Pet do jedan

Izdvajamo

• Zato je, bez obzira šta piše na satu, krajnje vrijeme da im stanemo na put.

Povezani članci

• Promocija knjige “Točno na Tacno.net – Svijet u kojem živimo” Tomislava Jakića u Zagrebu
• SLIJEDE LI NOVE BITKE
• O “novinarima” i novinarima
• NJ. E. PROTOKOL
• Radi li sudijska organizacija Nogometnog saveza svjesno protiv Veleža? Video!
• Trumpova jeruzalemska muka

Foto: Slobodni Filozofski

Dojadili su i bogu i vragu. Ne možeš ulicom hodati da se ne spotakneš na njihove grafite pisane u letu. Jer, oni su uvijek spremni na uzmak. Na bježaniju, ako zagusti. Sve što oni rade je kukavičko. Podmetanje i falsifikat.

Svjetski bogohulni urari su mi uspjeli sjebati i ovo malo pamćenja, pa ne znam više dali je, dok ovo šaram, pet do jedan ili pet do dvanaest. Ili kako kome.

Kad su, onomad, na svoju ruku, a sve u interesu globalizacije i kapitala, odlučili da nije dan nego noć, u meni su umrli svi autoriteti. Počeo sam sumnjati i o elipsastom obliku planete, i u veličinu broja Pi i u Lajku. O, zar je sve bilo laž!?

Poslije smo navikli na korijenite promjene. Vlasti nas, pred našim očima, prešutnom tolerancijom ustaških nestašluka, uvjeravaju da živimo u četerdeset prvoj. Prilagodili su toj tvrdnji i scenografiju i ikonografiju i vokabular.

Uskoro će proglasiti i nove pobjednike u finalu četerdeset pete i optužiti partizane za doping. Te im suditi i naknadno oduzeti medalje.

Uvjeravaju nas da živimo bolje nego prije devedesete. Da to pokazuju sve brojke. A brojke ne lažu. I oni ih određuju. Oni drže štap. Jer, što smo bolesniji to smo zdraviji. Što smo zatucaniji to smo pametniji. I što nas je manje to nas je više.

Sve se mijenja. I podložno je promjenama. Osim njihova nauma.

Ustašoidi doživljavaju pravi revival. Uz besramno tiho odobravanje vlasti razmahuju se po svim područjima; od kulture, obrazovanja, demografije, novinarstva, povijesti…

Ponovo, kao i devedesetih, skrnave spomenike, prijete, Glasno viću iz saborskih klupa. Kad im se netko usudi suprostaviti nazivaju to agitpropom i žalom za Jugoslavijom.

Tako i nostalgija počinje konotirati negativno. I u lijepo sjećanje na nešto ili nekog  umaču ušata slova, zlobu i prezir.

Njihova je bolest neizliječiva. Nema im pomoći. Zaslijepljeni su strašću za osvetom. Oni ne čuju i ne vide. Fabriciraju navodne zločine i zlurado se razmeću ciframa. (U Vukovaru je, čulo se u Saboru, četerdeset pete ubijeno 200 000 ljudi!?). To valjda po novim mjerilima. Jer ni litra više nije litra, ni promil promil. Što je i na sudu dokazano.

Tako se i komunistima, da izvinite na izrazu, spočitavaju poslijeratni zločini na Golom otoku. U čemu je nemjerljiva podrška crkve. Nemjerljiva, jer takvih mjera još za sada nema. Kao da se njih (ustaše) tamo odvodilo. Kao da to nije bio „interni“ partijski sukob. Uz dužno suosjećanje s obitelji  žrtava.

Ako samo pogledate njihove reprezentativce (zubokrnje desnice) vidjet ćete da su u prvoj podstavi tipovi koji neumoljivo potvrđuju argumete starih bioloških teorija. Po kojima neke tipove ličnosti određuje čak i njihov izgled. Da ih sad ne spominjemo.

Dojadili su i bogu i vragu. Ne možeš ulicom hodati da se ne spotakneš na njihove grafite pisane u letu. Jer, oni su uvijek spremni na uzmak. Na bježaniju, ako zagusti. Sve što oni rade je kukavičko. Podmetanje i falsifikat.

Zato je, bez obzira šta piše na satu, krajnje vrijeme da im stanemo na put.