Podsećanje – Zoran Đinđić

Autor/ica 12.3.2012. u 11:13

Podsećanje – Zoran Đinđić

SRBIJA, ŠTA JE TO?

Još samo pre nekoliko meseci, u Srbiji bi skoro svaki intelektualac bez teškoća razumeo čudnu izjavu Maksa Vebera na završetku Prvog svetskog rata da bi se udružio i sa crnim đavolom, samo da Nemačka (a u našem slučaju Srbija) postane moderna država.

Na sreću, ni on a ni naši intelektualci nisu bili prisiljeni da ulaze u tako ekstremna savezništva. Doduše, politika kojom je Srbija postala “suverena republička država” od početka je demonizovana u nekim od preostalih “republičkih država”. Zvanični političari i neoficijelna javnost bili su jednodušni u osudi sredstava kojima je iznuđena izmena važećeg Ustava. Govorilo se o dvostrukom političkom moralu, teroru ulice, rušenju legalnih institucija, manipulaciji masama. Ova iznenadna probuđena ljubav za politički moral i fer-plej, makar bila i licemerna, zaslužuje svaku pohvalu, ali ne možemo je uvažiti pri proceni događaja o kojima je reč. Ne zato što bi moralna merila bila neprimerena političkim odnosima, nego zbog toga što skoro svi prigovori počivaju na fikciji da je prethodno stanje bilo nešto drugo do takođe suspendovanje političkog morala. Dakle, u pravu su oni koji naš poredak opisuju kao ukidanje legalnosti institucija. Međutim, njihova kritika se pretvara u providnu demagogiju, ukoliko to nipodaštavanje institucija vezuju za događaje u Srbiji, a ne za samu prirodu onog političkog sistema čija je jedna verzija praktikovana i u Jugoslaviji.

Zbog toga, umesto zaludnog lamentiranja nad kontinuitetom “neprihvatljivih metoda”, radije upitajmo: da li je postignut cilj koji je motivisao njihovu primenu? Da li je Srbija zaista postala država?

Ukoliko državu definišemo u ranomodernom smislu, tj. kao jedinstvo teritorije, državnog naroda i državne vlasti, onda je Srbija nakon “ustavnih promena” zaista konstituisana kao jedna od jugoslovenskih “republičkih država”. Međutim, ako državu razumemo u modernom smislu, što je uostalom bila intencija i pomenute Veberove izjave (i pre rata je Nemačka na određeni način bila država, i to čak i previše), a to znači da, kao rezultat demokratske saglasnosti na kojoj počiva legitimna vlast, nije tako sigurno da je Srbija nakon “ustavnih promena” postala država, pa ni to da se ona na ovom putu trenutno uopšte nalazi. Dovoljno je, za početak, podsetiti na Kosovo da bi bilo jasno kako na jednom značajnom delu teritorije srpske “republičke države” ne samo što nema demokratske saglasnosti naroda, nego čak ni legalne mogućnosti za izražavanje njegove nesaglasnosti.

Ali, na trenutak ostavimo po strani Kosovo. Ni uz najveću pristrasnost ne bismo mogli tvrditi da su problemi ove regije rezultat (samo) pogrešene politike u “novoj” Jugoslaviji. Drugačije stoji stvar sa Srbijom. Njen problematičan status, koji je izmenjen pomenutom ustavnom revizijom, uspostavljen je u poslednjim decenijama. Opšte uverenje da se čak može utvrditi tačan datum tog uspostavljanja – godina 1974. Zbog toga je zahtev za promenu Ustava iz 1974. stilizovan u program kome su pripisana gotovo magična svojstva. Kao da će uklanjanjem te (stvarne ili navodne) prepreke blokirana društvena energija konačno početi neometano da cirkuliše. Kao da je taj patetični “datum za istoriju” zaista početak jasnog demokratizovanja Srbije. Da li se to desilo, i uopšte, da li su takva očekivanja bila opravdana? Ako Srbija novim ustavnim konstituisanjem, uprkos zbacivanja balasta iz 1974. nije postala moderna država, gde su uzroci za to?

