Pala je prva žrtva Ultre? Ne, pala je prva žrtva hrvatske vlade

Ivo Anić
Autor 18.7.2017. u 10:35

Pala je prva žrtva Ultre? Ne, pala je prva žrtva hrvatske vlade

Hrvatska je tako i postala turistička lokacija, partijanerski bum, jer je oligarhija na vlsti žedna eura da napuni proračun, pa i po cijenu onog momka koji je danas pao kao prva žrtva divljačkog turizma koji se odvija svima nama pred očima. A žrtava će biti sve više, jer se policija hvali kako je uhitila stotinjak osoba, dok je njih desetke tisuća drogirano i pijano bauljalo nesmetano ulicama.

Naša djeca gospodo nisu odgovorna niti to mogu biti, naša djeca trebaju živjeti u drugačijem svijetu. Naš oligarh za takav potez očito nije, niti će ikada biti spreman. Tu cijenu udvorništva prema zlu u svojim redovima nažalost platit će naša djeca. Umjesto da uče i rastu u svijetu koji robotima daje srca, naša će djeca biti taoci političkih ciljeva i svrhe, ako naravno ne odluče sami i zauvijek odu iz oligarhije koja se i danas utiče svecima, a ne znanosti i civilizacijskim vrijednostima. Možemo li zbilja odrediti svrhu ili cilj jedne političke stranke koja bira svog predsjednika od kandidata koji se sastoje upravo od tog jednog predsjednika? Politička stranka ne bi trebala po svojoj strukturi imati svoj poseban, sadržajan cilj, već bi trebala biti otvorena za različite ciljeve koje državljanke i državljani prihvate. Nije li to razlog što imamo parlamentarnu demokraciju i izbore – da narod može u pravilnim intervalima birati koje svrhe i koje ciljeve želi kolektivno slijediti. Unaprijed odrediti političkoj stranci svrhu ili cilj direktno bi zapriječilo pravo građana da odluče sami. I to je krimen kojeg se HDZ, zamišljen prvotno kao pokret, nikada nije odrekao. Ta činjenica donijela je i još jedan veliki rizik, a taj je da se kolektivu nametnu vrijednosti koje ne dijeli svatko. Tim činom naizgled demokratskim ubila se bit demokracije same i sve dalje je prikriveni totalitarizam. Ako danas čitate kako je HDZ totalitarna stranka, kako njom, pa i Hrvatskom vlada oligarhija, tada morate biti svjesni korijena stvari, velikog praska, prapočetaka koji su uglavnom postavljeni krivo. I u tu mrežu upleo se Andrej Plenković u težnji da od strukturalno nepotistički organizirane „mafije“ napravi modernu, prodemokratsko – kršćansku političku opciju centra. Najbanalniji primjer, uzmimo prvi s reda, jest recimo lučki upravitelj Milne, kojeg je postavio moćni rođak koji drma Splitskim HDZ-om. Naš junak ne radi ništa osim što je pijan po cijele dane, a brodovi koji izbjegavaju Milnu zbog njega nemaju pošten vez, struju i vodu s kraja – i nikome ništa. Lokalni despoti zauzimaju plaže, pravila koncesije uzimaju kako njima paše, bahate se i maltretiraju kako domaće, tako i strano stanovništvo. Banalan primjer, ali jako precizan i jako bitan za našu priču, o malignosti oligarhije, malignosti koje se ova nikada oslobodila nije, kao i korupcije, klijentelizma, nepotizma. Ako političkoj stranci pridamo od ranije utvrđeni cilj, ukidamo svoju individualnu slobodu. Političke stranke tako se pretvaraju od proceduralnih koje bi građankama ili građanima trebale omogućiti prostor da same ili sami biraju svoje ciljeve – u klasično jednoumlje koje se uspostavilo u okviru svoje svrhe potpuno neutralno spram ciljeva, ovog puta sekularnog i građanskog društva koje po svojoj strukturi mora njegovati različitosti. Politička stranka tako se djelomično pretvara u vojni savez u kojem postoji kruta hijerarhija, a vođa, general ili zapovjednik neprikosnovena persona u koju se ne dira. Takva struktura političke stranke na koncu se pretvara u oligarhiju i oligarsi koji njom neprikosnoveno vladaju pod parolom da je to jedini i ispravni put očuvanja demokracije