Pakao opsade: Kako su Mostarci pobijedili fašizam

Predrag Blagovčanin
Autor 9.5.2017. u 18:22

Pakao opsade: Kako su Mostarci pobijedili fašizam

foto: Centar za mir

“Tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka. Tog dana sukobile su se dvije ideologije. Fašizam sa desne strane i antifašizam sa lijeve strane ovoga grada.” Sead Đulić

Na današnji dan prije 24 godine u pet sati ujutro Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane započeli su realizaciju svoje vizije o hrvatskom stolnom gradu Mostaru u okviru paradržave Herceg Bosne. U toj viziji sadašnjih haških optuženika, istočna strana Mostara trebala je biti srušena, preorana, a umjesto nekadašnjih zgrada i ulica pogled iz zapadnog Mostara na istočnu stranu krasili bi veliki parkovi,  šetališta, trim staze i parkinzi.

Za one nesretnike koji nisu bili odovarajući stanovnici tog hrvatskog stolnog grada Mostara, kako je to Dijana Čuljak fino sročila, zbog vlastite sigurnosti,  rezervisan je smještaj na Veležovom stadionu, Heliodromu, Dretelju ili Ljubuškom.

Plan o “povijesnom” oslobađanju Mostara od njegovih vlastitih stanovnika na sreću nije ostvaren, zahvaljujući upravo ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad, ideje i vrijednosti  9. maja, Dana pobjede nad fašizmom.

Umjesto križa na Humu nekada je stajao PAM

Željka Laketića napad hrvatskih snaga zatekao je u Šantićevoj ulici. Kako naglašava prvobitni napad bio je usmjeren na neselektivno gađanje istočnog dijela grada kako bi se spriječila organizacija vojnih i civilnih struktura.

“U tom periodu bio sam u Šantićevoj ulici u 3. četi 2. bataljona 1. mostarske brigade. Nismo znali da će biti napad. Nama je bilo sumnjivo što su španski transporteri koji su bili raspoređeni kod HIT-a nekad navečer 8. maja napustili svoje položaje i Mostar. U momentu kad je počeo napad nas je bilo 19 i bili smo smješteni u VI osnovnoj školi. To je bio apsolutni haos. Kad smo izašli iz škole sva vatra od strane HVO-a bila je usmjerena na istočni dio grada. Volio bih da sam imao kameru da to snimim jer to je bilo kao iz filmova o Vijetnamskom ratu. Pucali su iz PAM-ova, minobacača, haubica. Zalik i Brankovac se uopšte nisu vidjeli. To je bilo klasično neselektivno gađanje da iznenade i civile i vojsku kako se ne bi mogli organizovati.”

zeljko laketic

Laketić naglašava da je otpor koji je usljedio bio spontan do trenutka uspostavljanje linije koja narednih 10 mjeseci sukoba nije promijenjena. Navode da je Armija BIH pokrenula napad na hrvatske snage smatra apsurdnim.

“Svi smo računali da će se političari dogovoriti. Ovo što pričaju se nebuloze. Koga smo to mi i mogli napasti. Nas je bilo 56, a imali smo 19 pušaka. Mogu iz HVO-a pričati šta god hoće o nekakvim tenkovima i topovima. Mi smo imali dva minobacača a ni jedne granate, par RPG-ova i nedovoljno municije. Do marta 1994. godine, znači od trenutka kad je uspostavljena linija, HVO nije uspio uzeti ništa osim par zgrada i to kad su zarobljenike postavljali kao živi štit. Nama se to prvi put desilo u junu 1993. godine prekoputa hotela ERO. Tada su doveli neke civile da slažu vreće sa pijeskom i tako su zauzeli tri ili četiri zgrade koje su kasnije zapalili.”

Kao i veliki broj ljudi koji se zatekao u tom periodu na istočnoj strani Mostara, Željko Laketić do sukoba je živio u zapadnom dijelu grada. Na početku sukoba njegova majka, supruga i dvoje djece bili su na tzv. hrvatskoj strani. Svoju porodicu vidio je tek u aprilu 1994. godine.

