Obnovite nadu, vi koji jedva preživljavate!

Povezani članci

• Brammertz: Srbija se ozbiljno ne bavi hapšenjem Ratka Mladića
• Uelkam tu Šolta!
• Smjer slobode
• Poremećaj licemjerja
• Prihvaćeni osnovi žalbe Haškog tužilaštva, Radovan Karadžić odgovoran za genocid u sedam bh. općina!
• Nek’ nam je sretna Nova!

Nitko od „kompetentnih“ (a pokazali su se vrlo nekompetentni, kako na strani kreditora tako i dužnika) ne pokazuje ni minimum volje da narodu pruži mogućnost direktnog, referendumskog, neposredno demokratskog izražavanja svoje volje želi li dalje, ili ne želi tim putem. Sada je Syriza to učinila, i njen će uspjeh biti još i veći ukoliko je uspjela pobuditi i podmazati klikere evropskog (i svjetskog) stanovništva

Piše: Ladislav Babić

„Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite“, mogli bismo reći da je zapisano pri ulazu društava u kapitalizam. Neki tvrde da je to društveni stadij kojega je nemoguće preskočiti, pa u tome vide krah „Oktobra“ i socijalizma. Drugi, poput regionalnih društava, u času kad sve veći broj teoretičara navješta krah liberalno kapitalističke paradigme, bezglavo se bacaju u njene brzake, vrtloge i tsunamije. A citirani virtuelni natpis i dalje stoji, upozoravajući one koji se usude ući, da do izlaza vode labirinti posuti lešsvima, a ne postoji Arijadnina nit koja bi nam olakšala izlazak. Ipak, Grčka je na proteklom referendumu probudila nadu. Kao što je svoju kulturu i demokraciju (koja se nakon više od dva i pol tisućljeća „razvoja“ izrodila u prostu formu, i gotovo ništa više) podijelila sa narodima svijeta – barem onog zapadnjačkog – uslijed čega su je nazvali kolijevkom demokracije i zapadne civilizacije (za autora postoji samo ljudska civilizacija, s različitim modalitetamia izražavanja), tako je i nadu probudila u srcima bezbroj suvremenih robova na uzicama svojih gospodara. Ako su shvatili poruku suvremenih grčkih zbivanja – bilo svojim životom, bilo umom, bilo s oboje istovremeno.

Često neznalice grčku situaciju uspoređuju sa zaduživanjem pojedinaca, odnosno obitelji – posuđeno se mora vratiti! Nitko vam drugi nije kriv što ste se prezadužili, a sad tražite otpis duga, otpis rata kojima smo vas „mi“ kreditirali! Usput rečeno, takve se riječi mogu čuti i od onih što zahtijevaju otpis kamata na svoj dug u švicarskim francima, a da ne spominjemo historijsku činjenicu kako je jedan od sedam grčkih mudraca – Solon – u svojoj reformi antičkog atenskog društva, ukinuo privatne i državne dugove oslobodivši na taj način ljude dužničkog ropstva. Ovakvim prigovorima pokazuju totalno nerazumijevanje sinergije ekonomije i demokracije koja je odsutna u suvremenim društvima, jer je novac prevladao. Sinergiju bismo pojednostavljeno, u utopijskoj (ne utopističkoj!) verziji kojoj teži, mogli nazvati humanizmom. Bog je, stvarajući muško i žensko, rekao – „plodite se i množite“, savjet koji su kapitalisti primijenili na svoje banknote, sasvim u pozadinu potisnuvši vrhunac božjeg stvaralaštva, ili evolucije – kako se kome sviđa. Suvremeni kapitalizam prerastao je u konzumerističko društvo kome ništa nije sveto, pri čemu pod svetinjom podrazumijevamo iskonsku ljudskost, lišenu formalnih omotača koji su nadvladali suštinu. Sve je postalo potrošnom robom, koja se počela proizvoditi ne u primarnu svrhu zadovoljenja ljudskih potreba, gurnutu u pozadinu, već za što veće bogaćenje manjine ljudskog roda. Elektronika se proizvodi s ugrađenim bugom koji se nakon 2-3 godine aktivira prouzrokujući nepopravljivi kvar vašeg televizora, veš mašine, kompjutora ili muzičke linije, kako bi vas prisilili na kupnju nove. Dizajneri atakiraju na estetski nerv potrošača kako bi što prije zamijenio sasvim primjenljiv proizvod za novi, ljepši, s većim brojem mogućnosti – iako ne upotrebljavaju ni 10% ugrađenih u posjedujući. Iznajmljuju se maternice, žene su od davnina na prodaju, kad ti partner „zastari“ ili se „istroši“ zamijeniš ga,… – bezbroj se paralela na svim estetskim, etičkim i korisničkim područjima može povući sa psihologijom koju je pokrenula konzumeristička „filozofija“. Više nije dovoljno sudjelovati, važno je – posjedujući – pobijediti, svatko u svojoj klasi „natjecanja“. Bilo samo svog susjeda niže ili srednje klase, podjednako kao što natjecanje postoji u višim i visokim društvenim slojevima. Mada je izvan konteksta ovog teksta, valjda spomenuti komplekse i stanje unutrašnje razdraženosti kod mnogih, zbog nesposobnosti mirenja vlastitih kulturoloških standarda s onima koji se nameću u globalnom širenju na socijalnoevolucijski nazadnija ili drukčije usmjerena društva, što nerijetko rezultira ekstremističkim eskapadama spram „krivaca“, bilo da se percipiraju kao jedinke ili kulture strane „našoj“.