Da bismo saznali šta je Srbija dobila revizijom Ustava iz 1974. morali bismo znati šta je tim Ustavom izgubila. Možda svoju državu? Svoj demokratski poredak? Oni koji sasvim ozbiljno shvate raspravu o ustavnim promenama moraju doći do uverenja da je Srbija prestala da bude država 1974, a ne 1918! I kao da sada, prostim anuliranjem Ustava iz 1974, a ne i državotvorne odluke iz 1918, može da postane država!

Iz ovog mešanja datuma proizilazi jasan psihološki dodatak. Emocije se znatno lakše mogu mobilizovati ako se radi o gubljenju/sticanju države, nego ako je reč o internim sporovima među jugoslovenskim komunistima. Kao što je jugoslovenska “ustavna kriza” i inače samo forma za sadržaje koji sa ustavnom problematikom nemaju puno veze, tako je i ovde tradicionalna simbolika (od Kosovskog boja pa do patriotskih žrtava u svetskim ratovima) instrumentalizovana da bi se, bar privremeno, legitimisala preraspodela moći i to one koja je po svojoj suštini ostala nepromenjena. Ogromna provalija zjapi između epohalne retorike i stvarnog događanja. Ono što je najavljeno jeste promena unutrašnjeg uređenja jugoslovenske države, ono što se desilo svodi se na jednostavnu redistribuciju moći u nepromenjenom političkom sistemu.
Lako je razumeti zbog čega 1974. i 1989. nemaju nikakve veze sa 1918. i time nikakve suštinske veze sa pitanjima stvarnog konstitucionalizma. Ustav iz 1974, kao i njegova najnovija verzija, samo prividno normiraju distribuciju moći u jugoslovenskom društvu (a to znači, njene izvore, obim i kontrolu), dok u stvarnosti ta moć uopšte nije institucionalno regulisana, nego je određena nekom vrstom komunističkog “običajnog prava”, tj. okazionalno, u zavisnosti od odnosa snaga, karaktera ličnosti, itd.

Ništa nije jednostavnije nego ovu tvrdnju ilustrovati na poslednjim događajima vezanim za problematični federalni status Srbije. Ako bismo tražili zajednički nazivnik svih relevantnih definicija tog stanja morali bismo poverovati da se tu radilo o nekoj vrsti zavere protiv Srbije, omogućene korumpiranim ili nesposobnim srpskim političarima. Međutim, ako su nas neki nacionalni političari izdali (nezavisno od motiva za taj čin), gde je granica ispod koje ostaju zavedeni i silom ućutkani (premda, kako kaže Marks, za jedan narod nije nikakav izgovor to da je bio zaveden), a iznad koje se nalaze aktivni učesnici u radnjama protiv Srbije i Srba? Da li su desetine hiljada partijskih, omladinskih i svekolikih drugih “kadrova”, koji su nas svojevremeno gušili hvalospevima sada antisrpskom, a tada najboljem od svih Ustava, a čija ogromna većina danas, na još odgovornijim mestima aktivno učestvuje u “preporodu”, da li su svi oni bili samo zavedeni? Ako jesu, koju garanciju imamo da to nisu i danas, dok nas guše hvalospevima o “novom kursu”?

Ukoliko se ispostavi da je taj “novi kurs” takođe nepovoljan za Srbiju (nacionalno opredeljeno rukovodstvo nije dovoljno jemstvo), koji mehanizmi kontrole vlasti će korigovati takav nepoželjan razvoj? Drugim rečima, kojim institucionalno zagarantovanim sredstvima kontrole vlasti raspolažemo danas, nakon ustavne revizije, za razliku od mračnih vremena “antisrpske koalicije”.