“Moji su ostali na onoj strani u zgradi koja je sad odmah do Mepasa. Majka koja je bila slijepa, žena i dvoje djece. Njih sam prvi put vidio u aprilu 1994. godine. Čuli smo se preko telefona jer je ostavljeno par linija kako bi valjda mogli prisluškivati šta pričamo. Da smo znali da će početi rat valjda bi ih prebacio ovdje. Znalo se šta se događa u ratu. Gdje god je tuđa vojska upala uvijek je bilo zločina tako da smo mogli pretpostaviti šta bi se dogodilo da su ušli u ovaj dio Mostara. Sigurno ne bi pobili sve ljude ali bi sigurno počinili masakr.”

Za Laketića međuljudski odnosi u tom periodu u tzv. istočnom Mostaru su bili mnogo bolji nego danas. Prema njegovim riječima zalihe hrane kojih je bilo veoma malo, ravnomjerno su se dijelile svima, bez obzira na nacionalnost kao i vojnu pripadnost.

“Nikad više nije bilo jedinstva niti su ljudi bili složniji zato što nisi znao hoćeš li dočekati sljedeći dan. Što se tiče hrane svakome se ravnomjerno dijelilo pa i zarobljenicima. To su  potvrdili i iz HVO-a. Ja sam lično zarobljeniku iz HVO-a dao sam krv kad je bio ranjen. Ranjen je momak od 19 godina kojeg smo odnijeli u Higijenski zavod. Doktor kaže umrijet će ako mu neko ne da krv i ja sam mu dao krv. Nisam gledao ko je, šta je. On je meni bio protivnik kad je sa puškom, al’ šta će dijete sa 19 godina, nit je kakav zločinac, a i njemu je neko dao pušku kao i nama. Pa na samom početku rata 1992. godine sa JNA u našoj četi je bilo 12 Srba pa su se ljudi zezali kao 3. pravoslavna četa Alekse Šantića.”

Rušenje Starog mosta za Laketića bio je najteži trenutak opsade Mostara. Međutim, po njegovom mišljenju taj čin samo je dodatno ojačao moral i želju Mostaraca da se suprotstave ideji stvaranja Herceg-Bosne.

“Nagledao sam se svega u ratu, ljudi bez glava, ruku, nogu sa otvorenim stomakom ali kad je Most pao, nema čovjeka u Mostaru koji nije zaplakao. Sad sa ove distance ne znam zašto su odlučili da nas napadnu baš 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom. Međutim, ta ideja o nekoj Hereceg-Bosni koja je planirana do Bradine, nije se uspjela realizovati jer su ljudi ideju Bosne i Hercegovine branili srcem, a drugi razlog po mom mišljenju je činjenica da smo mi bili opkoljeni sa svih strana pa tako da si i želio negdje otići nisi mogao.”

Okrene mi se želudac kad prođem kraj Španskog trga

Mostarski glumac i režiser Sead Đulić evocirajući sjećanja na 9. maj 1993. godine, naglašava da je u trenutku kad je Španski bataljon napustio liniju razdvajanja, bilo jasno da će HVO i HV napasti istočni dio grada.

“Španski bataljon koji je tu da drži tu liniju i ne dozvoljava da se sukob dogodi, tu noć se povlači na brda iznad zapadnog dijela Mostara, dobro naoružani kamerama i fotoaparatima da sa tribina snimaju događanja. Tako da budem iskren meni se okrene želudac svaki put kad prođem pored trga ispred HIT-a koji su poslije nazvali Španski, jer ljudi koji su me izdali, bataljon koji me je isporučio ima centralni trg koji je nazvan njima u čast. Onda još dadnu novac i urade dio trotoara na desnoj strani tog trga i kažu Španci su finasirali trg ipred Hita. Trg je i ono ispred kafane Jagnje, trg je i ono gdje je bila Privredna komora trg je i sama ulica. Prema tome to je hoštapleraj koji se nastavlja od 1993. do danas.”

sejo djulic

Za Seada Đulića opstanak i život u opkoljenom dijelu Mostara obilježile su dvije odluke tadašnjeg vrha vojnog rukovodstva: zabrana bilo kakvog platnog prometa i pokretanje ratnog studija Radija BIH.

