PISMA IZ DŽEHENEMA 11 (BERLINSKI DNEVNIK 2): EVROPA, BOL U PREDVEČERJE

Povezani članci

• Sa tri milijarde dolara razmjene Italija postaje glavni trgovinski partner Srbiji
• Feđa Isović: Homoseksualizam i Renesansa
• LAŽLJIVCI NASTUPAJU
• Aprililili?
• E pa neće da može
• Naše nasilje u vašem naselju

Teška su to pitanja i nema odgovora na njih, tek nagovještaj prave zime, reski zrak koji para pluća podsjeća da stiže teško vrijeme što će ga se probati zaliječiti tužnim pjesmama i uz malo rakije, kad se u rano predvečerje nekom iz grla otme “Haj ima l’ jada, k’o kad akšam* pada/ kad mahale** fenjere zapale/ kad saz bije u pozne jacije***/ kad bol guši i suze osuši.”

U zadnje vrijeme u Sarajevu, u sitne sate kad se društvo prorijedi a stepen alkoholnog vrenja otanji komunikacijske ograde, sve češće onu “pobratimsku”: – Nas u Sarajevu, jarane, ima samo 15 posto koji smo se rodili ovdje, a sve su ostalo ‘papci’ i Sandžaklije… Nije to više ono Sarajevo.”

Odete li u Zagreb nećete morati puno čekati da vam neko ko se osjeća starosjediocem održi bukvicu o Hercegovcima, i o tome kako su oni, zapravo, krivi što grad nije onaj stari, što se poseljačio, što su se izgubili dobri običaji. Dođite u Beograd i čućete:

-Ne može se živeti od izbeglica – od Srba iz Bosne, sa Kosova, iz Krajine, i da nije kao što je nekada bilo.

Ništa nije kao što je nekada bilo. I dobro je da je tako: taj mit o multietničkim i multikulturnim društvima opstao je samo u megalopolisima, velikim gradovima koji su bili u stanju apsorbirati sve različite kulture i energije, a da se pritom nijedna ne osjeća tijesno ili ugroženo. Berlin je skoro idealan za to. Prostor u kojem je još i danas moguće osjetiti da su neke od pauza u arhitektonskom smislu posljedica rušenja grada ili građenja čuvenog Zida.

Za nekoga ko zna gledati, tragedija rušenja njegovog grada u Berlinu se skoro sasvim može relativizirati, današnji div Evrope na rijeci Spree prije malo vise od pola stoljeća bio je ruševina. Potom su ga podijelili. Ipak, ponovo je izrastao i još uvijek raste, zahvaljujući dakako vlastitim potencijalima, ali rukama i glavama doseljenika koji su ovdje ostavili decenije znoja, krvi i sperme.

Berlin izgleda kao veliki tip koji plaća svoje račune, ali mu na podlakticama vidiš masnice, a na licu podočnjake od neprospavanih noći. Berlin je Jack, i gotovo.

Ispada da se od današnje praznine svijeta čovjek nigdje ne može sakriti. Osim, nakratko, u čudesni svijet kupovine.

S trga koji baca svjetlost daleko, razmišljam kako su svi moderni narodi podjednaki kad im se pruži prilika da ekonomski ili na bilo koji način mogu ugroziti Druge. Nijemci zavide Englezima što su ujedinili kraljevstvo i svoju kulturu i jezik ultimativno proširili po svijetu, Englezi pak zavide Francuzima na lakoći bivanja, na vinu i kuhinji, i općenito na otmjenosti srednje klase, Francuzi, pak, reže na Amerikance što više nisu sila poput njih; Amerikanci, barem oni svjesniji, zavide Evropljanima na njihovoj povijesti i kulturi. Postoje li, danas, uopće svjesni Amerikanci? Iskreno se nadam. Dalje, Evropljani zavide Balkancima na njihovoj divljoj krvi i agonalnim emocijama, a među Balkancima još uvijek postoje nepremostive prepreke.

Hrvatska je potpisala pristupanje Evropskoj uniji. Borut Pahor je namignuo Jadranki Kosor i to je bilo to. Nama još uvijek nema ko namignuti, još čekamo u redu da nas prime nešto čemu ne znamo rok trajanja. Ispada da smo više bili Evropa dok je zvanično vladao komunizam, nego danas kad vlada samoproglašeni liberalni kapitalizam.

Šta je Nova Evropa? Možda ovaj ring koji se okreće. Ugledate ga čim izađete iz U Bahn stanice Hackescher Markt. Turisti sjede u korpama i gledaju grad, gledaju Evropu plašeći se da s one visine ne tresnu o, tvrdo zaleđeno tlo.

