Partizani i ustaše u uvjetima osiromašenja

tačno.net
Autor 19.5.2016. u 20:27

Izdvajamo

  • Kaže se da je privatizacija bila divlja i okrutna. Ali čim se odustalo od podjele imovine radnicima i građanima, ona je morala biti takva. Ne može se pitomo i humano pretvarati u privatnu imovinu ono što je dotad pripadalo svima. Ali nije se smjelo dopustiti da se ta imovina uništava i ljudi bacaju na ulicu. Da se za kilo mesa kolje vola.

Povezani članci

Partizani i ustaše u uvjetima osiromašenja

Foto: Shutterstock/Index.hr

Zašto je kapitalizam u Hrvatskoj iznevjerio očekivanja najvećeg dijela nacije. Zašto je, nakon više od četvrt stoljeća, umjesto prosperitetom rezultirao nezaposlenošću, pučkim kuhinjama i socijalnim samoposluživanjima? Odgovor je u prirodi razvijenog kapitalizma, koji je tranzicijske zemlje prihvatio kao svoje nove kolonije. Kao što se zna, kolonijama je uvijek bila namijenjena eksploatacija, a ne razvoj. Ali to je samo dio istine. Golem dio krivnje leži na domaćoj političkoj klasi, zbog koje je Hrvatska danas dospjela na zadnje mjesto među zemljama za koje je nekad bila Amerika. Zato nema šanse da nas ona prestane dražiti igrama kauboja i Indijanaca. Ili su to partizani i ustaše?

Piše: Milan Gavrović, portalnovosti.com

Sada je đavola za rep povukao prof. dr Josip Tica sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, dok je prije nepune dvije godine to isto napravio dr Tihomir Domazet iz Hrvatskog instituta za financije i računovodstvo. Obojica su se pozabavila jednom od najvećih hrvatskih tabu tema i došla do zaključka koji je ravan veleizdaji. Pokazali su da je prije 30 i više godina Hrvatska bila bogatija i da su njeni građani živjeli bolje nego danas. Znanstvenom metodom zaključili su nešto što inače znaju svi čije je sjećanje još živo i koji nisu zadojeni nacionalističkom i antikomunističkom mržnjom ili predrasudama. Ali o tome se rijetko govori naglas, jer cijela politička klasa reagira nervozno i prijeteći. ‘Vraga je bilo bolje’, otresao se svojedobno Zoran Milanović. A Tomislav Karamarko prijeti antikomunističkim manifestom, dok njegovi adlatusi najavljuju spisak izdajnika.

Prekršivši pravilo da je šutnja zlato, dr Tica je rekao kako se za današnju prosječnu plaću može kupiti čak 27 posto manje robe i usluga nego za prosječnu plaću od prije 40 godina. Način na koji je došao do tog zaključka nije bio nimalo kompliciran. Usporedba plaća i cijena (stanovanja, hrane itd.) pokazala je da bi današnja trebala biti 1.460 kuna veća nego što jeste kako bi se s njom moglo živjeti kao 1978. godine (7.271 umjesto 5.432 kune). Neki su ekonomisti prigovorili toj metodi, ali razlika je toliko velika da je konačni zaključak nepobitan. Pogotovo jer bi se pravi pad životnog standarda pokazao tek kad bi se uračunala i nezaposlenost, odnosno ukupan broj zarađenih plaća nekad i sad, pa i nekadašnji fondovi zajedničke potrošnje u poduzećima iz kojih su se kupovali stanovi ili financirala radnička odmarališta.

Dr Domazet je pak preračunao podatak koji pokazuje ukupno bogatstvo nacije (vrijednost svega što ona stvara u jednoj godini) i došao do rezultata da je sadašnji BDP za 7,1 posto manji nego prije 30 godina. Za usporedbu je uzeo godinu 1986., zadnju prije dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, nakon čega je malo što u Jugoslaviji ostalo normalno, uključujući i ekonomiju. Za to mu je trebala nešto kompliciranija računica. U čemu je razlika izmeđuBDP-a i nekadašnjeg društvenog proizvoda koji se koristio do 1990.? Pojednostavljeno rečeno, u tome što se društveni proizvod računao po proizvodnji robe i usluga, a BDP po potrošnji. Jedna i druga metoda morale bi davati isti rezultat – koliko proizvodiš toliko i trošiš – kad bi uvoz i izvoz bili izjednačeni, kad ne bi bilo duga i kad se ne bi trošio novac stečen rasprodajom imovine. Ne treba posebno objašnjavati da kod nas nije ispunjen niti jedan od tih uvjeta, pa se u hrvatski BDP uračunavala potrošnja na inozemni dug (tako su na primjer Ivica Račan i Radimir Čačić dizali BDP izgradnjom autoceste), zatim uvozna roba plaćena također stranim kreditom itd. Tko poznaje dr Domazeta, zna da je on sve to obračunao vrlo skrupulozno i točno.