Politički sistem posleratne Jugoslavije načelno i dosledno isključuje mogućnost političke kontrole koja ne bi bila samokontrola nosilaca moći. I očigledno pogrešne odluke su ispravne, sve dok se “drugačije ne naredi”. Svi oni koji žele da naprave političku karijeru su u takvom sistemu moći prinuđeni na bespogovornu lojalnost. Pošto ne postoji mogućnost da se karijera stiče i u opoziciji (makar i unutarpartijskoj), alternativa je: pokornost ili povratak u privatnost. Ova suštinska osobina jugoslovenskog političkog uređenja omogućila je Ustav iz 1974, kao i sve druge značajne odluke, bilo da ih procenjujemo kao pozitivne ili negativne.
Promenom federalnog statusa Srbije ne samo što nisu promenjeni uslovi koji su nešto tako omogućili, nego su oni još i intenzivirani. Dovoljno je setiti se pozadine na kojoj se odvijala “istorijska 8. sednica”! Na tom primeru bi se, takoreći u eksperimentalno čistom obliku, mogla studirati tehnologija institucionalno potpuno nevezane moći. Do danas se ništa suštinski nije izmenilo. Ono što se slavi kao renesansa Srbije u brojnim svojim vidovima je samo eksplozija iste one političke neartikulisanosti i podaničkog mentaliteta, koji su neraskidivo vezani za prirodu političkog sistema i koji su, uostalom, uslovili posleratno nazadovanje Srbije.

Ako je “novo konstituisanje” Srbije trebalo da ima ikakve veze sa demokratizacijom, ono se moralo odvijati kao jasna promena suštine političkog uređenja, a ne samo kao promena odnosa snaga i njihovih “nosilaca”. A demokratsko konstituisanje političke zajednice znači to da se građani ne sprečavaju da putem slobodno izabranih predstavnika odlučuju o svim suštinskim pitanjima unutrašnjeg uređenja. Bez čvrste volje da se vlast izvede iz partijskih katakombi i vrati parlamentu, kao jedinom legitimnom narodnom predstavništvu, sve reforme su prividne i ne dotiču središte problema.

Međutim, proces reformi, koji u Jugoslaviji počinje sredinom šezdesetih godina, išao je drugim pravcem. Umesto da na dnevni red stavi eminentno političko pitanje unutrašnjeg uređenja, on je naturalizovao političke subjekte, definišući ih kao “radne ljude” i kao pripadnike nacija. A pošto je svojstvo svakog tela da ima prostornu lokaciju, teritorija postaje osnovna politička kategorija. Demokratsko pravo na samoodređivanje i političko reprezentovanje transformiše se u pravo na “svoju teritoriju” i svoje nacionalne predstavnike. Kao da slovenački, srpski, hrvatski ili bilo koji drugi naš narod osim (neaktuelizovanih) političkih prava ima i neka, aktuelna ili potencijalna, prava na teritoriju koju naseljava! Kao da je sasvim normalno to da za sebe zahteva kompetenciju da odlučuje o tome gde će sa “svojom” teritorijom!

Jugoslavija nije nastala kao ujedinjenje teritorijalnih država, da bi onda mogla na njih da se razlaže. Jedno metaforičko pravo, kakvo je “pravo naroda”, na taj način od metafore postaje politički mit, koji apsorbuje energiju i definiše pravac promena. Mit o “pravu na otcepljenje”. Naravno da je moguće razlaganje složenih država. Međutim, to nema nikakve veze sa pravom na deo državnih teritorija, nego je čisto politički čin.
Političke reforme se u Srbiji od samog početka odvijaju u znaku trijumfa teritorijalnog načela. Od samog početka je “jedinstvo” bilo važnije od slobode. I to jedinstvo u predmodernom smislu, kao jedinstvo teritorije, čiji “narod” će biti homogenizovan jedinstvenom državnom vlašću. Na taj način su Srbiji “vraćeni” Kosovo i Vojvodina. Nije važno što sa autentičnim predstavnicima kosovskog stanovništva nije postignut ni najlabaviji kompromis (niti su takvi predstavnici uopšte priznati kao mogući sagovornici). Važno je da se Kosovo “vrati” Srbiji! “Permanentna diferencijacija”, kao način održavanja vlasti apsolutne manjine nad apsolutnom većinom predstavlja ekvivalent za “permanentnu revoluciju”, kojom je nekoliko procenata proletarijata trebalo da uspostavi vladavinu nad ostatkom sveta.

