Pazi, Veliki Brat te gleda

Autor/ica 20.11.2011. u 16:26

Pazi, Veliki Brat te gleda

 

Zagrebačka gradska uprava stavila je u suradnji s policijom pod danonoćni nadzor nekoliko najprometnijih zagrebačkih ulica, a uskoro će oko nadzornih kamera pod kontrolom imati gotovo cijeli glavni grad.

Praksa danonoćnog nadzora, smatraju inicijatori metropolitanskog Big Brother showa, trebala bi spriječiti vandale da uništavaju gradsku imovinu, a nesavjesne vozače da prolaze kroz crveno svjetlo na semaforima i divljaju automobilima dovodeći u opasnost druge sudionike u prometu. Imajući na umu da na fasadama pročelja u centru grada iz dana u dan osviću nove švrljotine što ih za sobom ostavljaju maloljetni delikventi, odnosno da petkom i subotom uvečer redovito na cestama možete posmatrati automobilske spektakle u izvedbi golobradih mladića uživljenih u ulogu vozača Formule 1, argumenti koje je gradska uprava ponudila kao objašnjenje za postavljanje kamera više su nego razumni. Tko bi mogao imati nešto protiv tako efikasnog alata u borbi protiv kriminala i nastojanja da gradske ulice (p)ostanu sigurn(ij)e?

  Ipak, te kamere i misao da se uskoro neće moći koraknuti gradom bez nadzora bude u čovjeku nemir. Takvim svijetom su nas plašili i na njega upozoravali pisci poput George Orwella, a on danas postaje naša realnost, sve uz pljesak mirnih građana zabrinutih za gradsku imovinu i vlastitu sigurnost. Društvena korist bit će veća od štete koja je nanesena privatnosti, uvjeravaju nas investitori u sustav nadzora zagrebačkih ulica.

 
  Njihovim argumentima teško je parirati pričom o ljudskim pravima i slobodama, koje su se ionako našle na rasprodaji na svim meridijanima i paralelama. Malo tko je spreman stati na stranu gubitnika, a strana koja se zalaže za ljudska prava i slobode očigledno je gubitnička, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom debelom Svijetu. Svijet vapi sigurnost prije svega, sluđen medijskim izvještajima o terorističkim napadima, onima koji su se dogodili i onima koji se navodno tek imaju dogoditi.

Zagrebačke ulice bit će sigurnije stavimo li ih pod nadzor kamera, uvjeravaju nas domaći stručnjaci za siguran san, iako nitko objektivan neće reći da se ranije, dok Big Brother nije bio instaliran, na tim istim ulicama nije osjećao sigurno, unatoč divljim vozačima, maloljetnicima sa sprejom u džepu i pijanim kretenima koji svoje divljaštvo znaju iskaliti na slučajnim žrtvama.

 Put do pakla, to nam je poznato, često zna biti popločan dobrim namjerama. Dobra je namjera da se zaštiti gradska imovina i spriječi ulično divljanje, ali pritom najozbiljnije treba razmisliti i o drugoj strani medalje, gdje se krije moguća zloupotreba nadzora. Druga strana medalje, međutim, pala je u drugi plan, pa su se tek sporadično mogli čuti zahtjevi da se kontrolori stave pod građansku kontrolu. Nitko ih, dakako, nije uzeo za ozbiljno, pa do javne rasprave nije niti došlo, tako da danas zapravo ne znamo tko će sve i na koji način imati uvid u snimke sustava nadzora.

 
  Isto se događalo kad su donošeni zakoni i popisi kojima je uređeno prisluškivanje telefona, a za rezultat smo dobili paranoju o kojoj možemo svjedočiti iz vlastitog iskustva. U novinarskom radu, naime, nije rijetkost – dapače, to je pravilo – da vam sugovornik preko telefona ne želi reći niti riječi o bilo kakvoj osjetljivoj temi. Kako bi i rekao, kad ne postoji sustav građanskog nadzora koji bi mogao pozvati na odgovornost za eventualnu zloupotrebu represivnog aparata, osobito u onom dijelu koji se tiče nadzora telekomunikacija.

  Bivši premijer Ivo Sanader nije slučajno vadio bateriju iz mobitela prilikom razgovora za koje je smatrao da su osjetljive prirode. Kao i svi drugi državni dužnosnici, bio je svjestan mogućnosti nadzora, kao i mogućnosti njegovih zloupotreba. Na stranu činjenica da je represivni aparat imao razloga za nadzor Sanaderovih telefona. Ako je sam premijer sumnjao da ga prisluškuju, kako bi se bilo koji građanin mogao osjećati sigurnim.

  – Naravno, nitko nije mogao znati da li ga u ovom ili onom trenutku nadziru ili ne. Koliko se često, ili po kojem sistemu, Policija misli uključivala na pojedinačne kanale moglo se samo nagađati. Čak je bilo moguće i to da ona neprekidno nadzire svakoga. No u svakom slučaju, mogla se uključivati na svačiji kanal kad god zaželi. Moralo se živjeti – i živjelo se, po navici koja je prerasla u instinkt – pretpostavljajući da se svaki zvuk čuo i, osim u mraku, svaki pokret vidio. (…) Ovo, pomisli on s neodređenim gađenjem – ovo je London.

  Tako je (za)pisao George Orwell u svom romanu 1984., gdje oslikava praksu i narav (budućih) totalitarnih režima. Danas je zapanjujuće koliko je toga predvidio. Svijet se pretvorio u vrlo transparentno mjesto za život, u kojem pravo na netransparentnost i velike tajne imaju samo oni koji njime upravljju

Novi list, tekst prenosimo uz dozvolu autot

Tagovi:
Autor/ica 20.11.2011. u 16:26