Ordenje nad žrtvama

Povezani članci

• DA LI HRVATSKA MOŽE DA POBIJEDI 11 JAHAČA BALKANSKE APOKALIPSE?
• Likovna izložba „SJEDINJENI U UMJETNOSTI“ u Mostaru
• SERGIO ŠOTRIĆ: Odgovornost njemačkog naroda za ratne zločine nikad ne prolazi, dok odgovornost naših naroda nikad ni ne počinje
• BREXIT: CRVENI(?) KARTON VELIKOJ BRITANIJI – ŽUTI EVROPSKOJ UNIJI
• Za „državu i čovjeka„ i dalje vukovi pojedoše magarce
• Javno pismo podrške prof. dr. Enveru Kazazu

U RETROVIZORU

KRSNA SLAVA I ČASNO ORDENJE.

Dana 9. siječnja 2012. obilježen je “svečani jubilej” srpskoga entiteta u Bosni i Hercegovini. Toga je dana, naime, prije dvadeset godina svoj put započela republika u čiji su životopis ušla imena desetinā tisuća mrtvih i stotinā tisuća prognanih. Slavila se obljetnica početka realizacije plana teritorijalnog zaokruživanja Bosne i Hercegovine (Srpska republika BiH) pod srpskom vlašću što je započelo nesmiljenim progonom nesrpskog stanovništva, pljačkom i razaranjem imovine. Bio je to početak puta popločanog zlim namjerama i gorim djelima kojim su “časne vojne formacije za vrijeme odbrambenootadžbinskog rata” (Milorad Dodik) priredile pakao nesrpskom življu i stvorile čist srpski etnički teritorij. Bezobzirna ubojstva, logori, progon, pljačka, razaranje, srebrenički zločin s haaškim certifikatom – jest biografija kojom se legitimira “najmlađa srpska država” (patrijarh Irinej), “osnovana kao odgovor na nezavisnost BiH” (Boris Tadić).

Izrečene su velike riječi, podijeljeno ordenje – sve uz mnogo euforije i ushita. Slavlju je doprinos dala i srbijanska politička i crkvena elita, predsjednik države i ministar unutarnjih poslova, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, te ruski veleposlanik koji je Dodiku dodijelio odlikovanje.

Žrtve nitko nije spomenuo, za njih nije bilo mjesta, izgleda, ni u primislima! A i kako bi, jer time bi se samo narušila slavljenička idila i ugodno raspoloženje!

Na političkom banketu sudjelovala je i najviša delegacija HDZ BiH (D. Čović, B. Krišto, V. Bevanda), te banjalučki biskup dr. Franjo Komarica koji je odlikovan Ordenom časti sa zlatnim zracima. Jesmo li to od njih mogli očekivati ili ne, sada je svejedno, pitamo se samo nisu li sudjelovanjem na proslavi, kojom se faktički slavio progon oko 220.000 Hrvata (ne računajući Bošnjake) iz njihova zavičaja, zaboravili na narod kojemu su “časne vojne formacije” 1990-ih priredile pakao?! (Banjalučki muftija E. Čamdžić odbio primiti odličje!) U ime kakvog to jubileja i u ime kojeg ordena časti su se oni naklonili entitetskom vođi?!

Ubojstvo, progon, grabež i palež su četiri znaka koji obilježavaju taj ratni politički proizvod, poput četiriju elemenata – zemlje, vode, zraka i vatre – u razumijevanju svijeta starih grčkih filozofa. Stoga je sudjelovanje na banjolučkom političkom banketu bio samo znak potpore na zlu nastaloj tvorevini! I ništa drugo!

SVEĆENIK U SABORU.

