Nobel za idiota?

Goran Sarić
Autor 18.5.2018. u 10:45

Izdvajamo

  • Jedina od zemalja tog regiona koja se zasad uspješno opire gvozdenom zagrljaju Zapada je Sirija. Ona ima sreću – ako je i to neka sreća? – da joj je partner i zaštitnik Putinova Rusija. Da nje nema, i Siriju i Asada bi davno zadesila sudbina Tripolija i Bagdada, iscrpljenih i izgubljenih u plemenskim ratovima. Strašna sudbina Sadama i Gadafija, smaknutih na način koji nije zaslužilo ni jedno (ne samo) ljudsko biće.

Povezani članci

Nobel za idiota?

 

Čega se (iole) pametan stidi, time se budala (i pokvarenjak) ponose! Mislim da nijedan, ama baš nijedan Amerikanac koji drži do sebe nikad ne bi smio spomenuti Libiju i Gadafija a da ne osjeti stid i duboko kajanje. Jer, kakvi god da su bili, predamerička Libija i njen, na najsuroviji način likvidirani vođa bili su, čvrsto sam uvjeren, stotinu puta bolji od onoga što je tamo nastalo poslije “upada demokratije”. Baš kao i Irak, Aganistan, Kuvajt i sve one brojne, znane i neznane, zemlje u koje su se Ameri & Co. odlučili “demokratiju” uvesti bombama. Sve te zemlje su, jasno je k’o dan, “oslobođene” mira i kakve-takve (u libijskom slučaju čak: istinske) ekonomske stabilnosti samo da bi se jenkiji i njihovi podanici dočepali nafte, vode, ili ostvarili neki drugi, najčešće strateški interes. 

Kasno sam uključio tv, vijesti su već počele. Uhvatih samo fragmente: Sjeverna Koreja… otkazivanje samita…odustajanje od nuklearnog naoružanja… Pa spominjanje Libije, Iraka. Kakve sad te zemlje imaju veze sa Sjevernom Korejom? Potom, ime i bezime Trumpovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Džona (John) Boltona. To je onaj na prvi pogled simpatični čičica s kao snijeg bijelim, gustim brkovima i obrvama – kao pobjegao iz Diznijevih filmova!  Ali, znam, gdje god se pomene to ime, tu ima da padaju glave! Idiot koji prijeti svima koji “ne prde u Trampovu tikvu”, ultrakonzervativac što se “ostatku svijeta” ne libi prijetiti nuklearnim ratom. Uprkos smiješnom izgledu – pravi lik iz Strave u Ulici brijestova!

I tek pri kraju, nešto o zajedničkim američkim i južnokorejskim vojnim vježbama.

Aha, to je, dakle, to. Opet ono čuveno “kaubojsko” pokazivanje mišića. I to sad, poslije uistinu značajnog susreta predsjednika dvije Koreje a prije (dogovorenog) susreta američkog predsjednika s diktatorskim liderom Sjeverne Koreje Kim Jung-unom.

Ubrzo se sve razjasnilo: rečeni Bolton, jedan od Trumpovih najopasnijih “jastrebova”, u ime svoje vlade i Big Chief-a, “predlaže sjevernokorejskom rukovodstvu da slijedi libijski model nuklearnog razoružavanja!”

Čega se (iole) pametan stidi, time se budala (i pokvarenjak) ponose! Mislim da nijedan, ama baš nijedan Amerikanac koji drži do sebe nikad ne bi smio spomenuti Libiju i Gadafija a da ne osjeti stid i duboko kajanje. Jer, kakvi god da su bili, predamerička Libija i njen, na najsuroviji način likvidirani vođa bili su, čvrsto sam uvjeren, stotinu puta bolji od onoga što je tamo nastalo poslije “upada demokratije”. Baš kao i Irak, Aganistan, Kuvajt i sve one brojne, znane i neznane, zemlje u koje su se Ameri & Co. odlučili “demokratiju” uvesti bombama. Sve te zemlje su, jasno je k’o dan, “oslobođene” mira i kakve-takve (u libijskom slučaju čak: istinske) ekonomske stabilnosti samo da bi se jenkiji i njihovi podanici dočepali nafte, vode, ili ostvarili neki drugi, najčešće strateški interes.

Sve drugo je šuplja priča.

