Pljuni i zapjevaj moja Bosno i Hercegovino

Povezani članci

• Zagreb – glavni grad Srbije i BiH
• Mostarska šuga
• VIKTOR IVANČIĆ: PARADA, SPLIT
• Esad Bajtal: Stare etno-klike u novom sluđivanju građana
• DRAŽA MIHAJLOVIĆ:OČISTIMO DRŽAVU OD HRVATA I MUSLIMANA
• Zvonimir Nikolić: Sretan ti rođendan Armijo najčasnijih ljudi!

Suprotno pasjem raspoloženju goleme većine građana, razočaranih što im je protekla godina donijela toliko loših iznenađenja, kakva nije predviđao ni najpesimističniji horoskop, mislim da ona nije bila ni neobična ni neočekivana.

Jer, sve što se u Bosni i Hercegovini moglo desiti, desilo se u proteklih dvadeset godina. Imali smo krvavi troipogodišnji rat, a potom mir ispunjen konstantnom političkom krizom, vjerskom i etničkom mržnjom, ekonomskim, socijalnim i moralnim propadanjem, imali smo jake sniježne zime, koje su uvijek i socijalni problem, pa poplave i suše sa katastrofalnim štetama. U te dvije decenije dogodile su se kolektivne i bezbroj ličnih tragedija i drama, srušeni su naši privatni svjetovi, zauvijek su nestala mnoga prijateljstva, na stotine hiljada ljudi postali su obespravljena manjina u vlastitoj zemlji, od čega ni Sarajevo nije izuzetak. Kad se sve to uzme u obzir, teško je reći koje to još stvari u ovoj zemlji mogu biti neočekivane. Naravno, i uprkos svemu, postoje ubijeđeni optimisti, u pravilu sa smislom za ironiju. Takvi će reći da je, recimo, u 2012. godini bilo i nečeg dobrog, jer je bila bolja od ove u koju smo ušli prije tri dana. A 2013. će, prema istim optimističkim prognozama, biti bolja od 2014. Takva je dijalektika našeg postkomunističkog razvoja, sažeta u čuvenoj poruci naših političkih mudraca: “Biće vam sve gore, da bi vam jednog dana bilo bolje.” Pljuni i zapjevaj, moj narode! Tako bi, vjerovatno, da je veliki glumac živ, glasio komentar Zorana Radmilovića na ovu situaciju u nekoj od njegovih nezaboravnih interpretacija “Kralja Ubuja”.

Sve što smo mi sami, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, uz prijateljsku pomoć međunarodne zajednice uradili Bosni i Hercegovini u ovih posljednjih dvadeset godina, bilo je katastrofalno u svakom pogledu. Nismo svi bili štetočine u istoj mjeri, oko toga smo se složili hiljadu puta, ali je sudar triju nacionalističkih politika imao apokaliptičan ishod, koji je u Daytonu ovjeren sa sedam raznih pečata. Između stava da se tri teritorijalno uglavnom odvojena naroda, uz poučavanje demokratiji, mogu pacifizirati i eventualnog plana međunarodne zajednice o obnovi autohtonog multietničkog društva, što bi zahtijevalo golemu diplomatsku energiju, ogromna financijska sredstva i upotrebu velikog kontingenta NATO-snaga, izabrano je ovo prvo. Zemlji je nametnut protektorat lišen bilo kakve odgovornosti njenih političkih pokrovitelja, a rezultat tog eksperimenta je vidljiv na svakom koraku.

