ORA NERETVA – PA NE BUDI NOSTALGIČAR!

Izdvajamo

• Grad je živio sa svojom radnom akcijom, brigadama i brigadirima, a svako veče je stotine građana Mostara dolazilo da se provesele sa Davorinom Popovićem i Indexima, sa Nedom Ukraden, grupom Film iz Zagreba, Mikijem Jevremovićem, Miladinom Šobićem ili Hankom Paldum...Nisu nas zaobilazili ni političari, a najdraži gost od njih bio nam je Hamdija Pozderac. Redovito i po nekoliko puta godišnje došao bi da priupita je li sve funkcioniše kako treba, šta može pomoći, imamo li problema? Dolazili su i mnogi drugi i iz Centralnog BiH i iz CK SKJ-u. Istina, znatan broj njih i da se uslika, ali većina da nas podrži.

Povezani članci

• BiH treća u svijetu po nezaposlenosti
• Dobro jutro Sarajevu, Mostaru i Banja Luci.
• Alahimanet Igore
• (NE)ZAKONITA ODLUKA: Međunarodni aerodrom Sarajevo više ne primjenjuje Zakon o javnim nabavkama
• Žaropek sluganskog maloumlja za „Evgenija Onjegina“
• Politički zemljotres: SDA optužuje Lagumdžiju i Radončića za izdaju zemlje, SDP: Tihić besramno laže

foto: prscyoutube

SORA Neretva je od 1982.godine pa sve do 1991.godine, punih 9 godina, živjela i okupljala hiljade mladih iz svih krajeva bivše nam zemlje, pa i inostranstva. Neretva je tako, kroz omladinsko naselje u Salakovcu, tekla jača, draža i sretnija. Odjekivalo je, sve ove godine, i u Salakovacu i u bjelopoljskoj i mostarskoj kotlini. Odjekivalo je od brigadirske pjesme i mladih, od pijuka ašova i brigadirskih lopata.

Mostarske omladinske radne brigade, sve od pruge Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo, od radnih akcija koje su poratno organizovane i u Mostaru i Hercegovini (put za Nevesinje, Fabrika duhana…), pa do SORA Neretva obilježile su ove i skoro sve druge akcije širom zemlje, a pod imenima: Hasan Zahirović Laca, Mustafa Ćemalović Ćimba, Tanja Peško, Zlatka Vuković, Mladen Čomić, Pava Miletić…Donosile su se udarničke značke i sa Save i Đerdapa, i sa Auto-puta, i sa Kadinjače i Katlanova, iz olimpijskog Sarajeva, i sa ORA Sutjeska i Kozara, iz zemljotresom porušenog Kotora 1989 godine… Sve bi otpočinjalo 1. aprila i smotrom omladinskih radnih brigada, ranije pred opštinom, a poslije na Partizanskom i bivšim Domom omladine u Lenjinovom šetalištu.

Naselje ORA: Naselje mladosti u Salakovcu, Salakovac bb, Mostar.

Organizator ORA: OK SSO Mostar Šerifa Burića bb, 88000 Mostar.

Naselje se sastoji od 4 objekta za smeštaj brigadira sa ukupnim kapacitetom od 280 ležaja, zatim, tu je i ambulanta, prostorije štaba, razglasna stanica, sanitarni čvorovi u objektima te izdvojeni kontejneri za kupanje. U naselju su i tereni za odvijanje svih sportskih aktivnosti. Pri naselju je stacionirana ambulanta sa potrebnom medicinskom opremom, ljekarom i medicinskim osobljem.

