Odgoj dječaka u Hrvatskoj

‘Jeste li zadovoljni stanjem u Nadbiskupiji? Koliko je meni poznato, ne spominje se nijedan slučaj pedofilije među splitskim klerom, što je zacijelo za pohvalu vama i vašim prethodnicima Frani Franiću i Anti Juriću?’

U hrvatskom novinarstvu metoda nije nova. Tako su se – pitanjem formuliranim kao odgovor s upitnikom – nekad u svečanim prigodama postavljala šlagvort-pitanja partijskim moćnicima, što bi na Dan borca, ustanka, Republike ili kojeg li već od takvih Dana počastili redakciju posjetom i ekskluzivnim intervjuom za praznični trobroj. Tako je, eto, prije točno godinu dana, prošlog Uskrsa, na Dan ustanka Isusa Krista, redakciju Slobodne Dalmacije posjetio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić: kako je vazda bio red, primili su ga predsjednik Uprave i glavni urednik, drug monsignor je obišao redakciju živo se interesirajući za situaciju u sredstvima javnog informiranja, a intervju za blagdanski trobroj povjeren je iskusnom redakcijskom komesaru za vjerska pitanja Ivanu Ugrinu, koji je – očito dobro pripremljen – visokog gosta zaskočio preciznim pitanjem: ‘Koliko je meni poznato, ne spominje se nijedan slučaj pedofilije među splitskim klerom?’

‘Možda sam previše subjektivan kada kažem da Splitsko-makarska nadbiskupija, najstarija u Hrvatskoj, ima svoj posebni, ne samo povijesni već i duhovno-moralni status. Spomenuli ste pedofiliju. Pedofilija je ravna abortusu, ubijanju nevine djece, a njegov najkriminalniji oblik jest svećenička pedofilija’, odgovorio je monsignor Barišić, pa detaljno i bez okolišanja obrazložio: ‘Vjera je temeljni dar krštenja, u kojemu rastemo i odrastamo osobno i u zajedništvu vjernika, u kojem doživljavamo svoj poziv i poslanje. Vjera ima svoj materinski govor, a to je molitva. Osobno želim zahvaliti tolikim moliteljima koji i mene, kao i sve svećenike, prate svakodnevno u svojim molitvama.’

Tako je, eto, prošlog Uskrsa o pedofiliji – poglavito onoj u Crkvi – govorio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. ‘Pedofilija je ravna abortusu, ubijanju nevine djece, a njegov najkriminalniji oblik jest svećenička pedofilija.’ Tada, prije točno i samo godinu dana, barem ‘koliko je poznato’ Ivanu Ugrinu, još se ‘ne spominje nijedan slučaj pedofilije među splitskim klerom’. Kako bi Ugrinu to i moglo biti ‘poznato’? On je samo novinar zadužen za splitski kler.

Monsignor Barišić, međutim, u trenutku dok odgovara na hrabru novinarovu tvrdnju kako u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nema pedofilije među klerom – sve se skromno hvaleći ‘posebnim duhovno-moralnim statusom splitske nadbiskupije’ i grmeći protiv svećeničke pedofilije, ‘najkriminalnijeg oblika pedofilije’ – već barem petnaestak godina zna za barem jedan slučaj ‘pedofilije među splitskim klerom’.

Danas, godinu dana kasnije, znamo i mi ostali, zna čak i Ivan Ugrin. ‘Koliko je poznato’, najmanje dvije žrtve, od kojih jedna punim imenom i prezimenom, javno su i detaljno ispričale davna, stravična iskustva seksualnog zlostavljanja u samostanu svetog Frane na splitskoj Rivi, u samom središtu grada. Još jedan visoko kredibilni svjedok, franjevački redovnik u mirovini i kolega pedofila iz splitskog samostana, potvrdio je kako je monsignor Barišić godinama znao za pedofilske orgije u svetom Frani, a druga svjedokinja – bivša studentica teologije i supruga žrtvina najboljeg prijatelja – novinarima je ispričala kako je splitsko-makarskom nadbiskupu slučaj osobno prijavila još 2003., dakle prije petnaest godina.