Koga interesuje to što je Troja danas u Turskoj, ili što se Istanbul nekada zvao Konstantinopolj? Tu se ne radi o izgubljenim ili dobijenim bitkama, velikoj hrabrosti ili velikim izdajama, nego o svetsko-istorijskim pomeranjima. Jedno takvo desilo se i u srpskom srednjem veku i ono je težište Srbije definitivno pomerilo na sever. Ima li ičeg zaludnijeg nego istorijskim reminiscencijama negirati ovu tendenciju? Sasvim druga stvar je srpska manjina koja tamo živi. Ali ona nije manjina kao naš zatočenik na “večno našem Kosovu”, nego upravo manjina koja može biti ugrožavana na najrazličitije načine (pa i direktnim nasiljem) i za čiju zaštitu se treba boriti. Međutim, to nije borba za “vraćanje” Kosova Srbiji.

A danas se pokazuje da Kosovo nije bio glavni uzrok za redukovanje pojma jedinstva na njegovu teritorijalnu dimenziju, nego obrnuto da je, u okviru politike koja jedinstvo shvata na takav način, Kosovo moglo da odigra ulogu mobilizujućeg simbola. U kartezijanskoj političkoj metafizici, gde je “res extensa” dominantni oblik egzistencije, i Srbija je postala jedno objektivisano određenje. Njome se barata kao nekom jasnom veličinom, kao nekim predmetom. Tako kao da politička zajednica nije duhovna potencija, nego protežnost, geografska činjenica. U ovom sveobuhvatnom supsumiranju esencije pod egzistenciju, slikovito izraženu sloganom “Za Srbiju nema prečeg zadatka nego da je ima”, sadržana je dvostruka laž. Kao prvo, nije istina da će Srbije istinski biti time što će postati jedna od “republičkih država” unutar postojećeg političkog uređenja. Za to je potrebno znatno više od revizije Ustava iz 1974. i od zloupotrebe termina “država” za obeležavanje stanja koje time nastaje. Kao drugo, u jednoj političkoj zajednici se to da ona jeste ne može odvojiti od toga na koji način ona jeste. Nije bilo koja egzistencija kao takva već vrednost, nego samo onaj koji svojom suštinom zavređuje da bude postavljen za cilj.
Iz “novog konstituisanja” Srbija nije proizašla kao politička zajednica koja se reprodukuje slobodnom voljom svojih građana (a ne pukom okolnošću svog društveno-prirodnog postojanja). Da bi se to desilo, morala bi biti ispunjena bar tri uslova: a/ politička moć mora biti sabrana u parlamentu, b/ izbori za parlament moraju biti potpuno slobodni, c/ mora se obezbediti potpuna sloboda štampe i političkog udruživanja.

Prividni parlamentarizam, koji upravo nastaje u Srbiji, predstavlja otvoreni podsmeh navedenim uslovima. Iako je i političkim laicima jasno da bez radikalne promene statusa Saveza komunista ne može biti ni govora o snaženju narodnog predstavništva, a da je zalaganje za pravnu državu čista demagogija bez istovremenog ukidanja nadustavnog prostora, rezervisanog za trenutne nosioce političke moći, uprkos tome da se uz dosad neviđeno jačanje komunističke ortodoksije (kako na organizacionom, tako i na ideološkom planu), deklarativno ističe navodna značajna uloga “naroda”. Voleo bih da vidim kog ministra će samostalno postaviti ili srušiti takav parlament i kojim svojim zakonom će se drznuti da ograniči realnu moć političkog vrha.