i poretka od vanjske ili unutarnje ugroze. Tada se sredstva namijenjena policiji, sigurnosti na cestama, usmjeravaju u fantomsku vojsku, koja postaje crna rupa u kojoj se dodatno uhljebljuju zaslužni, poslušni, pa čak i kao svojevrstan fetiš, medijski prikazana sila i moć, koja zapravo ne postoji, ali je ispunila svoju svrhu, otevši drugima sredstva. Rezultat – tisuće mrtvih na našim cestama, bez helikoptera, bez policijskih ophodnji, moderne tehnologije. Brutalne su izjave mladih koji dolaze na Ultru. U razgovoru s njima doznajemo kako je Hrvatska njima opisana kao raj na zemlji, ali ne raj u smislu ljepote, već raj u kojem se konzumiranje droge prešutno odobrava, raj u kojem policija zatvara oči, a lokalne dilere je jednostavno naći, raj koji i guzicu daje za turizam i eure, raj u kojem se toleriraju cjelonoćna divljanja i opijanja, raj u kojem možete usred Hvara voditi ljubav nasred rive, puštati muziku da se tresu starine i tvrđave, divljati pijani po ulicama, raj ukratko u kojem je mnogo toga fleksibilno, nego recimo u susjednoj Italiji u kojoj vas Carrabinieri uhite, pretuku i novčano kazne ako pomislite partijati bilo gdje gdje za to nije ograničeno mjesto, kakav zvjerinjak u kojem policija pretresa sve i sva. Hrvatska je tako i postala turistička lokacija, partijanerski bum, jer je oligarhija na vlsti žedna eura da napuni proračun, pa i po cijenu onog momka koji je danas pao kao prva žrtva divljačkog turizma koji se odvija svima nama pred očima. A žrtava će biti sve više, jer se policija hvali kako je uhitila stotinjak osoba, dok je njih desetke tisuća drogirano i pijano bauljalo nesmetano ulicama. Oligarsi pravdaju cilj svoje svrhe domoljubljem, no cilj oligarha i njihove političke strukture ne bi trebao biti osiguravanje uzajamne obrane već prosperitet svog naroda koji je u ovom slučaju preveden žedan preko vode i kojem su ukinuta oligarhijom sva ljudska i demokratska prava. Oligarh je samodovoljan, oligarh je uvijek i u svemu u pravu i oligarhija ima zacrtani cilj i svrhu sa kojom smo počeli priču o demokraciji. Zacrtani cilj i zacrtanu svrhu. Oligarhija je kada izdvojite dio građanstva, date im svrhu i smisao (u našem slučaju domoljublje i revizionizam) i taj dio potčinjen samom oligarhu predstavite kao devedeset postotni dio pučanstva pridodavši mu tradiciju – u našem slučaju crkvu. U svom glasovitom govoru u Bundestagu Konrad Adenauer je 1951. godine ustvrdio da se velika većina njemačkog naroda gnušala zločina počinjenih protiv Židova i nije u njima sudjelovala. No Adenauer nije poricao da su u ime njemačkog naroda počinjeni neizrecivi zločini niti je ulazio u statistiku zločina, Adenauer je pognute glave priznao da žrtve traže prije svega moralnu, a onda svaku drugu odštetu njemačkog naroda. Oligarhija koja je sebi prisvojila pravo da zastupa njemački narod tako je stavila krimen na sav narod u cijelosti i taj segment Adenauer je nastojao istaknuti, niti su svi Nijemci bili nacisti, niti je njemački narod genocidan, no Adenauer se ispričao za holokaust zamolivši za oprost za ono što su Nijemci učinili. Javne isprike ne trebaju nužno biti opravdanja već one jesu i trebaju biti ljudsko odavanje počasti sjećanju na one koji su trpjeli nepravdu od ruke ili u ime političke zajednice. Gordo ignoriranje jednog od stratišta holokausta našeg novopečenog oligarha zorno nam govori o strukturi njegove oligarhije kao i o njemu samome. Prešutan čin dostojanstva kojeg je pokazao Adenauer, a koji je izostao govori nam više od bilo kojih zacrtanih ciljeva ili svrhe njegova političkog angažmana. Izravno je to koketiranje sa samom strukturom njegove oligarhije koja počiva na strahu upravo prešutno udružena sa onima koji taj strah izravno proiciraju, dakle sa