Nesnošljiva bliskost

Marinko Čulić
Autor 12.4.2017. u 17:31

Izdvajamo

  • Prepričano, kazao je da su veze među jugoslavenskim narodima stvarali najbolji, a rušili najgori. I evo, ti najgori upravo doživljavaju svoje životno djelo i nimalo im ne smeta što to sječimice proturječi onome što službeno govore. Svi čelnici ovdašnjih država vatreni su zagovornici Evrope, a ako ona, Evropa, nešto jeste, ili bi trebala biti, to je premošćivanje razlika i produbljivanje bliskosti. Jedino se ovi naši ponašaju kao da je ta bliskost nešto najgore i najodvratnije što je izumljeno u povijesti ljudskog roda. Naravno da nije tako. Zato ovo njihovo nasrtanje na zajednički jezik i sliči na zmijsko palucanje, koje je prije dva i pol desetljeća izazvalo bratoubilački rat na ovom prostoru. A ne vidi se baš ništa što bi im smetalo da se to opet ponovi.

Povezani članci

Nesnošljiva bliskost

Siktavi napadi na potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku udarnički su se dali na to da od ‘našeg’ naprave još našije, a od ‘tuđeg’ još tuđije. Zato ovo sliči na lingvističku reprizu svojedobne kardinalne izjave jednog od potpisnika Deklaracije da su veze među jugoslavenskim narodima gradili najbolji, a rušili najgori

Je li iznenađenje što je u Hrvatskoj ovako užasavajuće dočekana nedavna Deklaracija o zajedničkom jeziku kojim se u policentričnom standardu služe Hrvati, Srbi, Crnogorci i stanovnici Bosne i Hercegovine? Ne, nije baš nikakvo. Veće bi iznenađenje bilo da je to izostalo nakon što je više od dva i pol desetljeća jezik, posebno u Hrvatskoj, korišten kao identitetska sablja kojom se sasijecaju veze sa slavenskim susjedima. Ali je li onda barem iznenađenje što se u zgražanje nad Deklaracijom uključio najviši hrvatski državni vrh, dok je drugdje to praktički izostalo? Ni to nije iznenađenje. Doduše, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović ovdje su se malo pravili pametni i Deklaraciju proglasili marginalnom jadikovkom nad nepovratno propalim jugoslavenstvom, važno ističući da Hrvatska sada ima neusporedivo važnijih problema, poput Agrokora. I, naravno, debelo su i loše slagali. Velike nacionalne tvrtke, koje su u međuvremenu postale multinacionalne, nikada, i kada im je išlo dobro i sada kada im ide loše, nisu shvaćane kao kičmeni stupovi, ugaoni kameni hrvatskog nacionalnog identiteta. Jest, i tu se znalo kadšto zakukati o ugroženosti hrvatskog suvereniteta, ali to se smatralo neizbježnom kolateralnom štetom od ulaska u Evropsku uniju, pa se tu i tamo zaškrgutalo zubima prema Bruxellesu. I to je sve.

S jezikom je nešto sasvim drugo. On se smatra ultimativnom, mažinoovskom linijom obrane hrvatskog identiteta i zajedno s pismom, kulturom, prosvjetom i sličnim međašima tog identiteta. A glavna premisa tog identiteta je da Hrvati nisu Srbi ili, ako hoćete, da su oni ne-Srbi. To je glavno i jedino važno, a ostalo je, evo nam i potvrde iz Banskih dvora i s Pantovčaka, nebitno i marginalno. Naravno da Plenković i Grabar Kitarović ne mogu, bez jasne i nedvosmislene izjave, ne baštiniti i one najgore dijelove hrvatske rasističke eugenike nastale u proteklih dva i pol desetljeća. Uključujući i famozne ‘šiljate glave’ i danas mnogopoštovanog i uvažavanog Šime Đodana. Ali čak ni Đodan nije uspio dosegnuti slavu ‘teorije’ o tzv. iranskom porijeklu koja bi, kao, definitivno prekinula svaki korijenski spoj Hrvata sa slavenskim susjedima. Sa Srbima, razumije se, prije svega.

