Narednog 11. jula, kada bude klanjana zajednička dženaza za nekoliko stotina žrtava srebreničkog genocida, pratit će je zvona crkve koja se gradi neposredno iznad Memorijalnog centra. Inat crkva, kako je Bošnjaci Srebrenice nazivaju, gradi se na privatnom posjedu, uz blagoslov popa Aleksandra Mlađenovića, bez ikakvih građevinskih dozvola, ali uz zaštitu pripadnika MUP-a Republike Srpske!? Za razliku od Islamske zajednice koja, kako je u svom saopćenju naveo tuzlanski muftija, traži od općinskih organa u Srebrenici da ih ostave na miru i sami rješavaju svoje probleme, Bošnjaci povratnici u Potočarima ogorčeni su kako zbog onoga što radi Srpska crkvena opština Srebrenica uz blagoslov Vasilija Kačavende, tako i zbog odbijanja Islamske zajednice da im pomogne. Najavljuju (novo) iseljavanje zbog nebrige za njih, osim 11. jula kada svi ti od kojih su zatražili pomoć, a koji su im to odbili, “dođu u Srebrenicu da se slikaju i drže govore”.
“Jedan dan je neko rekao da je Stevo Ilić provezao ogroman krst. Nikome nije bilo jasno šta će mu jer ovdje u blizini nema pravoslavnog groblja, a i malo Srba živi ovdje. Međutim, sve nam je bilo jasno kad je krst postavio na jednoj svojoj parceli, a pop došao da osvešta tu zemlju”, priča vidno uznemirena Šehida Abdurahmanpašić koja živi u Dugom polju. U ratu je izgubila muža i sve muške članove porodice. Živi sama sa sestrom. Iz svoje kuće vidi crkvu koja se počela praviti na obliženjem uzvišenju, neposredno iznad Memorijalnog centra u Potočarima. Stanovnici ove mjesne zajednice su odmah reagirali, potpisali peticiju i 22. decembra prošle godine poslali apel svim relevantnim institucijama u BiH – Međureligijskom vijeću, predsjedniku Republike Srpske, ambasadama SAD-a, Rusije, Njemačke, Turske, muftiji tuzlanskom ef. Huseinu Kavazoviću, visokom predstavniku…
“…Mi vam se obraćamo sa velikom molbom i nadamo se da ćete uložiti sve svoje napore i mogućnosti da dođe do rješenja, pravednog rješenja. Prije nego što dođe do poremećaja međuljudskih odnosa želimo na vrijeme da upoznamo sve relevantne institucije i organizacije kako bi na vrijeme svi zajedno preventivno djelovali. Naime, na lokaciji Budak (u neposrednoj blizini Memorijalnog centra Potočari) počela je izgradnja pravoslavne crkve koja je udaljena desetak metara od masovne grobnice Budak 2. Činjenica je da se objekat počinje graditi na privatnom zemljištu osobe srpske nacionalnosti, a da do sada od Opštine Srebrenica, kao relevantnog organa, nisu dobile nijednu suglasnost koja je neophodna za gradnju. Ono što nas zabrinjava jeste da ovaj objekat nije ništa osim provokacija Bošnjacima i Memorijalnom centru jer bi izgradnja crkve bila odmah iznad Memorijalnog centra. S obzirom na to da na mjestu gdje se pravi pomenuti objekat nema srpskog stanovništva to nam govori da neko namjerno želi narušiti međuljudske odnose, a u Srebrenici tome nije mjesto. Mi želimo da u našoj sredini vlada mir i međusobno uvažavanje. Kao građani našeg grada, naše mjesne zajednice gdje živimo spremni smo pomoći izgradnju pravoslavne crkve, ali na mjestu gdje ima srpskog stanovništva, a ne na mjestu gdje ih nema i gdje će taj objekat samo provocirati druge. Stoga vas molimo da sa vaše strane utičete na relevantne aktere ovog slučaja te da kao Skupština Opštine Srebrenica dođete do rješenja ovog vrlo ozbiljnog problema.”
Nelegalni radovi Ironija je da je mjesec dana prije upućivanja ovog apela reagirao općinski inspektor Petko Đokić, po nalogu pretpostavljenih, koji je 29. novembra 2010. izdao Rješenje kojim “nalaže Srpskoj Crkvenoj Opštini Srebrenica da odmah obustavi radove na izgradnji crkve u Dugom polju Potočari.” U obrazloženju se navodi: “U postupku inspekcijskog nadzora i pregleda po službenoj dužnosti dana 25. 11. 2010. godine izlaskom na lice mjesta u naselju Dugo Polje Opštine Srebrenica utvrdio sam da je Crkvena opština Srebrenica započela izgradnju crkve, a uvidom u Odjeljenju za prostorno uređenje Opštine Srebrenica utvrdio da isti nemaju odobrenje za građenje. Od radova je urađen iskop temelja i betoniranje temelja na crkvi. Radove na crkvi izvode radnici na dobrovoljnoj osnovi, po izjavi zatečenih radnika na gradilištu”. U rješenju se navodi i da žalba, koja se može uputiti Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju u Banjoj Luci, ne odlaže njegovo izvršenje.