SORA Neretva je od 1982.godine pa sve do 1991.godine, punih 9 godina, živjela i okupljala hiljade mladih iz svih krajeva bivše nam zemlje, pa i inostranstva. Neretva je tako, kroz omladinsko naselje u Salakovcu, tekla jača, draža i sretnija. Odjekivalo je, sve ove godine, i u Salakovacu i u bjelopoljskoj i mostarskoj kotlini. Odjekivalo je od brigadirske pjesme i mladih, od pijuka ašova i brigadirskih lopata. Procjenjuje se da je u ovom periodu kroz Omladinsko naselje u Salakovcu, što direktno kao učesnici omladinskih radnih brigada, ili kao učesnici na nekoliko vikend dana, prodefilovalo skoro 10.000 brigadirki i brigadira. Salakovac i Mostar, na radnoj akciji SORA Neretva ugostili su i bili domaćini najpoznatijim jugoslovenskim ansamblima od Mostarskih kiša, Djevojaka s Neretve, Abraševića, Kola, pa glumci i umjetnici, pjevači i političari, najpoznatiji režiseri poput Šibe Krvavca, koji je bio redoviti gost omladinskih brigada. Tu je sa nama uvijek i besplatno, a tek na početku karijere bio i Halid Bešlić, pa najveći operski i estradni pjevači. Pravile su se i likovne kolonije, učilo sa Šerifom Aljićem prvim glumačkim rolama, a sa mostarskim kajakašima „spuštalo“ Neretvom. Pravile su se književne večeri, pisalo u listu omladinske radne akcije O-RUK, zajedno sa Alijom Kebom, Nenadom Borozanom i nedokučivim Mišom Marićem. U naselju su gostovali i Pero Zubac i Mika Antić i mnogi drugi velikani pisane riječi. Organizovali su se fudbalski i košarkaški turniri, planinarilo do Ruišta i Prenja, a počesto nedeljom, zbog ostvarenih rezultata, skoknulo i do Jadranskog –  da se okupa, proveseli, odmori, a bogami i potvrdi započeta ljubav u Salakovcu.

Grad je živio sa svojom radnom akcijom, brigadama i brigadirima, a svako veče je stotine građana Mostara dolazilo da se provesele sa Davorinom Popovićem i Indexima, sa Nedom Ukraden, grupom Film iz Zagreba, Mikijem Jevremovićem, Miladinom Šobićem ili Hankom Paldum…Nisu nas zaobilazili ni političari, a najdraži gost od njih bio nam je Hamdija Pozderac. Redovito i po nekoliko puta godišnje došao bi da priupita je li sve funkcioniše kako treba, šta može pomoći, imamo li problema? Dolazili su i mnogi drugi i iz Centralnog  BiH i iz CK SKJ-u. Istina, znatan broj njih i da se uslika, ali većina da nas podrži. (Omladinske radne brigade učesnice SORA Nertva 1983.godine: Breza, Sarajevo – Centar, Vrbovec, Ljubljana, Krupanj, Subotica, Titov Veles, Zagreb-Trešnjevka, Kavadarci, Despotovac, Freibzrg – Njemačka, Uroševac, Nikšić, Brčko-Banovići, Sarajevo-Stari grad, Beograd-Stari grad, Prilep, Bačka Topola, Centar vojnih škola JNA – Sarajevo, Suva Reka i tako skoro pa čitavu deceniju smjenjivale su se brigade i brigadiri).

A na akciji se uveliko stvaralo i radilo.

Za uređenje i postavljanje nasipa na Hidroelektranama na Neretvi angažovane su brigade sa SORA Neretva. Hidroelektrane na Neretvi snosile su sve troškove renoviranja bivšeg dijela radničkog naselja Hidrogradnje, izgradnju sprotskih terena, restorana, kuhinje, te uređenje partera i zelenih površina. Brigadirke i brigadiri su svojski radili, prebacivali norme uređujući nasipe koji su i danas u besprijekornoj funkciji. Nekoliko su godina brigadiri sa ove akcije radili na uređenju Aluminijskog kombinata i rezervoara otpadnih materijala, neposredno pored fabrike i bazenu u Slipčićima. Napravljen je i put za Bijelu i završen put za Ruište, izgrađeno tenis igralište, staza uz Radobolju.  Radilo se ne samo na gradilištima u Mostaru nego i cijeloj Hercegovini.

Da se u potpunosti ostvare radni i društveni zadaci pobrinuli su se, prije svih, neposredni učesnici i organizatori  ORA NERETVA: Vesna Kazazić, Jelka Damjanović, Milan Račić, Draško Čvoro, Ibro Rahimić, Zlatko Šoše, Mićo Tasić, Zoran Leko, Stipe Stojkić, Dragan Savić, Denijel Behram,  Ezudin Ćorić, pa tadašnji referenti za informisanje – potparoli: Božo Kijac, Mario Vrankić, Olivija Golijanin, Tanja i Nataša Marijanović, društvenjak Sejo Đulić, umjetnik za naselje i logistiku Fudo Dželilović, traser Šipovac… A tek neimar i graditelj, šezdesetogodišnjak inženjer Gagro, zadužen da ispred Hidroelektrana na Neretvi popravi i u red dovede kako sve u naselju, tako i da u kuhinji za svaki obrok budu tri najbolja jela, a gradilišta funkcionišu i ostvaruju najbolje rezultate i prebacuju građevinske norme. Stotine je zaslužnih za izvanredne rezultate ove akcije. Od privrednika poput Jole Muse, Sadija Ćemalovića, Damjana Rotima, Seje Krese, Gojka Krzmana do onih koji su uzimali godišnje odmore i neplaćeno odsustvo, pa po čitava tri mjeseca provodili, radili i živjeli sa SORA Nertva.

