Parada rusko-srpskog političkog cinizma

Povezani članci

• Moje pravo
• Ubij zakolji da ker ne postoji
• ALEKSANDAR ILIĆ OTVORIO 16. MEĐUNARODNI FESTIVAL ČEMBALO, ŽIVA UMETNOST– ARS VIVENDI CLAVICEMBALUM
• Nasilje samo proizvodi nasilje – Je li Mahir mogao drugačije?
• O čemu govorimo kad govorimo o snijegu?
• Koliko gadosti?

Foto: Fedor Savintsev

U Beogradu su u manje od mjesec dana održane dvije parade: Parada ponosa i Vojna parada. One zorno svjedoče o tome da Srbija pred sobom ima dva puta. Od toga koji će izabrati zavisi njena budućnost. Ili kako bi rekla jedna poznata patrijarhalna uzrečica: dabogda kćeri da te Europa uzme al bogami Rusi oko kuće skaču.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Mlađahni premijer Srbije i vremešni predsjednik, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, našli su se između dvije vatre. Odnosno, dva imperijalizma. Dok teže ka Europskoj uniji, približavaju se Kremlju. Otuda je posjeta bilo kojeg zvaničnika iz Europske unije tek obični protokolarni događaj, a posjeta patrijarha nad patrijarsima i ugnjetavača ljudskih prava u Rusiji, Vladimira Putina, najspektakularniji događaj u Srbiji. Moglo bi se biti cinično, pa reći da je najspektakularniji nakon oktobarske revolucije. One iz 2000. godine, dakako.

Vladimir Putin dolazi, dakle, u Srbiju da je urbi et orbi (pro)glasi svojom krajnjom bazom. Onom na bedemu Evropske unije. Stoga je Srbija, koja je devedesetih kao samoproklamovano predziđe kršćanstva žarila i palila Balkanom ostavljajući iza sebe stotine hiljada žrtava i milione progonjenih radi čega je u doživotni miraz dobila presudu za genocid, danas tek predziđe tuđih imperijalističkih interesa.

Naime, nakon američke vojne baze Bondstil blizu granice s Kosovom u Nišu poseban status dobija Rusko-srpski humanitarni centar. Jedan će centar humanitarne naravi imati specijalni tretman u Srbji. To je potpuno blesavo osim ako humanitarni centar i nije baš humanitarni centar. Nego, naprimjer, vojna baza. O tome se mnogo govori, a američki centar STRATFOR je o tome još davno uradio studiju. Građanima bivše Jugoslavije ta ideja se uglavnom ne sviđa prije svega zbog toga što su i devedesetih godina Niški “humanitarci” obilazili BiH i Hrvatsku na sedmičnoj bazi.

No vratimo se mi Vojnoj paradi. Mogla bi se povući paralela pa reći kako će Rusko-srpski humanitarni centar uživati specijalan status u Srbiji baš onako kako ga uživa i posjeta Vladimira Putina za razliku od ostalih evropskih diplomata. Doduše, Putin i nije baš evropski diplomata, zar ne?

Sjetimo se, samo par mjeseci ranije, oštrog demarša koji je EU uputila Srbiji zbog toga što nije pristala na sankcije Rusiji zbog napada na Krim. Vrlo je izvjesno da Aleksandar Vučić za kog postoje snimci da je u ratu skakao po sarajevskim Poljinama (a na njima danas žive lokalni bošnjački Vučići) ne shvata šta znači kad jedna zemlja napadne drugu suverenu zemlju. No, ipak, bilo je za očekivati da Vučić barem malo taktizira. Politički, dakako, jer pred javnošću on ionako samo taktizira. Čim se nešto desi, igrajući se transparentnosti, Vučić odmah sazove press konferenciju. I cijelo okruženje je tu. Tamna draperija i vladina simbolika. Tu je i Vučić umišljen da se nalazi u Bijeloj kući, a ne u Beogradu, i da se on zbilja nešto pita. A ne pita se. Sjetimo se samo njegove presice nakon evropskog demarša. Srbija je danas u raskoraku između dva imperijalizma.

Otuda je i Vojna parada zapravo šarada za građane da se demonstrira tobožnja moć Srbije. Samo par dana nakon što je objavljeno da ova zemlja ulazi u recesiju, počinje parada i to vojna za doček Vladimira Putina. Običnom puku je strogo zabranjeno da izlazi na prozore, da podiže roletne na istima ili da prostire veš na balkonu. Za dronove ništa nije rečeno.

Da velike šarade ne mogu bez ozbiljnog cinizma pokazuje i sljedeći podatak. Putin će u Beogradu prisustvovati obilježavanju sto godina od početka Prvog svjetskog rata. To govori samo za sebe. No, druga je stvar mnogo ciničnija. Putin će prisustvovati obilježavanju sedamdesete godišnjice od pobjede nad fašizmom.

Vladimir Putin – kultna ličnost homofobije i čovjek koji članice rock-benda istjeruje u zatvore jer su demonstrirale slobodu, isti onaj kojemu je u Moskvi ubijen glavni imam samo zbog nepoćudnosti političkih stavova i koji ima čak i zakone koji kažnjavaju takozvanu promociju gej populacije je došao da slavi borbu protiv fašizma. Dovoljno je navesti ovo da čovjek shvati da je Putinovo slavljenje antifašizma samo maska i pozivanje na dobar glas koji je njegova zemlja imala u Drugom svjetskom ratu. Prizivanje slavne historije je omiljena maska savremenih fašizama.

No, i Srbija ima cinizam za trku. Zemlja koja ima presudu za genocid u Srebrenici, zemlja u kojoj vojska mora čuvati gej populaciju prilikom šetnje gradom, zemlja koja naposlijetku ne prizna genocid za koji je odgovorna obilježava godišnjicu pobjede nad fašizmom. Ne smijemo zaboraviti da sve zemlje bivše Jugoslavije koriste sjećanje na pobjedu nad fašizmom kao zgodnu masku pred licem svjetske javnosti dok u njedrima uzgajaju upravo one fašizme koji su navodno pobijeđeni. Srbija u tome prednjači. Treba li veći dokaz od Ravne gore. I samoga mjesta, a i tv serije – revizionističkog projekta koji je uradila tamošnja državna televizija? Ili, recimo, od rehabilitacije Draže Mihailovića?

U Beogradu su u manje od mjesec dana održane dvije parade: Parada ponosa i Vojna parada. One zorno svjedoče o tome da Srbija pred sobom ima dva puta. Od toga koji će izabrati zavisi njena budućnost. Ili kako bi rekla jedna poznata patrijarhalna uzrečica: dabogda kćeri da te Europa uzme al bogami Rusi oko kuće skaču.