Da bi se učestvovalo u utakmici, jasno, potreban je novac. Kako su oči uvijek veće od onoga što se može progutati, a ubičajilo se da pojedinci i države više vjeruju „genu“ pohlepe negoli „genu“ stvarne potrebe, počinju se zaduživati – na golemo zadovoljstvo svojih kreditora. Jer, sem visokih kamata, oni su stvorili okruženje u kojem plivaju poput ajkula u vodi, a vi se jedva održavate na površini s jasnom tendencijom koja vas vuče ka dnu i njihovim razlapljenim raljama. Jer, za kredit ste morali dokazati svoju solventnost, bilo dobro plaćenim poslom, bilo svojom pokretnom ili nepokretnom imovinom. Zamislite, u okružju tako dizajniranom da prekonoć začas ostanete bez posla (socijalizam je garantirao stalni posao)! A što onda, obezglavljeno se pitate tragajući za zaposlenjem u masi od prosječno dvadesetak posto nezaposlenih, a bude li sreće – vjerojatno neće biti plaćen kao onaj prethodni, za koji ste se i školovali. Živite na dug, režije ne plaćate, opomene stižu jedna za drugom, dok konačno ne stigne i ovrhovoditelj (pljenitelj!) izbacujući vas na cestu – same, ili s obitelji koja je o vama ovisila. Jasno, reć ćete, kad je pohlepa nadvladala razum; tako vam i treba, sami ste si krivi jer ste naprosto dočekali posljedicu svog nerazumnog, neracionalnog djelovanja. To je samo djelomično točno (naravno, pritom izuzimamo posvuda prisutne ali malobrojne ekstreme), točnije bi bilo reći – niste se uspjeli prilagoditi okolnostima. Ali, kako im se (vrlo teško) prilagoditi, kad su one stvorene s namjerom da prije ili kasnije vaša imovina prijeđe u ruke dizajnera takvog sustava. Ona to čini kap po kap, svakodnevnim trošenjem zarađenoga na nepotrebne stvari koje vam se silom uvaljuju kao nužne, bez kojih navodno ne možete živjeti, bilo stavljanjem u dužničko ropstvo. Daklem, prvo treba okriviti okvir u kojem živite, a tek onda svaku jedinku upravo tim okvirom prisiljenu na neracionalno vladanje, posljedica kojeg je individualni krah – stečaj – sa svim daljnjim posljedicama po vaš život. No, dobro, za one koji to ne shvaćaju zadržat ćemo se na neprijepornoj činjenici da ste vlastitom odlukom ušli u dug, kojeg više ne možete otplaćivati.

