OČEVI I SINOVI

Autor/ica 👤Ivo Anić 21.11.2015. u 11:09

Povezani članci

Nikada ta tri oca neće sebe okriviti što su svjesno i namjerno se razveli, što su u krvi ravrgnuli jedan brak u kojem istina nisu tekli med i mlijeko ali nisu tekle ni rijeke krvi, jedan brak u kojem su se istina djeca mrzila na stadionima ali nikada jedni drugima nisu prosipali mozak po asfaltu i u konačnici jedan brak u kojem se istina živjelo u mraku ali se nikada, baš nikada jedno dijete nije opasalo bombama i hladnokrvno ustrijelilo dvojicu nedužnih vojnika.

Piše: Ivo Anić

Dva strašna događaja odigrala su se na dva različita mjesta u dva različita grada i ako hoćete u dvije različite zemlje i riječ strašno je jedino što ih naizgled povezuje. Šahin Omeragić, otac Enesa Omeragića, koji je jučer u Rajlovcu ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga BiH pa potom počinio stravično samoubojstvo aktivirajući eksploziv zavezan za sebe, kazao je kako više žali za poginilim vojnicima nego za vlastitim sinom, sinom zbog kojega se odrekao života, luksuza negdje po Njemačkoj i kavana, sinom zbog kojega je svoj život podredio radu da ga digne na noge, školuje i napravi čovjekom. I bio sam isto đavo, obišao sam svijet, kazat će nam Enes, a pošten je to čovjek vidi mu se na licu koje je danas maska, maska bola, maska srama i maska nevjerice. Neću ići na dženazu, govori kroz suze, ja to ne mogu razumjeti, pive taj dečko nije popio u životu i zatvara vrata svoje kuće u koju je ulupao svoj život, svoje snove i svoja nadanja da mu jednom Enes podari unuka s kojim će na utakmice, s kojim će nedjeljom do pazara u Rajlovcu mjerkati stoku, popiti koju s ljudima i kupiti malom čokoladu.

Par sati kasnije u bolnicu splitskog KBC-a zazvonio je telefon i dežurni kirurg obavješten je da su dvojica mladića automobilom dovela 20-godišnjaka u besvjesnom stanju sa teškim ozljedama glave, vidjevši stanje nesretnog Nikole Krmeka samo pribranost liječnika spasila je život mladiću koji se nalazi u komi. Dvojica mladića koji su doveli Nikolu, Joško Božić – Kudrić i Anel Hadžić privedeni su na obavjesne razgovore i za sada su u pritvoru, neslužbeno izudarali su nesretnog Nikolu dok je sam Joško Božić – Kudrić prije osam godina priveden zbog nasilja jer je izudarao svoju djevojku koju je čupao za kosu, a prijatelja koji je pokušao zaštititi pospremio na isti odjel i u iste ruke kirurzima u kojima je danas i život mladog Nikole. Nakon kriminalističke obrade, ne sumnjamo da će razjareni Joško primiriti svoje nasilničke strasti par godina koliko će mu županijski sud odrezati uvjetno i za nekih sedam do osam godina ponovo napasti vaše dijete zbog šta ja znam, krivog natpisa na majici kojeg Joško neće razumjeti.

Dva oca tu večer zasigurno nisu spavala, jedan lud od brige što su mu probisvjeti skoro usmrtili sina zbog kojeg se odrekao života i njegova luksuza, zbog kojeg rinta od jutra do mraka da bi ga jednom izveo na pravi put i od njega učinio čovjeka. I da bi mu Nikola kada pod stare dane zasluži mirovinu podario unuka kojeg će uzeti nedjeljom za ruku i povesti na utakmicu, on će popiti koju s ljudima, a malom će kupiti čokoladu.

Ovaj drugi otac, Joškov otac saznavši za vijest zasigurno se zatvorio u sobu i konačno odustao od nade da će mu ikada njegov Joško podariti unuka kojeg će voditi na utakmice i da će se ikada ponositi svojim sinom koji će postati čovjek, pošteno zarađivati svoj kruh kao što to i on radi, a tako ga je učio svojim primjerom jer cijeli svoj život rinta da tog bijesnog momka prehrani i da ovaj ima sve, od pribora za školu do nabrijanog i spuštenog BMW-a kojeg mu je istina kupio uz negodovanje ali jebiga, djeca ko djeca, đavo je bio i on u njegovo vrijeme, svijet mu bio mal. Kada je Joško pretukao svoju djevojku nadao se starina da će se ovaj popraviti, da će shvatiti što luda glava napravi i da će se smiriti no večeras je izgubio svaku nadu, otac Nikole Krmeka nije zaslužio da mu isti takav otac, dobar ko kruh odgoji takvu jednu vucibatinu koja će mu skoro ubiti sina i odnijeti svaku nadu da će ovaj biti aktivan sportaš.

Tri oca u dva različita grada, u identično vrijeme i u dvije različite države večeras su sjedeći u mraku svojih soba pitali sebe isto pitanje, majku svih pitanja kada ti dijete ubije dvojicu pripadnika oružanih snaga i potom se raznese bombom, kada ti dijete završi na pločniku razbijene glave i sa teškim ozljedama mozga i kada ti dijete šakama i bokserom drugom djetetu razmrska vilicu i pospremi ga u traumu KBC-a, gdje sam dovraga pogriješio? Što sam to napravio krivo da se sve to tako desilo? Kada su stvari krenule po zlu? Gdje smo pogriješili?

I jedan i drugi, čak i treći otac krivit će vrijeme i krivit će sustav, krivit će nesretnu neimaštinu i televiziju, krivit će političare i krivit će način na koji im ta stoka truje djecu sve ove godine, krivit će Big Brothere i Vehabije, krivit će popove i muftije, krivit će sve one koji toj djeci u glavu usađuju mržnju i nesnošljivost i u konačnici krivit će sebe za slabost, za okretanje glave na prvi znak mržnje u njihovom oku, za prvo zrno nesnošljivosti prema nekom drugom, prema drugom djetetu, navijaču, vojniku.

I nikada ta tri oca neće okriviti sebe zbog onoga što su uradili prije dvadeset i kusur godina, nikada ni jedan od te trojice ljudi neće niti pomisliti na tu jednu malu i naizgled nevažnu sitnicu koju je istina prekrilo vrijeme i malo tko uopće danas razmišlja o njoj. Nikada ta tri oca neće sebe okriviti što su svjesno i namjerno se razveli, što su u krvi ravrgnuli jedan brak u kojem istina nisu tekli med i mlijeko ali nisu tekle ni rijeke krvi, jedan brak u kojem su se istina djeca mrzila na stadionima ali nikada jedni drugima nisu prosipali mozak po asfaltu i u konačnici jedan brak u kojem se istina živjelo u mraku ali se nikada, baš nikada jedno dijete nije opasalo bombama i hladnokrvno ustrijelilo dvojicu nedužnih vojnika.

Danas kada živimo u svojim novim i lijepim granicama možemo samo žaliti za tim vremenom, vremenom u kojem se istina nismo voljeli ali smo barem odgajali djecu, vremenom u kojem se znao red i u kojem se učitelje hvalilo kada bi tukli djecu šibama i učili ih životu i redu, vremenom u kojem sami očevi nisu bili dovoljni pa je djecu odgajala i škola i susjedi i televizija na kojoj su bili crtići u sedam i petnaest.

Danas ta tri oca zasigurno ne razmišljaju puno o tome. U mraku njihovih soba je točno sedam i petnaest i na njihovim televizijama ne počinje crtić, počinje znate Big – Brother.