“Dešavaju se dvije vrlo bitne odluke. Vojska preuzima kontrolu nad gradom u smislu da se zabranjuje platni promet. Zabranjuje se i trgovina bilo čime. Sve što se ima na raspolaganju se mobiliše. Ovdje se nije moglo kupiti jaje niti se smjelo. Uspostavljaju se kuhinje za civile i za vojsku i počinje organizacija života kao u nekoj komuni. Druga stvar je bila da se po svaku cijenu hitno uspostavi radio stanica i da se obnovi rani studio koji je bio prvi gađan. HVO je najprije pogodio antenu da se glas ratnog studija Radija Bosne i Hercegovine ne čuje, a onda napali.”

Improvizirani studio napravljen je u nekadašnjoj zgradi SDK, a prema mišljenju Seada Đulića ratni studio za građane u opsadi predstavljao je jedino sredstvo informisanja. Zbog svog angažmana na radiju, majka Seada Đulića koja je ostala na zapadnoj strani grada, je uhapšena i odvedena u logor Heliodrom.

“Ja ne znam kako kojim improviziranim sredstvima su naši tehničari Sela i Cakan Burić to osposobili. Sve što je bilo u vojničkom klubu opreme montirano je u jednoj sobici, dva sa dva, u SDK-u na prvom spratu i sutradan je proradio radio. Čuo se naš glas. Tad smo imali ogroman problem jer mnogi nisu smjeli u eter. Sticajem okolnosti ja sam počeo govoriti jer moj komentar je bio: Sve što imam je tamo. Ali neko je morao govoriti. Taj dan kad se moj glas čuo, moja majka je uhapšena ali uz sve torture preživjela je.”

Napad koji je počeo 9. maja za Đulića predstavljao je sukob fašističke i antifašističke ideologije. Kako naglašava proglas HVO-a koji je Zlata Brbor čitala na radiju Mostar identičan je proglasu koji je ustaška vlast uputila Srbima u Mostaru 1941. godine.

“Nekoliko godina nakon rata jedan novinar Daily Telegrafa iz Londona kontaktirao me je da razgovaramo o Bulevaru. Taj novinar me pita: “Molim te možeš li mi objasniti kako je to ovdje bilo kad ste se vi bili doslovno sa Hrvatima?” Ja mu kažem: “Filipe mi se nismo bili sa Hrvatima. Velim, vidiš evo ove srušene kuće, svaki ovaj podrumski prozor je bila puškarnica, a komandir odbrane ovog dijela je bio Zoran Perić, Hrvat dobitnik Zlatnog ljiljana. S druge strane na Zoku je pucao Đemo Gološ, a kasnije Juka Prazina. Dakle, to je bio sukob ideologija fašizma i antifašizma. Ja znam da je 9. i 10. maja, kad je uspostavljena nova komanda korpusa, ona bila da to slikovito kažem, crvena. To su bili ljevičari, ljudi koji imaju potpuno lijeva promišljanja i koji su branili državu, grad, kuće, porodice. Kasnije sa vremenom se to ubacilo u fotošop pa  crvena može postati i zelena.”

Za Seada Đulića istinski heroji odbrane Mostara su ljudi koji su danas na marginama društveno-političkog života u Mostaru. Kako naglašava, danas u Mostaru niko se ne sjeća ljudi poput Jasmina Tabakovića Jape.

“Mi smo ovo mesom odbranili. Svaka čast svakome, al’ grad je odbranila mladost i ljudi koji su danas anonimusi. Ko se danas sjeća Jasmina Tabakovića Jape. Ako ga znaju, znaju ga kao odličnog konobara iz Bristola i drugih mostarskih kafana. To je čovjek kojem spomenik treba dići na sred Musale. Koliko je bio skroman i koliko je jednostavno išao. Svaki put kad ide, mi smo mislili da neće glavu vratiti. Pa jedan Baja iz Drežnice. Momak koji je Zlatni ljiljan. I za njega niko nema pojma. Ti ljudi koji su branili ovaj grad su zaboravljeni. Nema ih i kad se ide na šehitluke da se položi cvijeće. Oni uglavnom ne dođu kad dolaze ovi što to organizuju. Dođu dan ranije ili taj dan u drugom vremenu. Ti ljudi su prevareni i zaboravljani od strane ove politike koju vode ljudi koji o ratu ne mogu ništa reći.”