Međutim, sudeći po načinu na koji će taj parlament biti sastavljen, neće ni biti povoda za bilo kakve konflikte. Za prestabiliranu harmoniju između narodnih predstavnika i narodnih tribuna pobrinuo se izborni zakon, koji u navodno slobodne izbore uvodi instituciju “kandidacionih komisija”, tj. mehanizma za selekciju svih nepoželjnih kandidata. Trenutnim uživaocima političke moći nije bilo dovoljno to što im apsolutni monopol nad svim institucijama sistema osigurava nedostižnu prednost u odnosu na sve moguće protivkandidate. Oni su, uz to, poželeli da se ti protivkandidati uopšte i ne pojave u političkom polju nego da budu, kao mnogo puta u proteklih pola veka naše istorije, izbrisani i sa margina političke scene.

Konačno, usaglašenost masovnih medija sa nosiocima “novog kursa” ne ostavlja ni minimalnu mogućnost kritičarima da dođu do reči. A da bi ta odlučujuća privilegija bila ovekovečena, “Zakon o ličnom radu” (u nacrtu) predviđa (član 29, stav 7) zabranu “osnivanja privatnih ustanova novinske i radio-difuzne organizacije”.

Posle svega ovog, jasno je da je pitanje “šta je Srbija?” ostalo otvoreno i nakon promena, izazvanih “novim kursom”. Potpuno blokiranje društvene energije, koje je karakterisalo stanje pre “istorijske sednice”, iziskivalo je radikalne poteze, u bilo kom pravcu. Nije sasvim nelogično to što se ono “nacionalno” takoreći samo po sebi, nametalo za polazište svih mogućih promena. Ako je unapred isključena mogućnost nekog opšte jugoslovenskog programa reformi, onda svakom delovanju u nekoj od republika mora prethoditi spontano ili veštačko konstituisanje te republike u “delatnog subjekta”. Drugim rečima, onog trenutka kada je Jugoslavija prestala da bude okvir zajedničkog delovanja (a to se desilo krajem šezdesetih godina), nacionalno konstituisanje predstavlja uslov mogućnosti delovanja uopšte. Već od početka sedamdesetih godina postaje jasno da one republike koje ne formiraju nacionalni identitet faktički i ne postoje.

Ovaj proces u kome se, u sve bržem vrtlogu, postavlja “hrvatsko”, “crnogorsko” i konačno, “srpsko” pitanje, delom se može objasniti blokadama koje su se na saveznom nivou postavljale svim programima radikalnih reformi. Ako je nemoguće vlastito stanje poboljšati opštom reformom, onda je raspad opštosti pretpostavka za makar socijalne promene. čak i ako stavimo u zagradu moćno dejstvo nacionalnih programa sa kojima su neki od jugoslovenskih naroda ušli u zajedničku državu, možemo razumeti zbog čega se u trenutku zamrzavanja celine enormnom brzinom revitalizuju parcijalni identiteti, uz to još i oficijelno priznati kao kolektivni delatni subjekti. A kada se ta celina raspala, onda su i oni koji nisu želeli nikakve promene, nego samo moć, takođe morali da se užurbano uključe u alhemiju nacionalnog konstituisanja. Ovo je jednostavno objašnjenje za opšte poznatu, na prvi pogled čudnu okolnost da su svi oficijelni programi “republičkih država” preuzeti od nekada proganjanih nacionalnih ideologija.

Dakle, ne predstavlja veliki problem to što se “novo konstituisanje” Srbije odvija u znaku nacionalnog mobilizovanja, nego to u kom pravcu taj proces ide. Ukoliko je nacionalno mobilizovanje samo formalni uslov delovanja, šta je njegov sadržaj? Za Sloveniju možemo sa izvesnošću reći da je veštačko naglašavanje nacionalnog statusa išlo ujedno sa jasnim interesom za demokratske reforme. A šta, trenutno, možemo reći za Srbiju?