Tri mjeseca kasnije načelnik Općine Srebrenica Osman Suljić uputio je Policijskoj stanici Srebrenica, komandiru Adisu Cibraliću zahtjev za policijsku asistenciju u kome stoji: “Na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od strane opštinskog građevinskog inspektora i komunalne policije opštine Srebrenica, dana 31. 3 .2011. godine konstatovano je da su nastavljeni radovi na izgradnji crkve na Budaku/Dugo Polje Potočari što potvrđujemo fotografijama sa lica mjesta, bez obzira na prethodno rješenje opštinskog građevinskog inspektora o obustavi radova na izgradnji crkve na Budaku. Obraćamo vam se sa zahtjevom za asistenciju u izvršenju rješenja o obustavi radova na izgradnji crkve od 29. 11. 2010. od strane inspekcijske službe Opštine Srebrenica”.
Dok Bošnjaci okolnih mjesnih zajednica pišu apele za pomoć, građevinski inspektor izdaje rješenje o obustavi gradnje, a načelnik općine traži asistenciju policije za zaustavljanje gradnje, radovi na crkvi – napreduju. Na ulazu u parcelu na kojoj se gradi crkva postavljen je natpis da je pristup zabranjen bez odobrenja građevinskog odbora. Iz objekta koji se gradi izlazi policajac s oznakama MUP-a RS-a. Objašnjava da mu je naređeno da tu bude zbog opasnosti od narušavanja javnog reda i mira. I tako policija zadnjih desetak dana danonoćno čuva nelegalni objekat na privatnom posjedu. Pitamo ko to narušava javni red i mir, on sliježe ramenima i odgovara da do sada nije bilo incidenata, ali da su bila najavljena neka okupljanja. Upitan zašto čuva privatnu parcelu na kojoj se pravi objekat čija je gradnja općinskim rješenjem trebala biti obustavljena, opet se poziva na javni red i mir. U tom trenutku dobija poziv preko stanice: uputstva su jasna, treba ostati izvan privatne parcele. Stiže kamion Zvornik puteva. Suvozač nam objašnjava da imaju neke radove tu u okolini, pa zemlju koju kupe i nikome ne treba dovoze i nasipaju u uvalu pored crkve jer “njima to treba”. Ko su oni? Ne zna. Vozač kamiona kaže da mu je Stevo Ilić rekao da tu dovozi.
“Nije valjda za Turke” Prilazimo objektu. Desetak muškaraca radi. Pitamo ko je građevinski odbor? Niko ne zna. Dobacuju da glavnog nema tu. Iz objekta izlazi muškarac srednjih godina koji viče da se sklonimo. Pitamo šta rade? On ljutito kaže: “Pravimo crkvu! Zar ne vidiš?” Kažem da vidim zidine, ali ne znam šta prave i za koga grade crkvu, na šta on agresivno odgovara: “Pravimo je za Srbe! Ne pravimo je valjda za Turke!” Pitam dalje koje Srbe, s obzirom da u okolini uz desetine bošnjačkih, ima svega nekoliko srpskih kuća, na šta njih nekoliko zagalami: “Evo nas! Vidiš koliko nas ima. Mi smo Srbi. Balijama je sigurno ne pravimo!” Nakon toga počinju da viču da se sklonimo i ne smetamo. Uz vrijeđanje i psovke odbijaju dalji razgovor.
Vraćamo se do prvih bošnjačkih kuća koje su svega desetak metara dalje. Zatičemo nekoliko žena s djecom. Fata Gabeljić kaže: “Zar crkvu grade? Ne kažu oni nama tako. Pričaju kako prave neki objekat za radnike, kako će zaposliti i Bošnjake i Srbe”. Aiša Omerović je prekida: “Jutros kad sam slušala šta Milorad Dodik priča, pomislila sam: Dragi Bože, ima li te više?” Fata Gabeljić nastavlja: “Šta da radimo? Moramo jezik za zube. Valja nama ovdje zanoćiti.” Vratila se u Srebrenicu prije osam godina, kad se klanjala prva velika zajednička dženaza.” Pokazuju na automobil koji prolazi: “Eno popa. Svaki dan dolazi da ih obilazi, da vidi kako napreduju radovi.” Pričaju kako su isjekli, kad su počeli sa radovima, šumu na bošnjačkoj zemlji te da pokušavaju doći do Muje Selimovića čija se zemlja graniči sa Ilićevom. Selimović ima i kuću koju su oni pikirali za popa. “Muji su ubili sina, ako su budale nek im prodaju. Ja im ne bih dala da mi sve ovo zastru parama”, pokazuje Aiša rukom na veliku livadu oko svoje kuće i dodaje: “Ako ovako nastave, nema nama života ovdje.” Fatina zemlja se graniči s Ilićima, njihove kuće su preko puta nje: “Međimo, pozdravljali su se. Sad kako su počeli praviti crkvu okreću glavu. Neka prave vjerske objekte, ali ne ovdje, nije ovdje mjesto crkvi. Išli smo na grobnicu kad su se kosti vadile. Bilo je i dječije obuće. Čo’eka sam izgubila, braću… Podaviće njih, akobogda, naše duše.”
I Šehida Abdurahmanpašić kaže da nema ništa protiv gradnje crkvi te da su oni samo protiv ove lokacije: “Nismo sigurni da ispod temelja te crkve nema kostiju. Po meni je ona napravljena na kostima. Kad su udarili temelje mi smo se organizovali i zagradili mjesto gdje je bila grobnica, da je ne skrnave. To će oni nama s barjacima 12. jula da mašu. Nek ih deset naprave, sve oko moje kuće, neće me odavde otjerati. Ali meni neće kleparati. Kupit ću najjače pojačalo i svaki put kad zazvoni ja ću pustiti ezan i do kraja pojačati. Ja to neću slušati.”