A  kako je akcija bila organizovana?

Organizator:  Opšinska konferencija omladine Mostar. Savjet ORA NERETVA, sastavljen od najuglednijih ljudi tog vremena,  stvarao je uslove kako bi se akcija mogla uspješno organizovati. Na čelu prvog Savjeta akcije bio je prof.dr. – general  Isidor Papo. Direktor VMA, Isidor Papo, kao najbolji lijek za srce nudio je hercegovački šipak, a kao predsjednik Savjeta  ORA“ Neretva“ sazvao bi Savjet koji je trajao najviše pet minuta. Prethodno bi se sa nama omladincima dobro pripremio, a onda na sjednici Savjeta izdiktirao šta je čija obaveza i samo rekao:“ Ti ćeš Jole (Musa), ti ćeš Sadi (Ćemalović), ti ćeš uraditi to i to“ i sve je na kraju bilo vrhunski izvedeno. Brigadiri su, stvarno i istinski, svoja prava ostvarivali kroz Skupštinu  akcije i Skupštine smjena. Odlučivali, ponekad, i poslije višečasovnih oštrih rasprava, o organizaciji akcije, uslovima života i rada, kulturnim sadržajima,  pa sve do jelovnika i uslova smještaja. I na kraju, sve ono što je tražio organizator, zaključio Savjet, izglasale Skupštine, Štab ORA Neretva morao je realizovati.

No, promijenila su se vremena. Promijenila se i država i politički sistem. Nakon rata u Omladinsko naselje Salakovac umjesto brigadira smješteni su izbjegli i prognani, ne samo iz BiH, nego i unesrećeni sa prostora bivše nam zemlje. Umjesto pjesme i brigadira u naselju su se našli, ni krivi ni dužni, izbeglice koje kao stablo  koje su u jeku života nasilno isčupali i sa pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti. Hoće li dugo kržljati i šta će biti sa rodnim mjestom i porijeklom? A onda – poslije njih, u naselje su smještene izbjeglice iz Sirije, Iraka, Avganistana, Pakistana… I ko zna ko će biti naredni stanovnici ovog nekad raspjevanog, a poslije  –  naselja nedužnih i obespravljenih  što su ih ratovi i progoni natjerali da se stane u Salakovcu?

Nostalgija za prošlim vremenima ne mora imati političku dimenziju, ali “nostalgija za Jugoslavijom” je nužno ima. Kaže li se kome da je jugonostalgičar o njemu se zapravo želi reći da je “zapeo” u razdoblju prije 1990., da njegova politička uvjerenja nisu u skladu s političkim trenutkom, da je, drugim riječima, “komunjara”, objašnjava autorica knjige “Svaki dan pobjeda”.

Danas, nepunih tridesetak godina kasnije, kada se razgrnu ideološke naslage i stereotipi tadašnjeg stepena razvoja društva, sve te radne akcije, gradnja pruga, puteva, mostova, naselja, industrijskih pogona…ostaju poduhvati vrijedni pažnje, događaji zabilježeni velikim slovima u kolektivnom pamćenju naroda sa balkanskih prostora.

„Ma koliko se to nekom  sviđalo ili ne, te su akcije bile izraz stvaralaštva i negacija uskogrudosti, sebičnosti i isključivosti. Ta širokogrudost, otvorenost i zanos nisu bili poručeni, niti inscenirani. Bio je to izraz svijesti tadašnjih generacija i vjere u svoje snage. Povezivalo ih je zajedništvo, drugarstvo i ponos što imaju čast da predstavljaju svoju školu, fakultet, grad, opštinu, regiju, republiku“ (Mirza Sadiković – ABC.ba).

Pa ne budi nostalgičar!