Nerin Dizdar: Na isključivost zlotvora odgovorimo otvorenim društvom

Izdvajamo

• Teroristi i zlotvori svih vrsta se hrane isključivošću, neznanjem, strahom. Samo u takvim uslovima mogu generirati svoje nazadne ideje i zadobijati pristalice. Nema nas i njih u pravdanju nepravde jednih prema drugima. Mi i oni možemo jedino biti dobri i zli, to može biti jedina kolektivna odrednica, i to opet pod uslovom da ne damo sebi za pravo da sudimo ko je u kojoj grupi. Upravo zato se ne smije dozvoliti da žtve Bejruta ili milione nesretnih prognanika neko gleda kroz prizmu pristalica terorizma, kao što ni žrtve u Parizu ne možemo gledati kroz prizmu mržnje prema muslimanima.

Povezani članci

• Marko Vešović:Međunarodna zajednica od ‘92. do danas ugađa Srbima kao čiru na dupetu
• Vrijeme je za Yutel
• Heni Erceg: Konjske snage
• Božica Jelušić: BOGATI PRAZNINOM
• Heni Erceg o Goranu Radmanu: Mahnitanje jednog klauna
• Od nameta nema selameta

Piše: Nerin Dizdar

Na isključivost se može odgovoriti samo otvorenošću, pomoći nesretnima svugdje, obrazovanjem, a nikako generaliziranjem i barikadiranjem. Krivca treba kazniti, a žrtvama iskazati poštovanje, sućut, neovisno govorimo li o Parizu, Bejrutu, Burmi, Aušvicu, Katynu, Srebrenici, Stocu, …

Teroristi i zlotvori svih vrsta se hrane isključivošću, neznanjem, strahom. Samo u takvim uslovima mogu generirati svoje nazadne ideje i zadobijati pristalice. Nema nas i njih u pravdanju nepravde jednih prema drugima. Mi i oni možemo jedino biti dobri i zli, to može biti jedina kolektivna odrednica, i to opet pod uslovom da ne damo sebi za pravo da sudimo ko je u kojoj grupi. Upravo zato se ne smije dozvoliti da žtve Bejruta ili milione nesretnih prognanika neko gleda kroz prizmu pristalica terorizma, kao što ni žrtve u Parizu ne možemo gledati kroz prizmu mržnje prema muslimanima.

Žrtve se moraju tretirati jednakim, kako bi zlotvori bili poraženi. Mnogi kažu da se žrtve iz različitih zemalja, kultura, dijelova svijeta u medijima ne tretiraju jednako. Istina je to, ali je istina i to da svako od nas doprinosi tome. Ne primijetim da se mnogi koji o tome pišu ponašaju mnogo drugačije, osim upravo kada se dese ovakvi zločini u Evropi. Stradanje Aylana Kurduja je mnoge potreslo zato što je tijelo tog mališana izbacilo more, ‘ispljunulo’ nam ga u lice kao kletvu. Siguran sam da je mnogo ljudi potajno ili podsvjesno pomislilo koliko bi lakše bilo da je more, kao mnoge druge, progutalo tijelo tog malog bića, da se ne moramo baš tako jasno suočiti sa posljedicama ljudskog zla. Koliko je lakše kada se samo čuje izvještaj o potonulom brodu sa 15, 50 ili 100 izbjeglica od čega 5, 10 ili 50 djece, sve dok ne moramo gledati slike njihovih tijela.

Koliko je lakše tek čuti izvještaj o ljudima, desetinama ili stotinama njih, pobijenim u eksplozijama i pokoljima tamo negdje, bez da moramo gledati te mučne slike koje se uvijek trudimo izbjeći. Da, činjenica je da je stradanje u Parizu svakoga očito potreslo više, jer se radi o događaju koji je poremetio našu ugodnost življenja u Evropi, ugodnost koju ni mi u Bosni baš često nemamo, ali eto, baš sad imamo.

Ovo je mnogo neugodnije, kad se desi u vlastitom dvorištu. Potreslo nas je jer te detonacije i smrti djeluju mnogo bliže nego neke druge. Tužno je da je tako. Zasigurno da to tako ne bi trebalo biti, ali pitam se, osim što se ponekad okači zastava Palestine, Egipta ili ko zna čija na profil, koliko puta smo sami doprinijeli da prekinemo spiralu mržnje? Koliko činova prkosa i suprotstavljanja ideji isključivosti “nas” protiv “njih” smo sami napravili? Koliko puta smo se u društvu suprotstavili priči da su ‘oni’ svi isti, a da smo ‘mi’ svi čisti? Svaki put kad smo to učinili, zauzeli smo se za svakog nevino ubijenog Palestinca, Jevreja, muslimana, kršćanina, ateistu, agnostika, budistu, jer sve te nevine žrtve su ubijene upravo zato što ih je njihov ubica tretirao svima jednakim i istim.