radikalnom i desnom opcijom svog režima koja u takvom oligarhu vidi svog zaštitnika, vođu i neprikosnovenog simpatizera. Oligarh je tim činom koji svakako pojačava strukturu njegove vlasti i osigurava mu miran period totalitarizma zanemario jednu vrlo bitnu stvar. Ne ispričavajući se za žrtve holokausta, a revidirajući i prekrajajući povijest u svrhu sadašnjeg revizionizma, oligarhija na vlasti je tim činom preuzela punu odgovornost za zla koja su počinile prethodne generacije s kojima tako vole koketirati. Ne priznavši grešku i ne zatvorivši tu sramotnu stranicu svoje povijesti i naroda, dapače otvorivši je svjesno za potrebe politikanstva učinjena je neviđena sramota koja bi se mogla reflektirati na buduće generacije. Kada ne uspostavite jasne i čvrste ograde prema zlu pa bilo ono počinjeno i od strane tvoga naroda postajete saučesnici i otvarate put novom zlu koje mogu počiniti nove generacije pod vašim nepoduzimanjem. I to je najveći krimen ove oligarhije. Ako mislite da u veće spadaju tragikomični izbori samo jednog oligarha ili jasno zacrtani ciljevi i svrha vladajućih koji su nas svjesno gurnuli desetljeća unazad potpomognuti klerom i neoliberalnim kapitalizmom grdno se varate. S tim bi se ovaj narod još mogao kako – tako i nositi i jednom barem vratiti na ispravan civilizacijski i moderni put današnjeg svijeta. Narativu svog života mogu dati smisao samo ako se nagodim sa stvarima i ljudima u kojima se nalazim, zapisao je Alsadair MacIntyre u svojoj knjizi Za vrlinom (After Virtue, 1981.) Mi smo bića nositelji svog društvenog identiteta. Ja sam kći, sin; građanin grada ili članica neke parlamentarne stranke. Ja iz prošlosti svog naroda učim, a iz prošlosti svoje nacije baštinim razne dugove. Sve to tvori danost mojeg života, moju moralnu polaznu točku. To je ono što mome životu daje njegovu moralnu posebnost. Od kakve će nam moralne polazne točke krenuti naša djeca kada se nismo kao društvo ogradili od zločina svojih djedova? Do kada će naša djeca imati iste nedoumice i iste podjele koje imamo mi? Što su naša djeca naučila od još jednog divljeg ljeta u kojem su gledali razuzdanost, policiju koja okreće glavu, skidanje gaća za eure i mladost, koja ih za razliku od njih – ima? Adenauer je shvatio tu poantu i završio priču ostavivši je povijesničarima jasno podvukavši granicu. Naša djeca gospodo nisu odgovorna niti to mogu biti, naša djeca trebaju živjeti u drugačijem svijetu. Naš oligarh za takav potez očito nije, niti će ikada biti spreman. Tu cijenu udvorništva prema zlu u svojim redovima nažalost platit će naša djeca. Umjesto da uče i rastu u svijetu koji robotima daje srca, naša će djeca biti taoci političkih ciljeva i svrhe, ako naravno ne odluče sami i zauvijek odu iz oligarhije koja se i danas utiče svecima, a ne znanosti i civilizacijskim vrijednostima. Oligarhija nas uči da smo sa svim aspektima dobrog i normalnog života raskrstili i da smo neutralni, mi koji ne spadamo u onih devedeset posto o kojima priča oligarhija. Mi neutralni moramo nešto konačno poduzeti. Od jedne inicijative ponekad nastane revolucija. Mi neutralni, mi otpadnici, mi buntovnici moramo pokrenuti jednu takvu inicijativu i mijenjati svijet. Ovakav svijet kojem svjedočimo, Hrvatsku apokalipse ljeta gospodnjeg 2017. mora se i treba mijenjati. Jer niije uljuđena, jer nije civilizirana, jer nema jasne zakone doli pohlepe, da se uzme što više bez obzira na cijenu. Jedan ugašen život gospodo strašna je cijena vaše pohlepe. A on se ugasio danas na Ultri. Ultri koju mladost Europe doživljava kao centralnu zabavu svoje generacije koju policija samo hladno promatra sa strane. Objasnite to roditeljima tog nesretnog mladića hrvatski oligarsi.

Splitski dnevnik

Ivo Anić
Autor 18.7.2017. u 10:35