POD REFLEKTOROM : MUAMER GADAFI

Povezani članci

• Farsa zvana izbor gradonačelnika
• Arsen Dedić: Biti slobodnjak jest stradavanje, ali i vrlina
• quo vadis, croazia?
• Gaza i mediji: Brisanje sećanja
• Pošto ponos?
• Historijski dogovor: U Ženevi postignut dogovor o iranskom nuklearnom programu

Još kao mlad kapetan Muamer Gadafi je iznenadio sve. I zapravo iznenađivao je sve redom svih 41. godinu revolucije.

Prvog septembra 1969. skupina mladih libijskih oficira je izvela briljantan državni udar. To je za sva vremena otpuhalo bolesnog 79-ogodišnjeg kralja Idrisa, koji se tada liječio u Turskoj.

Libiju su u to vrijeme zbog nafte znali svi. U tim godinama je njen izvoz, na primjer, prevazilazio količine nafte koje su u svijet slali Kuvajt i Saudijska Arabija. A mlade prevratničke oficire nije poznavao niko. Ni u susjednom Egiptu, gdje su na svojoj zapadnoj granici još odavno željeli pouzdanog partnera.

U Kairu su bili čvrsto uvjereni da će se za prevrat pobrinuti visoki oficiri i generali, sa kojima su tada sve vrijeme bili tijesno povezani. Ali mladi kapetan Muamer Gadafi, koji je uskoro nakon toga preskočio u čin pukovnika, iznenadio je sve. I zapravo iznenađivao je sve redom svih 41 godinu revolucije.

Libijcima je dosadila zelena diktatura i njihov ‘vječiti brat vođa’.  Nadali su se da će Gadafi, koji je u junu napunio 69 godina, ipak razumjeti njihovu poruku i da će otići bez dodatnog prolivanja krvi. Mrtvih je naime u dotadašnjim nemirima i tako i tako previše. I danas mu je došao kraj.

Muamer Gadafi, rođen u beduinskoj familiji  u Sirti, na sredozemnoj obali, uvijek je sam sebe vidio kao vojnika i političara sa poslanstvom. Sebe je doživljavao kao neku vrstu nasljednika velikog Omara al Muhtara, legendarnog vođu cirenskog otpora protiv italijanske okupacije, kojeg su fašisti objesili 16. septembra 1931. pored očima 20 000 Libijaca,  i pokopali ga na groblju Sabra u Bengaziju.

U službene posjete Italiji uvijek je dolazio sa njegovom fotografijom. I godinama je sam sebe ubrajao i za nekadašnjeg nasljednika egipatskog vođe Gamala Abdela Nasera, koji je bio njegov veliki idol. Naser je sa svojom revolucijom ozbiljno prodrmao Arape, a njegove ideje panarabizma je najuspaljenije prihvatio upravo mladi Gadafi.

Libija je zbog geografskog položaja oduvijek spadala u Magreb, u zapadni dio arapskog svijeta, ali Gadafija je uprkos tome sve vrijeme vuklo prije svega u Mašrek, arapskoj braći na istoku. Službeno se doduše pokušao udružiti sa Tunisom, sa tadašnjim vođom Habibom Burgibom, ali njegove misli su bile sve vrijeme prije svega u Egiptu.  Udruženje je čak nekoliko godina nudio obojici velikih vođa, i Naseru i Sadatu. Ali ne sa istim ciljem. Naseru je nametao Libiju, dok je Sadatu pokušao ukrasti Egipat. I nije znao prestati. Godine 1980. je Kairu ponudiio 500 milijuna dolara u zamjenu za Naserove posmrtne ostateke, koje je htio zauvijek pokopati u Tripoliju, Ali Sadat je ponudu naravno odbio.

Muamer Gadafi je sve vrijeme svoje duge političke karijere bio nekako poseban. Političar, koji je znao provocirati. Izjavama o potpori gerilskim organizacijama SAD i pošiljkama oružja Irskoj republikanskoj armiji. Izraelce je razljutio sahranom petorice Palestinaca, ubijenih u pokolju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, kad ih je u Tripoliju proglasio herojima.

Britancima je nacionalizirao British Petroleum, koji je nakon revolucije ostao u Libiji. To je uradio za kaznu, jer London nije spriječio Iran da  zauzime tri mala arapska otoka u Perzijskom zaljevu. I sve vrijeme se čupao za kosu sa Amerikancima. A posebno sa Ronaldom Reganom. Ovaj ga je nekom prilikom razjareno proglasio “bijesnim psom Bliskog Istoka”. Libijska vojska je naime 1981.  srušila dva američka lovca, koja su bila “zašla” u libijski zračni prostor. Amerikanci su udarac vratili 1986. bombardiranjem Tripolija i Bengazija. Tada je umrla Gadafijeva usvojena kćerka Hana, kojoj je američki tamnoputi pjevač Lionel Richie na proslavi povodom 20 godišnjice napada, prije pet godina, posvetio posebnu pjesmu…

Neprestalne libijske konfrontacije sa Zapadom dosegle su vrhunac nakon tragedije Panamovog putničkog aviona nad škotskim  mjestom Lockerbie 1988. kad je poginulo 270 ljudi. Amerikanci su krivicu za bombaški atentat pripisali Libiji i onda devedesetih godina u Vijeću sigurnosti OUN posljednično poskrbili za izuzetno oštre sankcije, koje su Tripoli praktično odrezale od svijeta.

Gadafiju su tada okrenuli leđa čak i njegovi najbliži arapski saveznici. Među njima, nego šta, i egipatski predsjednik Hosni Mubarak, koji se Amerikancima nije smio i nije htio zamjeriti. Libijski vođa je tada opet reagirao na svoj način. Vijeće sigurnosti OUN je brzo prekrstio u terorističko vijeće Ujedinjenih Država….

Dobrano desetljeće nakon uvođenja sankcija Libija je priznala krivicu za tragediju nad Lockerbijem i pristala na isplatu 2,7 milijarde dolara odštete rođacima žrtava nesreće. Sankcijama je bio kraj i strane vođe su  si kod Gadafijevih u Tripoliju opet počele redati jedni za drugim.

Novac ne poznaje ideološke predrasude. Njih uvijek izmišlja samo politika.    Ali budući da većina naftnog novca po pravilu završava u džepovima klanova koji su blizu vrha, onda je konačno uzavrelo i na ulicama libijskih gradova. Samovoljnom diktatoru je tada leđa okrenuo cijeli svijet, a sada mu je to uradio vlastiti narod, što je svakako mnogo gore. Bez podrške svijeta je neko vrijeme mogao preživljavati, bez podrške vlastitog naroda nikako.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Delo.si