Onda krug ponovo okreće. Turci ne vole Albance jer im zamjeraju da su Osmanskom carstvu zadali završni udarac, Albanci ne vole Srbe i Grke, svake iz različitih razloga; Albanci iz Albanije ne vole kosovske Albance jer su u Titovoj Jugoslaviji gledali na njih s visoka, kosovski Albanci neće da čuju za Srbe jer su ih u toj istoj Titovoj Jugoslaviji držali u nekoj vrsti aparthejda, Srbi, opet, ne žele čuti da su ekskluzivni krivci za raspad Jugoslavije, u kojoj su bili i Hrvati i Bošnjaci i Crnogorci i Makedonci, koji se manje-više međusobno ne podnose. Svi skupa zavidimo Slovencima koji su se iz svega izvukli bez rata i danas, bez obzira na krizu, žive najbolje. Slovenci, pak, ne ostaju dužni, mrze južnjake, ali pomalo mrze Austrijance i to zato što su u nekim stvarima poput njih, a u drugim dijametralno različiti. Austrijanci se ne podnose između sebe, provincija mrzi Beč jer je crveni, a Beč mrzi provinciju jer je mala i klaustrofobična. Krug se zatvara u netrpeljivosti Austrijanaca i Nijemaca: Austrijanci ne podnose Nijemce jer su ih okupirali i drže ih kao južnu pokrajinu oko koje uvijek ima problema, a Nijemci Austrijancima prebacuju da su im poslali Hitlera, i ostavili ih da poraz u Drugom svjetskom ratu i sve štete time nastale – plate sami. Danas, Nijemci ne žele više plaćati grčke dugove, a Grci oduvijek smatraju da je prirodno da drugi plaćaju, jer su utemeljitelji Evrope. Imaju Aristotela.

Evropljani, uglavnom, više ne mogu živjeti u centrima svojih glavnih gradova nemaju za šta kupiti ni stvari koje im trebaju, niti mogu otkupiti mrvu svoje suverenosti.

Četvorica rumunskih Roma kupuju hot-dog na stanici Friedrichstrasse u pauzi svirke. Najkrupniji od njih nosi kontrabas, berde, i govori poznatu riječ:

“Hajde.”

Izgleda da jedino Romi nemaju koga mrziti. Pod hladnim nebom Berlina oni sviraju svoje tužne pjesme što će otići negdje u stratosferu iz koje će se možda opet pojaviti genij poput Bacha ili Beethovena i podsjetiti svijet da su svi narodi vrijedni samo onoliko koliko drugima pored sebe omoguće ono jedino sveto – “live and let live.”

Krug se ovdje zatvara, barem za ovaj put. Kakva nas Evropa čeka ove 2012.? Čini se, ne bitno različita od onoga kakve su njezine mikro-sredine: klaustrobične, ksenofobične, uglavnom zatvorene. Uz poneko ostrvo, kao što je Berlin, koji ipak dokazuje da prava multietnička društva nisu samo mit, da su se zadržala samo u megalopolisima.

Sarajevo je danas, slažu se svi, manji grad nego što je bio prije rata i opsade. I statistički, danas je manje stanovnika u njemu nego što ih je bilo prema popisu iz 1991.

Iz malog je teško stvoriti veliko. Nesiguran u sve, pa i u Evropu, zatvaram ovu bilježnicu. Jesmo li mi Evropa? Jesmo li ikada bili? Šta je ovaj grad u planinama na pola puta između Panonije i mora. Kakva ga sudbina čeka? Da li će poput drugih centara Bosne u povijesti – Jajca i Travnika – ostati provincija ili ga čeka neko prenovljavanje, neka mala renesansa koja bi ga mogla povući sa ruba i ponovo upisati na kartu evropskih destinacija?

Teška su to pitanja i nema odgovora na njih, tek nagovještaj prave zime, reski zrak koji para pluća podsjeća da stiže teško vrijeme što će ga se probati zaliječiti tužnim pjesmama i uz malo rakije, kad se u rano predvečerje nekom iz grla otme “Haj ima l’ jada, k’o kad akšam* pada/ kad mahale** fenjere zapale/ kad saz bije u pozne jacije***/ kad bol guši i suze osuši.”

*akšam – predvečerje

**mahala – gradska četvrt, manja urbana cjelina

***jacija – noć, posljednja od pet islamskih molitvi u toku dana

Maribor 2012 – zivljenjenadotik