No, sa državama, pa ni Grčkom nije tako! Zadržimo se prvo na vijesti kako je nakon referendumske pobjede Syrizine opcije – bivši premijer i lider glavne opozicione stranke Nove demokracije – Antonis Samaras objavio da podnosi ostavku. Čin lišen bilo koje moralne komponente, mada će ga on, stranka mu i birači to nastojati prikazati etičkim. Jer, zašto oni nije podnio ostavku u času kad je bio na čelu grčke vlade, koja je pod njegovim vodstvom uzimala kredite sve više stežući narodu omču oko vrata, uzimajući ih pod nepovoljnim uvjetima koji su sada došli na naplatu svim Grcima!? OXI! (δεν), ne – u takvoj situaciji bio bi zaista moralni čin, dok je ovo je samo budalašenje političara koji se izgubio u bespućima zbilje i posljedica vlastite politike. Za primjer njemu i svima nama (mada se u ljudima vrlo lako prevariti) je obrazloženje ostavke grčkog ministra financija Yanis Varoufakis-a:

„Smatram da mi je dužnost pomoći Alexisu Tsiprasu iskoristiti kapital koji nam je grčki narod odobrio na jučerašnjem referendumu. Prezir kreditora nosit ću s ponosom. Mi iz ljevice znamo kako se ponašati bez privilegija koje donosi ured. Ja ću potpuno podržati premijera Tsiprasa, novog ministra financija i našu vladu.“

Nadasve moralni potez, u korist interesa svih Grka, a ne isključivo vlastitog položaja i džepa. Potez koji služi, ne interesima stranke već pozicije koju ona zastupa prema građanima. Osnovna stvar koja razlikuje Grčku – i sve države – od zaduživanja pojedinaca, je ta što njih (Grke) nitko nije pitao žele li, i pod kojim uvjetima žele kredit, niti je vas (državljane zemalja kreditora) itko pitao želite li kreditirati Grke i pod kojim uslovima! Stotine milijuna Evropljana nisu baš ništa pitani s obzirom na transakcije koje su dovele Grčku do bankrota; sve su u njihovo ime obavile navodno „demkratski izabrane“ institucije! Ma nemojte! Jeli itko obične građane – po kojima formalni sustav u kojem žive nosi ime, demokracija – bilo što upitao o strukturiranju MMF-a, ECB-a, Svjetske banke, EK-a, vodećih faktora koji su bez znanja i pitanja (a uz partnere, bivše grčke vlade i njene središnje banke) zadužili državu u ime svakog građanina, pritom ih pojedinačno ne konzultirajući – poput Syrizinog referenduma, primjerice – o bilo čemu? Daklem, nitko, sem izuzetne manjine po spomenutim institucijama zaposlenih, od građana država vjerovnika i dužnika nije bio pitan ama baš ništa glede eksperimenata u kojima su služili kao laboratorijski miševi, s tim što moraju platiti njegov ishod. Eksperimenatori pak su bili vrlo nestručni, možda i proračunato „nestručni“ s obzirom na kapitalističku kliku kojoj pripadaju, i kojoj će biti sanirane eventualne štete po njihove banke, kao što je to već učinjeno u SAD primjerice. Ne postavlja li pravo pitanje ljevičarska aktivistkinja, zanimljivo – časna sestra – Terese Forcades:

„Velike španjolske banke koje su spašene javnim novcem nisu više u krizi i ostvaruju dobit, ali ne i građani. Zbog čega te banke ne bi vratile javni novac koje su primile? Ako su tako morale postupiti banke u Sjedinjenim Američkim Državama, zašto to nisu morale učiniti i u Europi? Ako trebate novac banka će vam ga posuditi i onda ćete taj novac morati vratiti banci s kamatama. Kako je onda moguće da banke ne moraju građanima vratiti novac koji su im građani posudili, sada kada nisu više u krizi? Tko je donio takvu odluku o bespovratnoj dodjeli javnog novca bankama? Španjolska je prije krize bila među najmanje zaduženim zemljama u Europi: javni dug iznosio je 19 posto. Privatni dug, od kojeg se 90 posto odnosi na velike banke, bio je 81 posto. Država je preuzela velik dio tog duga tako da je sada javni dug toliko visok da Španjolska mora dramatično srezati javnu potrošnju, zatvarajući zdravstvene ustanove, bolničke odjele, operacijske sobe i dječje vrtiće. Da bismo »izašli iz krize« morali bismo revidirati javni dug, kako to zahtijevaju u Grčkoj, a onda prisiliti banke da vrate javni novac koji su dobile, i to da ga vrate s kamatama. Ovdje se radilo o kriminalnim radnjama za koje su odgovorne banke zajedno s političarima koji su im to omogućavali.“

