima.«[8]

Opet očiti autogol: Stadler »nije imao naklonosti prema franjevcima, napose bosanskima«. Pa što su ga se ticali oni vaši hercegovački, g. Jura, kad to pripada mostarskoj biskupiji? Ali ste uočili jednu jako dobru stvar, tj. Stadlerovu nakanu da pokatoliči pravoslavce i muslimane – upravo ono što našim bosanskim ujacima nikada nije padalo na pamet. Samo mi nije razvidno kako Vi, koji ste to napisali 1994, sada nastupate kao Stadler (Želite li možda pokatoličiti naše franjevačke ujake?).

Ja, koji sam napisao knjigu o Stadlerovim sustavnim filozofijskim postignućima, nikada se ne bih upustio u takve budalaštine.

Ono što su s petrovačke strane u tom smislu učinili pokojni Marko Josipović, Mato Zovkić i Tomislav Jozić – to bi Vam moglo poslužiti kao uzor, budući da niti jednu pametnu riječ naših franjevaca niste uzeli u obzir. Ovako Vam ostaje da se odlučite između Marxa i Proudohna. Treća bi opcija bila da pročitate onu zbilja ljudski napisanu knjigu fra Velimirovu o Stadleru.

Što nam govori povijesna znanost?

Ako povijesnu znanost doista izučavamo i proučavamo, »lahko« ćemo uvidjeti da je g. imenovani u svojoj dvosveščanoj knjizi Katolička crkva i NDH preuzeo neke dokumente iz također dvosveščane knjige Branka Petranovića Historija Jugoslavije (1918.-1978). To je »po sebi« legitiman znanstveni postupak, no nije legitiman kada se ne navodi izvor. Ali to je najmanji problem. – Problem nastaje onda kada se ne »dešifriraju« izvori. Evo jednoga primjera i s time ću završit.

G. imenovani u drugome svesku svoje knjige uzima, jednako kao i ja, jedan tekst iz Hrvatskoga državnog arhiva, od 1. prosinca 1943. koji, valjda svojevoljno, naslove kao: »Kritika političkih stajališta Kaptola«.[9] Tekst prije svega ne glasi tako, nego »Jedan pogled na zagrebački Kaptol«. To bi se, valjda, moralo navesti barem u fusnoti. Drugo, budući da se u tom tekstu opet spominje S. Zimmermann, njuškao sam, špijunirao i kolaboracionirao, kako bi rekao g. imenovani, te otkrio pisca. To je trebao biti posao g. imenovanoga, ne moj, jer moja je nakana bila filozofijska, ne povijesna.

Ergo, kad sam otkrio pisca – pao sam u nesvijest.

Pisac toga teksta, tada ugledni prof. na KBF-u – bio je u vrijeme pisanja spomenutoga teksta obični ustaški »denuncijant«, onaj koji je 1941. godine objavio strašnu knjigu pod pseudonimom Rabi Bileam ben Marjah-Johann: Trojanski konj ili Židovi medju nama. Mogli biste se, dragi gospodine K., toliko barem potruditi da otkrijete njegovo »hrvatsko« ime i prezime. Ja ga odavno znadem, budući da sam »seit langem« pročitao njegov kompletan osobnik.

Zbog čega ga spominjem?

Uopće me ne zanima što je bio ustaško njuškalo – ono koje u tom tekstu jedino hvali S. Zimmermanna, već to da mu isti taj bude krunski svjedok na sudu časti, dakle u doba Vaše komunističke vlasti, da svjedoči kako je Zimmermann bio ustaša!!!! Zimmermann osuđen i obešćašćen, – Rabi Bileam otišao u »zasluženu« komunističku mirovinu. Dobro je Zimmermann pod starost – i to s opravdanim ogorčenjem napisao:

»Što god je nepravda, ne će i ne može nikada prestati da bude nepravda samo zbog toga, što je pojedinac ili narod mora prešutjeti u izvjestnom času svoje životne konstelacije. Možda je mora prešutjeti grčevitim krikom u dnu svoje duše i možda vapajem za pravicom.«

Ovu »činjenicu«, protiv koje ne može učiniti ništa ni Hegelova doktorska disertacija, morali biste napokon početi uvažavati i Vi, g. imenovani. Uz to preporučujem da malčice uvažite znanstveni pristup povijesti Zlatka Matijevića – on to, za razliku od Vas, izvrsno radi!

Također Vas moram upozoriti na »činjenicu« da ovo nisam pisao ni po čijemu diktatu – ja sam i vako i nako s »petrovačke« župe. Ljubav prema bližnjemu uvijek je bezinteresna, a tek tada i povijesna istraživanja dobivaju svoj »smisao«, ono što sam Vam rekao na početku ovoga pisanija.

Kod mene je psihički a i financijski problem što nisam »umrežen«, zbog toga me supruga vazda kori. No, što bi rekao naš dragi Duns, samo volja može birati sebe i utoliko biti slobodna.

Moram priznati da me je g. Jura doista nadahnuo svojim znanstvenim postignućima da malo dublje promislim o povijesti. Na tomu sam mu zbilja zahvalan!

No trebalo bi se zapitat, što je banjalučki biskup Jozo Garić u ona »nevrimena doba« pisao onoliko pisama Stepincu – dodijalo mu je valjda bilo onih Hrvata koji čine sve protiv elementarnih interesa hrvatske nacije.

U to Vam ime, dragi gospodine, želim čestit i blagoslovljen Božić, al’ ne tako da se odmah – čim se izađe iz Crkve – vade pištolji i noževi!

Lijepa je naša povijest, ma koliko da su naši pređi krvarili zbog nje…

Kada je naš fra Matija Bosanac uteko pred Turcima u Dubrovnik, jednoč je napiso:

»Kako je lijepo diviti se drugom i diveći mu se otkrivati vlastitu ljepotu!«

Tako pišu »udbaši«, uvaženi i dragi kolega…