Dimna zavjesa satkana očito na razboju loših namjera počela se dizati odmah poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Istodobno s ulaskom stranačkih kadrova u uprave poduzeća, izvlačenjem novca iz banaka, razvlačenjem imovine, podržavljenjem društvenog vlasništva i početkom privatizacije po modelu dogovorenom u Kanadi, promijenjeni su i podaci kojima se pratilo stanje privrede. Postalo je iznimno teško uspoređivati postojeće stanje s onim od ranije. U to se malo tko i upuštao, jer bi se time izložio etiketiranju da je neprijatelj hrvatske samostalnosti i tranzicije u kapitalizam. Među rijetkim iznimkama bio je ekonomist svjetskog glasa, pokojni dr Branko Horvat, koji je uspoređivao gospodarstvo partizanske Hrvatske (to je izraz koji je on rabio) iz godina poslije 1945. i HDZ-ove Hrvatske (također njegov izraz) iz razdoblja poslije 1990. U prvoj su se otvarala nova poduzeća i zapošljavali ljudi. U drugoj se postupalo obratno. Horvat je, naravno, izbačen sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta gdje je bio profesor, a umro je s etiketom kontroverznog ekonomista. Do smrti je tražio poništenje privatizacije, koja je istovremeno definirana kao pljačka stoljeća. To je priča koji svi znaju i koju su razni ljudi proživjeli na različite načine. Manji dio se obogatio, a većina je osiromašila.

Ekonomisti Tihomir Domazet i Josip Tica sad su pokazali da je osiromašila i cijela nacija. Promatrano u cjelini, bogati nisu to postali poduzetništvom i novim idejama koje je omogućio povratak u kapitalizam, već preraspodjelom onoga što je već bilo stvoreno. Tako je nastalo ukupno njihovo bogatstvo (naglašavamo ukupno, dakle promatrano u cjelini, jer pojedini su slučajevi različiti), koje je omogućilo njihov razmetljiv, luksuzan stil života. Da bi se jednima to omogućilo, drugi su morali osiromašiti. Najgore je što pritom nije samo preraspodijeljen već i uništen velik dio onoga što je stvarano prethodnih godina i desetljeća. Kaže se da je privatizacija bila divlja i okrutna. Ali čim se odustalo od podjele imovine radnicima i građanima, ona je morala biti takva. Ne može se pitomo i humano pretvarati u privatnu imovinu ono što je dotad pripadalo svima. Ali nije se smjelo dopustiti da se ta imovina uništava i ljudi bacaju na ulicu. Da se za kilo mesa kolje vola.

U tom kontekstu treba promatrati i antipoduzetničku klimu koju se želi prikazati kao posljedicu mentaliteta naslijeđenog iz socijalističkih vremena. Pa čak i kao kolektivnu zavist neuspješnih koja je zarazila naciju. Tako se tumači i sadašnji Vladin prijedlog da se ukine najviša porezna stopa na plaće (40 posto), kojem je cilj stimuliranje stručnosti i poduzetnosti. Jedino se ne pita je li to zaista samo vjekovni hrvatski jal ili postoji i neki drugi razlog.

Ključno je pitanje, međutim, zašto je kapitalizam u Hrvatskoj iznevjerio očekivanja najvećeg dijela nacije. Zašto je, nakon više od četvrt stoljeća, umjesto prosperitetom rezultirao nezaposlenošću, pučkim kuhinjama i socijalnim samoposluživanjima? Odgovor je u prirodi razvijenog kapitalizma, koji je tranzicijske zemlje prihvatio kao svoje nove kolonije. Kao što se zna, kolonijama je uvijek bila namijenjena eksploatacija, a ne razvoj. Ali to je samo dio istine. Golem dio krivnje leži na domaćoj političkoj klasi, zbog koje je Hrvatska danas dospjela na zadnje mjesto među zemljama za koje je nekad bila Amerika. Zato nema šanse da nas ona prestane dražiti igrama kauboja i Indijanaca. Ili su to partizani i ustaše?

tačno.net
Autor 19.5.2016. u 20:27