Ludorija o iranskom podrijetlu Hrvata otišla je toliko blesavo daleko da se čak i islamsko, šijitsko podrijetlo Hrvata i Hrvatica smatralo rodoslovno prihvatljivijim. Onda je to zagolicalo pažnju čak i poznatog britanskog povjesničara Noela Malcolma, poznatog po tome što je za sobom ostavio neka kapitalna djela o povijesti ovih prostora (‘Bosna, kratka povijest’). I evo do čega je čovjek došao. Da, moguće je da u hrvatskim genima ima napršnjak-dva iranske krivi, ali ne zato što su došli iz Irana, nego je zapravo bilo obratno. Iranci su u svoje doba slovili kao vrhunski, prodorni trgovci, kojima nije bilo teško potegnuti ni do hrvatskih krajeva pa su, kako to već biva, ovdje posijali i nekakvo, ne zna se koliko, potomstvo. Ali vrag je što su iranski trgovci odlazili još više u Srbiju, koja im je bila bliža, pa je logično da su i ondje ostavili za sobom takvo, vjerojatno i brojnije, potomstvo. I tako je na kopitima konja iranskih trgovaca teorija o iranskom porijeklu napravila puni krug i vratila se točno tamo odakle se htjelo pobjeći.

Tko zna, možda se jednog dana s ove i druge obale Dunava pojave znatiželjnici koji će DNK analizom provjeriti je li Malcolm u pravu i tako napokon staviti točku na ovu priču o užasavajućim bliskostima dva susjedna mala naroda. Ali dotad smo osuđeni na užas koji proizlazi iz jednostavne i bezazlene činjenice da se Zagrepčani i Beograđani odlično razumiju kada jedni drugima objašnjavaju gdje se što nalazi u njihovom gradu. A ako zasjednu uz poneko piće, shvatit će, o užasa, i da čitaju slične ili iste knjige i da im nitko treći ne mora prevoditi što u njima piše. Ali badava sve. I dalje patogeno raste broj onih koji bi htjeli da se radi baš to, prevodi isto s istoga na isto, kako bi ‘naše’ ostalo naše, a ‘vaše’ vaše i kako nikakvog dodira među njima više ne bi bilo.

Ovdje mi pada na pamet mala sportska digresija, vezana uz izgled dresa hrvatske nogometne reprezentacije. Pouzdano ne postoje u Evropi, a možda i šire, nogometaši koji navlače nakaradnije i ružnije majice, i svaki put odahneš kada se pojave u nekoj manje drečavoj i pretencioznoj varijanti od one koja ih je navodno napravila svjetski poznatima. Ali džaba ti sve. Svete crveno-bijele kockice stalno su kao vječni podsjetnik na to da smo napokon svoji na svome, Hrvati i Hrvatice na hrvatskom. Do bola je žalosno da danas nitko, ili jedva itko, zna da je čuvena crveno-bijela šahovnica bila i simbolički nosilac grba Socijalističke Republike Hrvatske, pa čak i prezrene karađorđevićevske kraljevine. Dakle nismo baš toliko svoji koliko bismo htjeli i zato treba više i jače, toliko više i jače da ovo ludilo nikada ne prestane. I neće, ne bojte se. Šačica intelektualaca koja je potpisala Deklaraciju o zajedničkom jeziku čestito se i pošteno ovome suprotstavila vlastitom zdravom pameću. Ali koliko je zdrave pameti još ostalo? Iz osinjeg gnijezda njihovih kritičara to im se otvoreno i poručuje. Koga vi, pišljivi marginalci, zapravo predstavljate kada je i vrapcima na grani jasno da je cijelim ovim prostorom, cijelim ovim mikrokozmosom razrušenog južnoslavenstva zavladao neki sasvim drukčiji poredak vrijednosti? I stvarno jeste. Jedan od potpisnika Deklaracije napisao je zacijelo ključnu, fundamentalnu rečenicu o tome.

Prepričano, kazao je da su veze među jugoslavenskim narodima stvarali najbolji, a rušili najgori. I evo, ti najgori upravo doživljavaju svoje životno djelo i nimalo im ne smeta što to sječimice proturječi onome što službeno govore. Svi čelnici ovdašnjih država vatreni su zagovornici Evrope, a ako ona, Evropa, nešto jeste, ili bi trebala biti, to je premošćivanje razlika i produbljivanje bliskosti. Jedino se ovi naši ponašaju kao da je ta bliskost nešto najgore i najodvratnije što je izumljeno u povijesti ljudskog roda. Naravno da nije tako. Zato ovo njihovo nasrtanje na zajednički jezik i sliči na zmijsko palucanje, koje je prije dva i pol desetljeća izazvalo bratoubilački rat na ovom prostoru. A ne vidi se baš ništa što bi im smetalo da se to opet ponovi.

Marinko Čulić
Autor 12.4.2017. u 17:31