U tih petnaest godina monsignor Marin Barišić, istina, često je govorio o seksualnim nastranostima, pedofiliji i ostalim pogubama bezbožnog društva. Osobito je o tome volio govoriti u svojim uskrsnim poslanicama. ‘Neograničen prostor u medijima daje se onima koji mlade vode u pogibeljnom smjeru nastranih zabava i neodgovorne seksualnosti’, za promoviranje protuprirodnog bluda nadbiskup je još prije točno deset godina, na uskrsnoj misi u splitskoj katedrali 2008., optužio – jasno – medije. ‘Svjedoci smo zavedenosti i opasnosti Zla kako u povijesti, tako i u našoj stvarnosti, njegovim varkama ovisnosti, laži, krađe, kriminala, nasilja, droge, alkohola, podjela i razvoda, erotiziranog mentaliteta i pedofilije’, upozorio je splitski nadbiskup i prije sedam godina, u homiliji u Sinju, na blagdan Velike Gospe 2011. Prije četiri godine, u lipnju 2014., primio je čuvenu američku šarlatanku Judith Reisman i aktiviste hrvatske građanske inicijative ‘Ne dirajte djecu!’, pozdravljajući njihov ‘znanstveni doprinos društvenoj raspravi o spolnom odgoju u Hrvatskoj’.

Konačno, prije samo mjesec i pol dana, usred mahnite javne diskusije o Istanbulskoj konvenciji kao promociji rodne ideologije, homoseksualnosti i pedofilije, monsignor Barišić je u svojoj uskrsnoj poruci javno poručio kako Hrvatima ne treba nikakva konvencija, jer je ‘najveća zaštita dostojanstva žene od svih mogućih oblika nasilja u braku, obitelji i društvu, kao i najbolja zaštita dostojanstva svakog muškarca – sam Isus Krist’.

‘Polegao me na svoj krevet, legao pored mene zagrlivši me i mazeći me bedrima, stomaku i rukama, pričajući mi o Božjoj ljubavi prema nama, govoreći kako smo nas dvojica tako zagrljeni u Njegovim očima predivni, i kako je upravo taj fizički izričaj ljubavi prava potvrda iste pred Gospodinom’, samo tjedan dana kasnije svoju je detaljnu mučnu priču novinarima započeo Splićanin koji je ‘zaštitu svog muškog dostojanstva’ od Isusa Krista u samostanu svetog Frane dobio kad je imao samo dvanaest godina.

Slučaj splitskog fratra pedofila, jasno, nije ni prvi ni posljednji niti u Splitu, a kamoli u Hrvatskoj. Predator u franjevačkoj haljini je nevažan, on je samo još jedan koji će u biološku, redovničku i zakonsku zastaru, i koji nikad neće odgovarati za silovanja dječaka. Prvi u Splitu i Hrvatskoj jest, međutim, slučaj nadbiskupa Marina Barišića, prvi dakle slučaj najviše crkvene strukture koja je nedvojbeno godinama znala za seksualna iživljavanja u splitskom samostanu, i koja ne samo da svih tih godina nije ništa poduzimala, već je na koncu poduzela internu istragu – kao da je netko u sakristiji svetog Frane krao hostije, a ne silovao nečiju djecu – niti u jednom trenutku ne pomislivši da o tome obavijesti, recimo, štajaznam, policiju ili državno odvjetništvo. Iako je – da stvar bude simbolički jasnija – gvardijan splitskog samostana fra Žarko Relota ujedno i policijski kapelan!

Prikrivanje kaznenog djela i samo je kazneno djelo, za koje svi nezaređeni građani ove države idu na sud i u zatvor, i sve do trenutka kada splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića ne budu umjesto Ivana Ugrina ispitali policijski istražitelji i državno odvjetništvo, slika ove katoličke paradržavice ostat će onaj amblematski prizor od prošlog mjeseca, jedva koji dan nakon izbijanja afere, kada su na splitskim demonstracijama protiv Istanbulske konvencije prosvjednici točno ispred crkve svetog Frane izvikivali kako ‘ne žele da im djecu odgajaju eksperti za rodnu ideologiju i pedofiliju’. Dok je tu, pred samim vratima samostana – iza kojih se djecu godinama odgaja ‘fizičkom izričaju ljubavi pred Gospodinom’ – raspjevano plesala grupa fratara, među kojima, recimo, i fra Bože Radoš iz Čapljine, koji je dolazak u Split najavio na Facebooku, nebulozno ali slikovito objasnivši kako je ‘broj Zvijeri 666, pri čemu je šesta Božja zapovijed ‘Ne sagriješi bludno’ prva, homoseksualnost i lezbijstvo druga, a pedofilija treća šestica’, i da se ‘sve tri nalaze u Istanbulskoj konvenciji’.

Sva je sreća na kraju ispala da je ‘najveća zaštita od svih mogućih oblika nasilja u braku, obitelji i društvu sam Isus Krist’, jer od hrvatske države, policije i sudstva, kako vidimo, nema neke vajde.