Na zadnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj u prosincu 2011. za mjesto u Saboru natjecao se i ugledni intelektualac, sociolog i teolog, dr. don Ivan Grubišić (*1936), umirovljeni župnik Splitske nadbiskupije, kao nezavisni kandidat preko svoje udruge Savez za građansku i etičku Hrvatsku. Dobio je respektabilnih 66 tisuća glasova na osnovi kojih su mu pripala dva saborska mjesta. Uistinu zapažen uspjeh! Međutim, to nije prošlo bez reakcije u Crkvi. Splitski nadbiskup Marin Barišić ubrzo je obznanio (2. 1. 2012) njegovu suspenziju od svih “čina vlasti Svetog reda” kojim mu se zabranjuje slavljenje mise, ispovijedanje, propovijedanje i nošenje svećeničkog odijela. To je posljedica, kako je rečeno u službenom priopćenju, njegova “aktivnog sudjelovanja u politici, osnivanjem stranke”. U istom je priopćenju rečeno da su njegove ideje “na temelju kojih je postigao svoj izborni rezultat” zapravo “poželjne i nužne ovome društvu”, ali da “ne mogu biti opravdanjem njegovom aktivnom sudjelovanju u politici”.

Grubišić, međutim, nije prihvatio nadbiskupovo obrazloženje da se radi o osnivanju stranke. Riječ je o građanskoj inicijativi, te i ne pomišlja stranački djelovati, a građanski “vid politike jest ono što prožima cijeli život”. Sam kaže da je “pedeset godina svećeništva djelovao politički”, jer je “politika sve što radiš za opće dobro”, a na idejama “velikog Gotovca i Supeka” formulirao je program koji bi društvo “mogao izvući iz krize”.

Ako politiku uistinu razumijevamo kao rad “za opće dobro” te uzmemo u obzir činjenicu da i u nadbiskupovu priopćenju o suspenziji stoji da su Grubišićeve ideje društvu “poželjne i nužne”, onda se pitamo, kome je bilo potrebno izricanje takve kazne čovjeku i intelektualcu koji je pet desetljeća služio narodu? Jesu li u igri samo kanonski propisi? Ili je u pitanju njegova kritičnost prema crkvenim strukturama? Ozračje za takav čin stvaralo se već dulje vrijeme. Zbog javnih kritičkih istupa, na njega su, kako sam svjedoči, inicirani napadi iz ureda prvog hrvatskog predsjednika 1998. i tadašnjeg splitskog nadbiskupa, zbog čega je po kratkom postupku maknut “s četiri mjesta koja je pokrivao kao profesor i doktor znanosti”. Aktualna nadbiskupova odluka je jamačno samo zadnji čin na tom putu.

No, ako su njegove ideje zaista “poželjne i nužne” društvu, kako kaže nadbiskup, a osuđen je, što je s onim pojedincima iz Crkve kojih su ideje i praksa evidentno neprihvatljivi: direktno sudjelovanje u stranačkoj promidžbi tijekom zadnjih dvadesetak godina kako u Hrvatskoj tako i u BiH, javno veličanje pojedinih spornih likova iz Drugog svjetskog rata, neprimjereno javno ponašanje i postupanje protivno evanđeoskom duhu i sl.? Njih se šutke mimoilazi, a onoga koji zastupa ideje “poželjne i nužne ovome društvu” stižu sankcije!

ARMENCI I SREBRENICA.

Uoči Božića 2011. francuski parlament je izglasovao zakon kojim se zabranjuje nijekanje genocida nad Armencima što su ga počinili Turci 1915-17. godine. Tada je pobijeno između milijun i milijun i pol kršćanskih Armenaca. Učinjeno je to s ciljem iskorjenjivanja armenske zajednice te tako etnički očiste područja osmanske države. Da je to izvedeno s jasnom namjerom uništenja naroda, što je ključni element definicije genocida, potvrđuju, između ostalog, i sačuvane pisane zapovijedi turskog ministra unutarnjih poslova Talaata svojim podređenima: “Daje se na znanje, da je Vlada po naređenju Djemieta (Komiteta) odlučila potpuno iskorijeniti Armence koji žive u Turskoj. Ne obzirući se na žene, djecu i bolesne te bez osjećaja grižnje savjesti treba skončati njihov život” (15. 9. 1915); – “Neupadljivo istrijebite svakog Armenca u istočnim pokrajinama kojeg biste našli u svojoj oblasti” (23. 11. 1915) i sl.

