Polemika: Dokle će bosanski franjevci trpjeti ultimativne tonove “hercegbosanaca”?

Povezani članci

• Beskonačna bitka za formalne vanjske granice suštinskog unutrašnjeg propadanja
• Heni Erceg: Obrana i zaštita
• FINANSIJSKA REVOLUCIJA JOŠ TRAJE
• Hadžiluk u Mostaru
• Tomislav Jakić: OD VELEIZDAJNIKA DO HEROJA (I NATRAG)
• SNJEŽANA KORDIĆ: VLAST NAD JEZIKOM

Foto: biskupija-sisak

Zgodna je,  možda i jedinstvena  ova polemika, s jedne strane,  između osoba koje jedva da išta znaju jedna o drugoj, a s druge, za koje izgleda da su suštinski, svjetonazorski  istomišljenici.

Nedavno sam zapodjenuo kafansku „kavgu“ s jednim od, ne samo po meni, najbenignijih dubrovačkih hadezeovaca tezom da nema dobrog (nevinog) hadezeovca. I već nakon par (desetaka ) sekundi  izletio je s tezom da kad vidi sve ovo što se danas događa da s još većim uvjerenjem skida  kapu i do poda se klanja –Tuđmanu! A njemu inače Karamarko, koji imidž svoga „reformiranog“ HDZ-a gradi baš na retuđmanizaciji stranke, nije osobito drag; vjerojatno bi mu, da smo se njega dotakli, slično nedrag  bio i Čović. Nisu mu dragi ni hrvatski biskupi jastrebovi, pa ni onaj naš (dubrovački) bivši (Želimir Puljić, sadašnji zadarski nadbiskup i aktualni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije), ali  možemo bit presretni što smo dobili ovoga novoga (Mate Uzinić). Naša „kavga“ se odvijala u nedjelju prije podne u kafiću u kojem sa svojim društvom provodi svako nedjeljno jutro svjetlosnim godinama daleko od pomisli da bi on, deklarirani katolik, u to doba  trebao biti na nekom drugom mjestu.

Još većim krivcem od (t)amošnjih HDZ-ova i hadezeovaca za aktualno MORALNO, pa i političko, pa i gospodarsko rasulo hrvatskog, pa, ako se smijem prtiti, a evo sam se uprtio, i bosanskohercegovačkog društva držim Katoličku crkvu, posebice njezin bastard koji si uzurpira ime „Crkva u Hrvata“, za koju se gospar Nikola Mihaljević i ja slažemo da je postala, pa neka mu i ono „skoro“, nacionalnom crkvom, koja je, kako se zgodno izrazio, „dobila Hrvate a izgubila narod“, pretpostavljam misleći  prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu.

U Dubrovniku će se za desetak dana održati tradicionalni bijenalni Susret hrvatske katoličke mladeži. Očekuje se oko 35.000 mladih hodočasnika, a središnji događaj zakazan je točno dan uoči proglašenja Ivana Pavla II, inače počasnog građanina Grada Dubrovnika, svecem u obliku svečane mise na otvorenom u Gružu na mjestu gdje je taj sutrašnji  svetac kao oronuli starac 2003-će godine za svoga trećega posjeta Hrvatskoj predvodio misu i proglašavao blaženicom Mariju od Propetoga Isusa Petković. Inače taj omiljeni onodobni papa svoj prvi pastoralni posjet Hrvatskoj još ratne 1994-te posvetio je univerzalnim kršćanskim vrijednostima praštanja i milosrđa, čime je  poprilično zabrinuo, ako ne i ozlovoljio onodobno hrvatsko, a zasigurno i hercegbosansko, političko, a, uvjeren sam, i crkveno vodstvo. No iskupio se u njihovim očima već 1998-me za svoga drugoga posjeta Hrvatskoj kada je posvetio hrvatski klerofašizam proglasivši kardinala Alojzija Stepinca blaženikom. Od aktualnog pape Frana, pape fra Lukine nade, očekuje se da uskoro okonča formalnosti oko proglašenja i Stepinca svecem.

Čitateljima ovoga portala, i fra Luki i gosparu Mihaljeviću je znano što si sve dopuštaju i o čemu sve bogohule (nad)biskupi, poglavnici  „Crkve u Hrvata“, a o nižem svećenstvu i redovništvu da ni ne govorimo. Eto neki dan je reprezentacija od 50-tak svećenika i tri biskupa, predvođena notornim biskupom sisačkim Vladom Košićem u Austriji svečanom „svetom misom“ slavila slobodni vikend  haškog uznika Darija Kordića, a kulminacija Košićeve homilije bila je prispodoba Kordićeve (ahmićke)  s Isusovom (golgotskom) žrtvom. Inače, taj isti msgr. Košić, kao predsjednik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije (HBK – ja sam je tim povodom nazvao Herceg-bosanskom komisijom), u skandaloznom priopćenju od 10.06.2013.povodom haške presude hercegbosanskoj  šestorci, dao je u ime svoje ni od koga izazvane Crkve, bezuvjetni, NAKNADNI  blagoslov osuđenicima, a zapravo svekolikoj zločinačkoj tvorevini koju su predvodili.

Nisam ja, gosparu Mihaljeviću, smetnuo s uma da su  „bosanski franjevci…samo službenici Katoličke crkve, sa svime što ona jeste…“. Dapače, ali tu Vas moram prekinuti  citirati, jer ono što slijedi „i sve mimo toga ne bi imalo nikakvog smisla, učinka posebno“, usporedivo mi je, mutatis mutandis, s ultimativnim  tonovima “hercegbosanaca“  kojima sve mimo „trećega entiteta“  nema nikakvoga smisla, učinka posebno. Dakle, pitanje je dokle će i bosanski franjevci trpjeti biti samo službenici ovakve Katoličke crkve i njezinoga, kako gore pokušavam elaborirati, ne bastarda, nego čeda „Crkve u Hrvata“? Hoće li se rasplinuti prije oni ili Bosna (Srebrena)?

Darko Kaciga Dubrovčanin