Banke, kao jedan od (uz vladu) najznačajnijih eksponenata kapitala, iz govana u koje su uvalilie ne samo sebe, već cijelo društvo, izvukle su se našim novcem (robovi pokazali humanizam prema eksploatatorima!), mada nas ni o tome nitko ništa nije pitao. Zašto ga onda ne vrate s kamatama, kako i same posluju u carstvu kojega su si prilagodili? Kad MMF kaže da je podcijenio rizike svjetske ekonomsko financijske krize, između ostalog i zbog „nestručnih analitičara“; kad priznaje još prije dvije godine da „Grčku nije trebalo tjerati na štednju i otpuštanja“ ; kad prošle godine izjavljuje da su podcijenili rast britanske ekonomije; kad su Islanđani odbili isplatu dugova privatnih banaka stranim povjeriocima, nacionalizirali ih i odbili „velikodušnu“ pomoć MMF-a, oporavivši svoju posrnulu privredu (zahtevajući da političari i bankari preuzmu odgovornost za ekonomski i finansijski kolaps, te referendumom odbili pomaganju propalih banaka sa 85 milijardi dolara),… – valjda bi trebalo postati jasno kakvim smo se pljačkašima prepustili u ruke. „Nestručnjacima“ dovoljno stručnima da upropaste cijele narode a sebi osiguraju lagodan život! Nije li indikativno da su protiv bišveg čelnika i sadašnje čelnice bile pokrenute istrage (uglavnom s rezultatima očekivanima kad razbojnički sustav sudi razbojničkom vodstvu; uostalom – osvrnite se po vlastitoj državi), što dovoljno svjedoči kakvim smo probisvjetima prepustili svoju sudbinu. Zato oni koji prebacuju krivnju na grčki narod, uživajuću u svojoj navodnoj demokraciji koja se formalno svodi na četverogodišnje parlamentarne izbore, nakon čega gro stanovništva gubi svaki utjecaj na politiku (financijsku, poreznu, obrazovnu, međunarodnu,…), neka se prvo upitaju:

– zadužuje li se moja država?

– tko se točno zadužuje u moje ime?

– pod kakvim se uvjetima zadužuje?

– uzima li dug da vrati kamate na prethodni dug?

– dali me je itko živ pitao pristajem li na takvu politiku koja se vodi u moje ime, a krah (do kojeg će vjerojatno doći u okviru u kojem živim) koje će se svaliti ne na leđa njenih nositelja, već svakog građanina pojedinačno?

Nitko od „kompetentnih“ (a pokazali su se vrlo nekompetentni, kako na strani kreditora tako i dužnika) ne pokazuje ni minimum volje da narodu pruži mogućnost direktnog, referendumskog, neposredno demokratskog izražavanja svoje volje želi li dalje, ili ne želi tim putem. Sada je Syriza to učinila, i njen će uspjeh biti još i veći ukoliko je uspjela pobuditi i podmazati klikere evropskog (i svjetskog) stanovništva. Grci su rezolutno odbili politiku štednje na koju ih tjeraju ekonomske i političke elite, a koju sve veći broj ekonomista (među njima i nobelovaca) osuđuje kao jednu od uzročnica grčke krize, nastavkom koje bi se ona samo produbljivala. U Grčkoj je upaljena demokratska iskra, izazov kapitalu i to ne nasilni – nitko neće nikada moći reći da ljevica nije pokušala mirnim putem, dogovorom iznaći rješenje. Grčki OXI može biti putokaz radno zavisnom stanovništvu Evrope i svijeta, kakvim putem nastojati rješavati sporove između rada i kapitala, ali i iskra koje je zabljesnula, obasjala okoliš koji je potom utonuo u istu ili još veću tamu. Lično preferiram svaki miroljubivi pokušaj, mada sam intimno uvjeren da on(i) ne će – ne može – dovesti do promjene okvira, koji je svojim postavkama jednostavne, nehumane ideologije (elementi koje su „skrivena ruka tržišta“, slobodno tržište – koje nigdje ne postoji, profit iznad svega,…), kompatibilne sa socijaldarvinističkim pogledima na ljudsko društvo – generator socijalnih i svih drugih zala koji iz toga proizlaze.