Odluku francuskog parlamenta vezanu za Armence spominjemo stoga što je ona našla svoj čudan odjek u Bosni i Hercegovini. Naime, entitetski predsjednik M. Dodik je samo dan nakon francuske odluke (23. 12. 11) izašao s prijedlogom da se i u BiH donese zakon koji će sankcionirati nijekanje genocida nad Armencima. Bila je to još jedna politička igra tipična za ovog bahatog političara. Stoga nije neočekivano da on, dok se tobože zauzima za armenski slučaj, istodobno otvoreno negira srebrenički genocid!

Kao njegova slika i prilika, ali s bošnjačkim predznakom, o istoj temi oglasio se dr. Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. On je, dakako, suprotno Dodiku, ustvrdio da Turci nisu počinili genocid jer se radilo o “tipično građanskom ratu” u kojem su “izginule stotine hiljada isključivo jermenskih pravoslavnih” koji su sudjelovali u “unutarnjoj agresiji na Tursku” (Dnevni avaz, 2. 1. 2012)! Tako čovjek, koji je doživio genocid nad svojim sunarodnjacima u Srebrenici, glasno niječe turski genocid nad više od milijun Armenaca!

Ovdje su dva ideološki i u svakom drugom pogledu posve suprotstavljena tipa, a jedno im je zajedničko: ne žele se suočiti s istinom koja im ne odgovara!

VJERSKI MOTIVIRANI TEROR

Vjerski ratovi u Europi, općenito se smatra, okončani su s tridesetogodišnjim ratom (1618-1648), iako ih je i kasnije bilo prividno vjerskih (tako je na momente izgledao i zadnji rat u BiH), ali su iza njih stajale politika hegemonizma, ekonomski interes i sl. Ipak, danas se u svijetu mogu uočiti vjerski motivirani antagonizmi i na udaru su najčešće vjerske manjine, ponajviše kršćanske zajednice u islamskom svijetu. U Egiptu je trajna meta koptska kršćanska zajednica, u Pakistanu su gotovo svakodnevna zlostavljanja kršćana, a u Nigeriji, zemlji od 160 milijuna s 50% muslimana i 48% kršćana (predsjednik države je kršćanin), intenziviraju se napadi u sjevernom dijelu zemlje gdje je većinsko muslimansko stanovništvo. Radikalna islamska skupina Boko Haram – na lokalnom jeziku znači “Zapadna izobrazba je grijeh” – počinila je najveće pokolje nad kršćanima prošle i početkom ove godine.

Cilj joj je uvesti islamski pravni sustav (šerijat) u cijeloj zemlji zbog čega vrši bezobzirne zločine. Početkom studenoga 2011. ubijeno je oko 150 ljudi u bombaškim napadima, pri čemu su stradali i nekrš­ćani. Slično kao i u Egiptu, i ova islamistička skupina koristi velike kršćanske blagdane za svoje zločine. Tako su u nekoliko crkava na Božić u vrijeme bogoslužja izvršili bombaške napade kada je stradalo više od 80 kršćana. Svoju zločinačku bezobzirnost pokazali su početkom siječnja 2012. kada su ubili 17 krš­ćana koji su došli na ispraćaj jednog od poginulih, a u drugoj polovici istog mjeseca u nizu bombaških napada ubili su najmanje 178 ljudi.

Vjerski fanatizam ili vjersko ludilo, kako god ga nazvali, predstavlja ne malu opasnost za život u različitosti. A činjenica da takvi svoje bezumlje pokrivaju vjerom, pokazuje vrhunac religijske izopačenosti!

 Svjetlorijeci.ba