Pančić: Srpskohrvatska pipirevka

Autor/ica 9.8.2012. u 09:06

Pančić: Srpskohrvatska pipirevka

Ako tražite opipljive materijalne dokaze kao potkrepu svojoj slutnji da život nema smisla, malo šta će vam tako koristiti kao podsećanje na tzv. srpsko-hrvatsko pitanje: sama činjenica da se ta besmislena i suvišna “ljepljiva smjesa upitnika” tmasto razvlači kroz vekove jedno je od najčvršćih uporišta teorije kako je svemir – sve sa nama u njemu – nastao nekom apsurdnom greškom, koja mora biti što pre ispravljena. E sad, ako se ne slažete s bilo čime gore navedenim, onda ste po svoj prilici biće iz žanra patriota – “srpskih” ili “hrvatskih”, ne marim – i u tom slučaju smatrajte da ništa nisam rekao i okrenite se nekim vedrijim temama; ne primer, ko je bolje prošao na Olimpijadi, ili čija nana crnu vunu prede, ili već tako nešto. Ako pak ne, hajde da nastavimo.

Male sezonske (teransko-malvazijsko-maslinarske) radosti tako mi se nekako nameštaju poslednjih godina da se početkom svakog avgusta zateknem u RH baš kada se obeležava godišnjica “Oluje”, pa gledam taj kompleks, štono bi se reklo, s obe strane. I šta vidim? Baš nekako u ove prevrele avgustovske dane, na smaračkom se srpsko-hrvatskom frontu, uz zaostale restlove Velike Priče (Džakula u Kninu etc.) odigrava i jedna pozadinska drama, i to estradne provenijencije. A tamo gde je estrada, dobro znamo, nema da zafali patetike i dramljenja svih vrsta. Prvo je, naime, bilo najavljeno da će Prljavo kazalište doći u Beograd da koncertira prvi put posle četvrt veka, i to ni manje ni više nego na onu užasnu “pivsku” manifestaciju koja krajem svakog leta okupira Ušće, i koja me, moram priznati, od početka instinktivno odbija jer mi nešto u njoj (mimo bilo čije želje i namere, da se razumemo) miriše na gotov recept za belaj i otvorenu pozivnicu za svakovrsne sociopate i agresivce. Ne bi ovo, dakako, bilo ništa vredno (moje) pažnje da “Prljavci” nisu, tokom Olovnih Godina, stekli reputaciju “domoljubnog benda” bliskog tamošnjoj desnici, što ih je, uostalom, i odvajalo od ovdašnje publike tako dugo. Da stvar dobije dodatni začin golicljivosti, najavljeno je neoficijelno da će Kazalište, once in Belgrade, iskoristiti priliku i da po prvi put uživo istočno od Tovarnika izvede i famoznu “Ružu hrvatsku” (koja se, bajdvej, uopšte tako ne zove), a s kojom je i započela “domobranizacija” nekadašnjih mladih pankera, pa novotalasovaca, pa mejnstrim-pop benda, koji je na kraju završio kao neka vrsta neotamburaškog kafanskog orkestra za svadbe i sa’rane.

I, šta bi od cele priče? Ništa, stvar je otkazana jer je procenjeno da to nije baš ni mesto ni vreme ni način za povratak PK u Srbiju (i to sve sa Ružom) ali nam se zato obećava njihov samostalni koncert u Areni u decembru. Pravo da vam kažem, dobro su postupili što su otkazali učešće na toj ionako suspektnoj manifestaciji. Takođe, dobro je i da napokon zasviraju u Beogradu i želim im da napune Arenu, mada mene na tom koncertu prilično sigurno neće biti; ne iz “političkih” razloga, nego zato što s muzikom PK ne osećam nikakvu emotivnu i estetsku povezanost u poslednjih cca trideset godina. To jest, rastao sam se s njima još nakon drugog albuma, poslednjeg koji je prošao kvalifikacije i ušao u moju kuću. Od tada, ti ljudi sviraju i pevaju za nekog drugog, što dakako ne znači nužno da sviraju i pevaju loše.

Pa dobro, u čemu je uopšte štos sa tom fakin’ Ružom? Čemu tolika drama? Radi se o jednoj sasvim benignoj pesmici, u osnovi nimalo “nacionalističkoj”, a koju je nekom vrstom neslužbene himne jednog “narodnog pokreta” u narastanju, na samom prelazu osamdesetih u devedesete, više načinio kontekst u kojem se pojavila nego bilo šta čega u toj pesmi stvarno ima. Štono reći, važnije je bilo ono što se u njoj htelo od onog što se moglo čuti. Znam o čemu govorim, pratio sam tu stvar iz velike blizine, takoreći iznutra. Samo što se to u šta je poluslučajno upao lukavom Houri izgleda dopalo, nanjušio je u tome svoj interes pa je nastavio da domoljubiše i tokom balkanskih ratova, mada nikada (bar koliko znam) na način vulgaran i grozan, kako su radili neki (mnogi?) drugi, sa obeju strana kretenskog srbohrvatskog fronta. Otuda celu tu stvar treba demistifikovati, a to zaista ne ide bez izvođenja jebene Ruže u samom BG: ako oni ne bi bili spremni da je otpevaju, ili ako publika ne bi bila spremna da je čuje, onda ne bi imali rašta ni dolaziti, jer bi onda sve bila fešta od licemerja, i ništa više. Izvedite taj sentiš-narodnjak, ljudi božiji, pa da idemo dalje! Siguran sam da će Arena pevati s vama…

Nekako u isto vreme, da dramica ne bi ostala bez ovdašnjeg pandana, po ko zna koji put je reaktuelizovana priča da hoće li Riblja čorba uprkos svemu, dobro-znate-čemu, pevati u Hrvatskoj? I da hoće li se Bora Čorba pre toga nekome za nešto izviniti, i sve u tom smislu? O tome šta mislim o “patriotskom angažmanu” Đorđević Borislava pisao sam i govorio mnogo puta, za vremena, i ne bih tome ni dodavao ni oduzimao. Sada, međutim, ne vidim više nikakvog razloga da Bora ne ode u Zagreb i drugde po Hrvatskoj ako tamo ima nekoga ko želi da ga sluša; a koliko znam – ima, naravno. Uostalom, ko sam ja da stanem između Bore i “Hrvata”, baš kao i između Houre i “Srba”?! Neka sluša ko god koga hoće, da parafraziram onu sevdalinku… A za izvinjenja je ionako (bio) zadužen Boris Tadić, a ne nekakav prolupali muzikant. E da, imam samo jedan amandman: Bori Đ. nikako ne bi smelo da prođe ono, da prostite,preseravanje kako će u Hrvatsku samo u sklopu “zvanične međudržavne kulturne razmene” i tome slično. Ma jok bre, građanine Đorđeviću! Šta god ti mislio o tome, jeo si to što si jeo onomad u svoje ime, ja te za to nisam ovlastio, kao ni bilo ko koga poznajem! E pa, ako ćeš da ideš to da poližeš, izvoli i to isto uraditi u svoje ime, a državu ostavi na miru! A posle možete Houra i ti da se lepo uhvatite za uši pa da odigrate zajedničku pipirevku na stejdžu, i Ovde i Tamo. Toliko nam svima dugujete.

Vreme.rs

Autor/ica 9.8.2012. u 09:06