Osnova svakog društva je narod (shvaćen kao ukupnost ljudi, bez obzira na njihova uvjerenja i atribute koje si pripisuju), osnova suvremene vlasti bi trebala biti demokracija (ali ona koja obuhvaća sve tri komponente: političku, ekonomsku i socijalnu), a baza ekonomije porezi koje plaćaju (direktno ili indirektno, preko PDV-a primjerice) svi građani; dok je osnova prosperiteta ljudski rad. Kad rad svakog člana zajednice, kao i porezi kojima doprinosi društvenom napretku, bude iskorištavan bez mogućnosti demokratskog izjašnjavanja (prelijevajući stvoreno bogatsvo sve više u privatne džepove) toliko razvedenoga u formalne oblike da obični građanin s tim praktički nema nikakvog doticaja, onda on više ni ne može biti osnovni krivac pada u ponor. Njegova najveća krivica svodi se na to da pristaje na takav okvir, šuti i ne protestira, dajući time vjetar u leđa svojim eksploatatorima. U čemu je osnovno značenje Grčkog OXI, na referendumskom izjašnjavanju o tome prihvaćaju li ili ne uvjete koje im financijska elita želi nametnuti za izlazak iz krize, u koju su je isti „spasitelji“ i gurnuli? Prvo je, da je sazrelo (ili sazrijeva) shvaćanje kako građani nisu OXi (volovi) koje kapital bez da ih konzultira može po volji uprezati i isprezati iz svojih kola. Drugo je, činjenica da je ljevica ponudila nenasilni odgovor – sporazumjevanje – za izlazak iz krize, i nitko joj ne može prigovoriti da odmah posiže za nasiljem, što je vječita zamjerka u časovima kad ona bude na to prinuđena, zbog odbijanja elita na mirno razriješenje klasnih proturječnosti. Rekosmo već, hoće li ova demokratska iskra (makar samo za Grke) značiti daljni hod po putu kojeg su oni i povijesni kreatori, ili će pod pritiskom domaćih i stranih moćnika ugasnuti (što je autorova pretpostavka temeljem povijesnih primjera), drugo je pitanje.

Gdje je naša regija u svemu tome? Rekli bismo, u stražnjicama eksploatatora u koje se i nadalje gura nadajući se da će tamo razriješiti svoje probleme, i ne shvaćajući da će pri prvom većem nadimu istih, poput taneta izletjeti skupa sa vjetrovima koji ih prate. Najbolje odnos ljudi prema „grčkom pitanju“ pokazuje karta podrške Syrizi i OXI referendumskom odgvoru, širom Evrope. Nigdje nas (sem Slovenaca) nema, jer se krijemo u spomenutim guzama. Istina bilo je nekih minornih akata podrške, zanemarivih spram masovnih sveevropski demonstracija solidarnosti s Grcima. No, „svaka maca dođe na vratanca“, kaže se, a mi nismo ni svijesni da je ona već odavno ušla na naše prostore i uneređuje se gdje god stigne. „Oprosti im Bože, ne znaju što ne rade“ za vlastitu dobrobit; oni tu prastaru izreku (naravno, bez onog ne) primjenjuju na utemeljitelje svjetske demokracije, koji su makar možda samo na čas ponovno otkrili što ona iskonski podrazumijeva, zapalivši baklju u svjetlu koje se jasnije sagledava okvir u kojem živimo.

Nek’ im je, i svima nama – sa srećom!