Najteže je kad ti roditelji donesu mrtvo dijete

Ratna bolnica u Mostaru formirana je u zgradi Higijenskog zavoda. Ifeta Škoro, medicinska sestra od juna 1993. godine radila je u ovoj instituciji na transfuziologiji. Naglašava da je formiranje bolnice bilo neophodno jer u istočnom Mostaru nije bilo medicinskog objekta ove namjene.

ratna bolnica

Bolnica se osniva u prvom dijelu rata jer na lijevoj obali Neretve nije postojao niti jedan zdravstveni objekat koji je imao krevet. Tu su bili uglavnom domovi zdravlja, zavod za javno zdravstvo i područne ambulante. Nakon što je završen taj dio rata, mi smo pukušali spasiti ono što se moglo. Sjećam da je jedan dio ljekara počeo sa formiranjem bolnice u Higijenskom zavodu da bi se pružila neka pomoć izbjeglicama. Dr. Tucović je naprimjer došao iz Nevesinja, dr. Rajkov je radio čitavo vrijeme na zapadnoj strani grada, međutim kad je završen dio rata sa Srbima njega su pozvali i rekli da im njegove usluge više nisu potrebne.”

DSC_7330

Govoreći o uslovima rada u periodu od 9. maja 1993. godine Ifeta Škoro ističe da je bolnica bila kontinuirano granatirana, bez struje i voda sa nedostatkom opreme i sredstava.

“Uslova nikakvih nismo imali. Imali smo jedan stol, nešto malo reageansa koje smo mogli koristiti i jedan aparat za krvnu sliku, centrifugu i nešto seruma. Krevet je bio na hodniku. Radilo se 24 sata da bi se smanjilo hodanje jer je policijski sat bio od 12 sati popodne. Jer jer je dosta ljudi ginulo preko dana. Nosili smo vodu u bidonima pa smo se snalazili na razne načine. Civilna zaštita nam je pomagala. U tom vremenu ničega nije bilo osim krvi koje nikad nije falilo. Naša intenzivna njega je bila u podrumu. Kad nam stranci dođu da nas posjete, od tog mirisa počnu povraćati, ali mi smo se nekako navikli.”

Užasne prizore amputiranih udova, slike ranjavanja i mrtvih ljudi, Ifeta Škoro ponekad sanja. Kako naglašava, osjećaj nemoći je najgori u periodima kada ti roditelji donosu ranjenu ili mrtvu djecu.

“Najteži su momenti kad vam roditelji dovedu mrtvo dijete i govore spasite ga. Sanjala sam ruke, noge, tu djecu te nevjerovatne scene. Ne znam da li ste čuli za djevojku Belmu Islamović koja je izgubila obje ruke sa 18 godina. Nje se posebno sjećam jer smo jedne prilike uzimali krv pod svijećama i sa jednom sijalicom. Djevojka koja je vodila evidenciju nije znala da je Belma iza nje i govori joj de pričuvaj mi ovu sijalicu. Sijalica padne i razbije se.”

Bez obzira na ratna dešavanja kao i na stravične prizore kojima je svjedočila, Ifeta Škoro ističe da prijateljske veze sa ljudima hrvatske nacionalnosti nije izgubila.

“Nisam izgubila nikakve prijatelje za vrijeme rata. Moja prijateljica od prije rata sa kojom sam odrasla a koja je Hrvatica, prva je došla da me vidi. Njoj je taj čin jako zamjeren jer je njen brat teško ranjen. Tad su joj govorili: “Oni su ti zamalo ubili brata a ti ideš kod njih”. Ona im je odgovorili: “Jednako ste mi krivi i vi što ste mi brata poslali u rat i oni koji su ga upucali.”

Od svih logora Dretelj je najgori

U pet sati ujutro 9. maja 1993. godine Mirzo Čemalović uhapšen je i odveden iz stana u ulici Petra Dapčevića. Prošao je sve logore Herceg Bosne da bi konačno bio pušten 19. marta 1994. godine.