Jedina od zemalja tog regiona koja se zasad uspješno opire gvozdenom zagrljaju Zapada je Sirija. Ona ima sreću – ako je i to neka sreća? – da joj je partner i zaštitnik Putinova Rusija. Da nje nema, i Siriju i Asada bi davno zadesila sudbina Tripolija i Bagdada, iscrpljenih i izgubljenih u plemenskim ratovima. Strašna sudbina Sadama i Gadafija, smaknutih na način koji nije zaslužilo ni jedno (ne samo) ljudsko biće.

Zato je smiješan i žalostan, jednom rječju: groteskan, Boltonov “dobronamjerni” savjet Kim Jung-unu da “slijedi libijski model nuklearnog razoružanja”. I da nije diktator, opasan i, vjerovatno, paranoičan, poslije ovakvih poruka i, naročito, združenih američko-južnokorejskih egzerciranja pred njegovom avlijom, mlađahnom sjevernokorejskom lideru ne bi preostalo ništa drugo nego da i on “naoštri koplja” i dovede u pitanje predstojeći “istorijski samit” od 12. juna.

Tako je američki Slon u staklari na najboljem putu da uništi ne jednu, nego čak dvije skupe radnje. Prvo, istorijsko zbližavanje dvaju Koreja, koje je – recimo, u sportu – već dalo prve konkretne rezultate. I drugo, dogovoreni, do prije samo mjesec-dva nezamislivi samit jednog američkog predsjednika sa Kim Jung-unom. Sastanak zbog kojeg su ga neki “stručnjaci” predložili, ni manje ni više, nego za Nobelovu nagradu za mir! Valjda misle: kad je mogao Obama…

Vratite mi, molim vas, onog drugog, crtanog, inteligentnog Donalda!

Jer, nije li ovaj lik iz Bijele kuće za svog kratkog mandata upravo svjetskom miru i stabilnosti već nanio ogromnu, teško popravljivu štetu?

U nizu relativno manjih, da navedem tek četiri “kapitalna”, po cijeli svijet opasna Trumpova spoljnopolitička gafa.

- Uvođenje uvozne takse na kineski čelik i aluminijum. Time je Trump proglasio trgovinski rat ne samo ovoj velikoj zemli, nego i svim drugima koji se, po njemu, usude “ugroziti američke interese”;

- Odluka o preseljenju američke ambasade u Jerusalem. Ovaj potez vašingtonskih proizraelskih desničara izazvao je neviđeni gnjev Palestinaca i prouzročio rijeku krvi ne samo u toj državi nego i u cijelom Regionu. Broj žrtava na palestinskoj strani, broji se u hiljadama, dok je na izraelskoj, po običaju, minimalan. To najbolje govori o odnosu snaga u i oko te države;

-  Jednostrano raskidanje mukotrpno postignutog nuklearnog sporazuma Zapada sa Iranom. Na njemu su njegov prethodnik Obama, ali i EU, te, naravno, Iran, potrošili hiljade sati razgovora i pregovora. Otkazivanje tog sporazuma bez jasnog povoda otvorilo je pandorinu kutiju u cijelom regionu, ali i šire;

- nedavni raketni napad na vojna postrojenja u Siriji. Kao i obično, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN. Povod: navodni, nedokazani Asadov napad otrovnim gasom na pobunjenike i civile u gradu Dumi. Na objektima koji su bili ciljevi napada nalazile su se i ruske snage, pa je, i pored prethodnog upozorenja Putinu, i najmanja greška mogla da dovede do katastrofe neslućenih razmjera.

Ovo su samo najeklatantniji primjeri Trumpovog bahatog a, slobodno se može reći, katkad i neuračunljivog ponašanja. Uostalom, zar i njegovi nekad najbliži, u međuvremenu otpušteni saradnici – broja im se ne zna! – ne potvrđuju opšti utisak o izuzetno opasnoj, za saradnju i glas razuma često nedostupnoj osobi?

Da li i gore navedeni “detalji” idu u prijedlog za prestižnu nagradu? Neki misle da jeste. Da je Donald Trump, ipak, zaslužio Nobela.

Možda, na neki čudan način, i jeste. Jer, možda je upravo taj i takav, Zločesti Patak iz Bijele kuće vjerna slika svijeta u kome živimo?!

 

Goran Sarić
Autor 18.5.2018. u 10:45