Ako ne verujemo proglasima i programima, nego tendencijama koje su sve vidljivije u empirijskoj stvarnosti, u Srbiji, konstituisanoj u “delatnog subjekta”, biće isproban ortodoksno komunistički obrazac socijalnog delovanja. Ono što nije uspelo u “prvoj zemlji socijalizma”, što nije i neće uspeti nigde na svetu možda ima veće šanse na “brdovitom Balkanu”? Možda smo upravo mi narod izabran za to da svetu demonstriramo epohalnu superiornost socijalizma nad svim drugim “društveno-ekonomskim formacijama?
Na sve tri relevantne ravni socijalnog delovanja gomilaju se potvrde za ovu slutnju. U sferi politike je neprikosnoven princip političkog monizma, u sferi ekonomije se rehabilituju “društvena svojina” i samoupravljanje, u sferi ideologije cveta dijalektičko-materijalistička ortodoksija. Na deklarativnom planu su sva tri procesa eufemistički zamagljena, tako da se priča o ” nestranačkom pluralizmu”, “tržišnoj privredi”, “obnovi društvene uloge nauke i Univerziteta”. Međutim već sada je jasno da dozirani pluralizam treba da bude samo fasada za nepodeljenu i nedeljivu moć jednog vrha, da privatna inicijativa u privredi treba samo da obezbedi resurse za finansiranje bankrotiranih “društvenih preduzeća”, a da će društvena nauka biti tolerisana samo ako stupi u lojalnu službu politike.

Svojim “novim konstituisanjem” Srbija nije mogla da postane suverena država, jer bi za to bila neophodna revizija čina iz 1918. Međutim, mogla je da u okviru državno-pravno fluidnog “republičko-nacionalnog” identiteta taj svoj novi “subjektivitet” upotrebi za pokretanje jasnih demokratskih reformi. A pošto je postojeći politički sistem osnovni krivac za raniji problematični status Srbije, ništa nije bilo logičnije nego da on bude radikalno promenjen. To se nije desilo. Promenjeni su akteri i odnosi snaga, a suštinska svojstva političkog sistema još su intenzivirana. Koji su izgledi da ovo društveno uređenje, ali sada više ne kao jugoslovenski, nego kao nacionalni socijalizam, bude dugog veka? Veoma mali. Ali, svoj kraj ono ima u sebi samom a ne izvan sebe, u vidu neke političke opozicije, intervencije armijskog vrha, drugih republika i slično. “Već se čuju koraci onih koji će ih izneti”, kako kaže biblijski motiv. To “koji će ih izneti” biće socijalni problemi koje ni jedna socijalistička ortodoksija u svetu do sada nije mogla da reši, i koji su doveli do tako ironičnog zaokreta da čak i jedan pitomac KGB-a, kao predsednik “prve zemlje socijalizma”, uviđa neminovnost napuštanja klasičnih uzora.

Jedna stvar je imati svu vlast u rukama, a sasvim druga biti u stanju da se u gotovo bezizglednoj društvenoj situaciji, u kojoj osim problema skoro nema šta da se deli, mobilizuje kreativna društvena energija. Ljudi se mogu sprečiti da slobodno izražavaju svoje uverenje, ali se ne mogu silom naterati na racionalno delovanje. Na toj “maloj razlici” se slomio svetski komunizam.

Možda je primetna užurbanost koja vlada u politički aktivnim krugovima Srbije (i to ne samo u vezi sa nemotivisano prevremenim “izborima”) znak da i oni čuju “korake pred vratima” i da su pohitali da što pre raspodele ono malo moći i novca što je još ostalo uprkos opštoj entropiji sistema? Možda i sami znaju da je sutra već prekasno za onog koji danas ništa ne ugrabi? Ali za pitanje “šta je to Srbija” ni sutra neće biti kasno. Stanje u kome sada živimo biće dobra pouka da odgovor na to pitanje nikada nije bio jednostavan i da oni koji obećavaju jednostavnost najčešće nude prazna obećanja.

Originalno objavljeno u: Stav, Novi Sad, novembra 1989; preštampano u knjizi: Zoran Đinđić: Srbija, ni na Istoku, ni na Zapadu, Novi Sad, 1996.

Ka filozofiji

Autor/ica 12.3.2012. u 11:13