“To jutro pokupili su mene i brata a tamo mi je ostala majka, supruga, sestra i dijete. Prvo su nas odveli na Veležovo igralište. Kad smo tamo došli bila su neka četiri mladića na centru igrališta a kasnije su počeli pristizati ljudi. Mene je to podsjećalo na rušenje Aljendea u Čileu i  kako su ljude kupili i dovodili na igrališta. Nakon toga su nas jedno 150 odveli u Hotel ERO gdje su nas smjestili u podrume i garaže. Kad je hotel zapaljen izbacili su nas i krenuli smo kroz Centar 2. Ja sam pomislio da idemo na Rudnik i da će nas sad tamo pobit i bacit. Međutim, otišli smo na Fakultet gdje nas je sačekala grupa iz Ljubuškog koja nas je na cesti počela mlatiti.”

mirzo cemalovic

Nakon boravka na fakultetu Mirzo Čemalović i ostatak zarobljenih autobusima su prebačeni na Heliodrom gdje su bili smješteni u sportskim dvoranama. Čemalović naglašava da je sasvim jasno da su hrvatske snage unaprijed isplanirale smještaj civila u logore.

“Kad čujem da ovo šta su nam uradili nije bilo planirano je ne mogu da vjerujem jer su svi prozori i izlazi bili okovani željeznim matama. Znači – tu niko nije mogao pobjeći. Kasnije su mene i još jednu grupu prebacili u zatvor zato što smo bili u Armiji BiH. Nakon toga nas odvode u Ljubuški u policijsku stanicu. Tu smo bili k’o u onim tajlandskim zatvorima. Bili smo zatvoreni u 12 kvadrata bez zraka, samo je na vrhu bio jedan mali prozor. U toj prostoriji je bio 51 čovjek. Nakon toga nas prebacuju opet u Helidrom gdje smo bili do probijanja Sjevernog logora i Bijelog polja.”

Do 30. juna 1993. godine Čemalović je bio u logoru na Heliodromu da bi ga tad prebacili u logor u Dretelju. Kako ističe, logor u Dretelju je bio pakao.

“Kad su nas doveli u Dretelj to je bio pakao za 19 dana. Bili smo u hangarima. Neki su bili u podzemnim prostorijama, a zraka je bilo koliko je bilo rupa od metaka na onim metalnim vratima. Mi smo bili u vanjskim hangarima gdje je po danu 70 stepeni a po noći hladno jer smo na betonu spavali. Davali su nam jednu štrucu hljeba tako da nas poredaju 16 u jedan red. Znači za 13 sekundi kad onaj kida hljeb moraš uzeti vruću kašu i pojest je i spustiti posudu. Oni koji zadnji dođu na red dobiju punu posudu kaše jer ti to ne možeš pojesti koliko je vruće, a onda vam dadnu jednu čašu vode za čitav dan. Nakon što su neki Čapljinci pobjegli, zaključali su nas u hangare tri dana bez vode i hrane. Mislio sam da su odlučili da nas pobiju al’ tako da na nas ne troše metke.”

Mirzo Čemalović naglašava da za patnje u logorima Herceg Bosne ne krivi ljude što su ih čuvali nego politiku koja ih je u logore smjestila.

“Ja ne krivim ljude koji su nas čuvali u logoru, već politiku Jadranka Prlića i ostalih koji su to smislili. Bilo je pojedinaca koji su se iživljavali ali bilo je i ljudi tu koji su gledali samo da odrade smjenu i da bježe kući. Za mene postoje samo ljudi i neljudi. Sjećam se Ante Kukića koji je radio u laboratoriji. To je jedan divan čovjek koji je umro a u tom periodu skupljao pisma i donosio zatvorenicima. Treba ustati pa spomenuti takvog čovjeka.”

Građani Mostara danas će proslaviti Dan pobjede na fašizmom. Možda upravo ova rečenica zvuči nerealno za grad koji je još uvijek podijeljen ratnim linijama razgraničenja i dijametralno suprotnim vizijama budućnosti. Međutim, 9. maj sa svom svojom simbolikom još uvijek predstavlja najvažniji datum za istoriju i nadajmo se budućnosti ovog grada i svih njegovih stanovnika.

Predrag Blagovčanin
Autor 9.5.2017. u 18:22