Ovo nije nikakav lament nad jednom teškom godinom, niti lament nad Bosnom i Hercegovinom. Međutim, ljudima se mora reći da je naša kriza dugotrajna i dubinska. Zato su tragikomična praznoslovna obećanja naših lidera da će već danas svi oni okrenuti list, odreći se svojih vlastitih interesa, okaniti se nacionalističke retorike i početi raditi u općem interesu. Sve  će ići mnogo teže i mnogo sporije nego što to izgleda u njihovim novogodišnjim porukama, a jedna od najstupidnijih koju sam pročitao, glasi: “Bez obzira na tešku situaciju, svi treba da pronalaze trenutke radosti i sreće.” Čovjek je, inače, aktuelni gradonačelnik Banjaluke. Izlazak iz sadašnje zapuštenosti, koja je poput korova prekrila sve najvažnije oblasti života, biće dugotrajan i bolan, ali to je jedina alternativa umiranju u lošoj beskonačnosti. Ne postoje brza i laka rješenja. Dobar primjer za to su obje entitetske vlade. Ni Nermin Nikšić ni Aleksandar Džombić nemaju novih trikova u rukavu. Obje su platile cijenu populizma, gaseći socijalne požare budžetskim parama. Ako je neka fabrika zakonima tržišta osuđena na propast, uzaludno joj je produžavati život. Najviše što dvije vlade mogu da urade do isteka mandata jeste da sagrade koji kilometar autoceste, privuku strane investitore i zaposle nekoliko hiljada radnika.

Vrijeme je da se političke elite odreknu stereotipa, koji su u vidu etničkih čipova ugrađeni u njihove mozgove. Jedan od njih, koji izaziva najviše sporenja, je Dejtonski mirovni sporazum, u Sarajevu tretiran kao “luđačka košulja”, a u Banjaluci kao politička Biblija. Nije taj sporazum, makar imao stotinu mana, generator cjelokupne krize. Je li on kriv što je lider socijaldemokrata Zlatko Lagumdžija četvrtinu mandata potrošio na formiranje federalne i državne vlasti, a drugu četvrtinu na njihovo razvaljivanje, preciznije na njihovu rekonstrukciju? Da li je Dayton kriv što jedan drugi socijaldemokrata, Milorad Dodik, sa potpuno iracionalnim ubjeđenjem i nemogućim ciljem pokušava da razvali vlastitu državu? Da li je Dejtonski sporazum kriv što vladajuće stranke, inateći se, izgradnju koridora 5c čine očajno sporom ili što takse od prelijetanja aviona bosanskohercegovačkim zračnim prostorom i dan-danas ubiru dvije susjedne države? Nije poznato da je Dejtonski sporazum nekom svojom odredbom zabranio bilo kojem bosanskohercegovačkom političaru da, umjesto nacionaliste i separatiste, bude antinacionalista i integralista. Isto tako, nije poznato da je taj sporazum sam sebe “zakovao” i zabranio da se u njemu išta i ikada mijenja.

Slušam ljude iz vrhova vlasti kako ovih dana najavljuju otvaranje širokog fronta protiv korupcije i kriminala. Neki od njih su deset i više godina na visokim položajima u vlasti ili u svojim strankama. Pa šta su radili dosad? Jedni su širili nepotizam, kao najgori, u narodu najomraženiji oblik korupcije, a drugima nije bio mrzak ni keš. Dejtonski sporazum ih, sasvim sigurno, nije sprečavao da se angažuju na iskorjenjivanju tog društvenog zla. Zato je teško vjerovati da su preko noći promijenili ćud. Kako stvari stoje, i ova i sljedeće godine su godine bez velike nade. Za početak bi bilo dovoljno da na narednim izborima na vlast dođu džentlmeni koji neće puniti svoje džepove parama poreskih obveznika, na čemu će im građani sigurno biti zahvalni, jer je lopova i onako previše.

Niko ne tvrdi da ovdje ništa ne može da se uradi, iako i o tome postoje različita mišljenja, među kojima sve više pristalica ima ono koje smatra da političke teme treba zamijeniti ekonomskim. Međutim, sve  će to biti prelijevanje iz šupljeg u prazno ako se u Bosni i Hercegovini ne pojave lideri koji će biti istinske demokrate i učiniti da većina građana počne vjerovati u vlastitu državu, umjesto što, kao danas, sumnja u njeno postojanje ili je čak ne voli.

Oslobođenje