O nakazi i mudrom obućaru: NA CILJU, UKI I NEUKI

Povezani članci

• Demokracija je déodorant za prikrivanje fašističkog smrada
• Volim devetdesete
• Grupa evropskih parlamentaraca uputila pismo: Zabrinuti smo načinom rada Evropske unije u BiH
• Moralni preludij
• A BIG BEN ĆE I DALJE TUĆI . . .
• Sabina Ćudić: Višemilionski gubici Kantona Sarajevo zbog bijega SDA i SBB-a iz Skupštine

Moj ne baš vremešni obućar iz nekadašnje ulice Kralja Tomislava je preselio na neki bolji svijet. Ostavio je mudrost i zanat svojim sinovima. Jedan od njih je glavni lik ove priče. Ovaj tekst je posvećen njegovom ocu.

Moj obućar ima šarenu radnju u poznatoj sarajevskoj ulici u centru grada, što je prije nosila ime nekog kralja, a po novom nosi ime po potoku, po dijelu grada gdje je olimpijski stadion, bolnica, i čuveni sarajevski kafe… Tom ulicom smo nekada prije, nakon nastave u donedavno kultnoj Drugoj gimnaziji, odlazili na korzo, tu smo svraćali u poznatu slastičarnu na krem-šnite, zalazili u legendarnu kavanu. U toj ulici je moj obućar. Nije za zanemariti: popravlja cipele imena zvučnih dizajnera da bi duže trajale i moje sasvim obične tašne pretvara u čuda za koja poslije po bijelom svijetu pitaju «odakle?». Jednom sam, prije par godina, svratila do njega po uobičajenom poslu – dati popraviti pete.

Obućar-sin i njegov drugar, svaki približno od oko 35 godina, nešto snuždeni, čehra im baš i nije bila neka. Ne gledaju me u oči, ni jedan. Pitam ja: “Šta je bilo, što ste se smrkli? Da vam nije dosadno”.

Kaže obućar-sin: “Nije nama dosadno, mi čitamo Oslobođenje”.

Vidim ja da im nešto nije pravo, kad obojica u glas: “Pa šta oni ono pišu? Pa ne može se onako u novinama pisati! Pa što onako napadaju? Zašto ono onako?” Razumjela sam da nisu pročitali “Nakazu”, nego reakcije na kritiku prijevoda.  Rekla sam da sam napisala tekst koji je kritika prijevoda jedne knjige sa holandskog jezika i da me sada odgovorni pljuju. I da je to očekivano.

“Ma znam, ali ne može to tako, pa nema argumenata, ništa nisu napisali! A onaj jedan je urednik, u obrazovanju radi, on uređuje i prodaje knjige. I to za djecu. Pa kako može on onako pisati? Pa ono je najgora mahala! Kakav je ono rječnik?”

Popričali smo još nešto malo o cipelama i dogovorili se da sutradan dođem po njih.

Sutradan sam došla po cipele, kad na polici poviše radnog pulta – stranica novina sa “Nakazom” i iskopiran blog “Čas anatomije”

Obućar-sin : “Da vas nešto pitam?”

“Hajte, recite.”

Obućar-sin: “Sve sam ono pročitao, i tekst. Samo da vas nešto pitam. Ima li u prevođenju pravila, zakona, k’o u mom zanatu? Ja ne mogu odrezati petu kako se meni sviđa, ili podebljati džon, ili istanjiti, kako neko hoće. Ima pravilo, zakon, kako se to radi. Ima li to u prevođenju?”

 “Ima, naravno da imaju pravila.”

Obućar-sin: “Ako ja kažem ‘šarafciger’, mora li prevodilac napisati književni izraz za to, koji ja nisam upotrijebio. Ja u poslu koristim moj rječnik, ne književni”.

“Ne, prevoditelj treba upotrijebiti najsličniji, ako ne može isti izraz, što ga je izvorni govornik upotrijebio”.

Obućar-sin: “Pa onda je on sve pogriješio. Da on to nije uradio da bi privukao neke čitaoce, koji inače ne bi kupili knjigu?”

“Možda jeste.”

Izađem iz radnje na pločnik, stanem uz sam rub, skoro na kolnik, i pitam obućara-sina : “Šta je ovo, kako se ovo zove gdje ja stojim?”

Obućar-sin: “Pa zavisi, ivičnjak, trotoar”.

“Prevoditelj je preveo sa ‘basamak'”. (Basamak je turska riječ koja predstavlja stepenik. U našem i stranim jezicima se prevodi sa stepenik. Prema Abdulahu Škaljiću, autoru Rječnika turcizama, basamak je prečaga na ljestvama i stepenica na stepeništu, op. a)

Obućar-sin: “Kakav basamak, pa to nije basamak, ma nije to basamak.” I nastavi obućar-sin: “Pa onda će svi iz mahala, koji nikada ne kupuju knjige, kupiti to, misliće da ima veze s njima, da je to njihovo. Da o njima govori. Mi jesmo muslimani, ali ne govorimo tako. Nema tekne, ni basamaka, ni pendžera. To je trotoar. Onda ste vi potpuno u pravu”.

“Baš sam to i htjela, da vi čitatelji razmišljate svojom glavom, a ne da vam neko servira šta ćete misliti. Ja sam to napisala za vas, a ne za učene glave, one i bez mene znaju koliko je sati”.

Obućar-sin: “A u blogu se malo ljute na vas, da ste oštri?”

Ja: “Pa možda jesam, ali nikome se istina baš previše ne sviđa. A posebno ako im to nije kriterij”.

Obućar-sin: “Pa jedino je istina važna. Muslimanima posebno, a valjda bi svima trebalo tako”. Tako se završio neočekivani razgovor sa, otkrila sam, mudrim obućarom-sinom. Skoro da sam bila zaboravila da sam došla po popravljene cipele.

Namjesto zaključka u priči o mudrom obućaru sam namjeravala navesti Churchillovu rečenicu: “Mačke te gledaju sa visine. Psi te gledaju odano. Ali prasci, prasci  te gledaju kao da su ti ravni”. Međutim, nakon ove istinite priče Churchillova rečenica o životinjskom carstvu – više nije neophodna.

Moj ne baš vremešni obućar iz nekadašnje ulice Kralja Tomislava je preselio na neki bolji svijet. Ostavio je mudrost i zanat svojim sinovima. Jedan od njih je glavni lik ove priče. Ovaj tekst je posvećen njegovom ocu.