Pravda

Suzana Sekulović – Kadirić
Autor 24.4.2018. u 09:06

Izdvajamo

  • Zar neko zaista vjeruje da će se sve to promjeniti zahvaljujući strancima, sadašnjim političkim elitama i ljudima postavljenim na svim značajnijim funkcijama kao produžena šapa iste te politike? Koja je to bajka? I onako, tek da ne kritikujemo sve ostale, zaboravljajući samokritiku i vlastitu ulogu u svemu tome - tanki smo, da tanji ne možemo biti, a gluposti koje nam serviraju upijamo kao lakmus papir, jer nam je lakše da za korjenite promjene uzmemo oružje u ruke i dižemo revoluciju po fb, nego da isto to vrijeme iskoristimo za vlastitu edukaciju o izbornim procesima i aktivno pristupimo zajedništvu! Jer izbori mogu biti i razdor i zajedništvo A to naši političari na vlasti i te kako dobro znaju!

Povezani članci

Pravda

Foto: Borislav Radovanovic Blog

Nije li nam još Martin Buber na internacionalnoj konferenciji u Firenci, prije nego li je izazvao ovacije publike svojim riječima, rekao: ”U početku su sloboda, jednakost i, zajedništvo hodali zajedno, ruku pod ruku. Zatim su se njihovi putevi odvojili. Sloboda se okrenula zapadu, ali je na putu promijenila svoju prirodu. Jednakost se okrenula na istok, ali se takođe promijenila tokom svog putovanja. Jedino se o, zajedništvu ništa nije znalo i niko nije znao šta mu se desilo. Izgledalo je potpuno izgubljeno negdje u bespuću. Sada bi se sloboda i ravnopravnost željeli ponovo ujediniti i postati ono što su nekad davno bili na samom početku. Ali to im je potpuno nemoguće učiniti sve dok im ne pomognemo da pronađu izgubljeno, zajedništvo.” Mozete li mi pomoći da ga opet nađemo i vratimo mu vjeru u ujedinjavanje i aktivnu moć civilnog društva? 

Ima li pravde i da li ju je moguće ostvariti na prostorima BiH bez promjene dosadašnjeg vladajućeg režima?
Bojim se da odgovor većina od nas zna, ali nam je spremnost i zalaganje konkretnim djelovanjima na vrlo niskoj razini.

Obično smo spremni da kritikujemo režim i da naglašavamo kako su Dodik, Izetbegović i Čović do srži korumpirani kriminalci, koji povrh toga vode diskriminirajuću i nacionalističku politiku podgrijavajući stalne tenzije i svjesno uništavajući kako ljudske, tako i sve ostale resurse u zemlji. Osim na njih, ponekad se osvrnemo i na diplomate koji se uredno u svojim posjetama i pregovorima smjenjuju u BiH.
Poniženja, prijetnje, urušavanje školstva i zdravstva, kao i ostalih institucija, diskriminacije, nacionalizam, fašizam, očaj i letargija su hljeb naš nasušnji. I to traje već 25 godina, a iz godine u godinu stanje je sve gore i alarmantnije. O kabadahijskom ponašanju političke elite, kao i hobotnice koju je razvila oko sebe i svojih poslušnika već sve znamo. Lično me više ni jedan jedini njihov postupak ne može iznenaditi.

Međutim, zainteresovana sam, kao čovjek koji se bavi društvenim naukama, kao i promjenama u drušvu, s težištem na razvojnu psihologiju i grupnu dinamiku, za nešto drugo što mi već godinama ne da mira.
Naime, interesuje me šta se dešava s nama koji smo protiv tog i takvog sistema i koji se borimo već godinama protiv njega? Jesmo li spremni da sem što kritikujemo iste ljude koji su na vlasti već 25 dugih godina, obratimo pažnju na nas same i prihvatimo samokritiku?
Možemo li to i jesmo li dovoljno dorasli tom zadatku?
Ja sam spremna. Spremna sam da korigujem moje greške i da prevaziđem frakcije koje danas postoje u svim probosanskim i ljevičarskim organizacijama, počevši od političkih partija, preko medija, aktivista i svih drugih koji su na neki način uključeni u borbu protiv nacionalizma, fašizma, podjele i straha.

Vjerujem, i to čvrsto, u ujedinjavanje ljudi, zajedništvo i moć civilnog stanivništva ukoliko postoji jasan cilj i ukoliko je on oslobođen od sitnosopstveničkih interesa.

Cilj i želja su nam potpuno isti i potpuno su jasni. Većina ljudi koje susrećem u cijeloj BiH i s kojima razgovaram su već uveliko umorni i žele promjene na bolje.
Međutim, smatram da su nam upravo sitnosopstvenički interesi, želja za popularnošću i tvrdoglavim odbranama samo, i jedino, vlastitih stavova, kao i loša komunikacija velika prepreka u ostvarivanju jedinstvenog cilja koji vrlo brzo nestane i izblijedi zbog frakcija koje postoje među nama samima.
Nismo spremni na kompromise i ne želimo se baš ničega odreći u svrhu poboljšanja situacije šire drušvene zajednice. A to je već opasna boljka. Znate, kao djeca kad se zaigraju u pijesku, a onda se iznenada posvađaju oko lopatice i kantice, navlačeći ih svako na svoju stranu u želji da ih lično posjeduju.. Oni još uvijek nisu dostigli taj nivo razvoja da bi mogli mirno sjesti i porazgovarati, te usredtočiti se na pitanje:
“Kako da učinimo da bi svi bili zadovoljni?”
Takve igre obično završavaju plačom i nezadovoljstvom ako se u njih ne umješa stariji i pametniji brat.
Podsjeća li Vas ovo na nešto? Razvojna psihologija, grupna dinamika i dinamika društva je čudo koje naši vlastodršci izvrsno koriste u svrhe koje im odgovaraju.

Ja i dalje vjerujem u zajedništvo, snagu građanskog drušva i ujedinjavanje bez prestiža i sitnih interesa!

Već mjesec dana pratim sa velikom pozornošću i lično podržavam Skup podrške PRAVDA ZA DAVIDA u Banjaluci. Na tom istom skupu uvijek se spomenu i druga nevino nastradala djeca sa područja BiH. I puno ih je. Čak i jedno jedino nastradalo dijete je previše!

O samom slučaju neću puno pisati zbog respekta prema Davidovim roditeljima, ali ću se svakako osvrnuti upravo na građansku svijest i moć zajedništva kada se stvari rade od srca, a ne zbog interesa.

Zadnje reakcije i potezi Milorada Dodika jasno pokazuju koliki strah može da izazove ujedinjenje.
Te reakcije je lako lančano pratiti iz dana u dan u zadnjih mjesec dana.

Prvo je došao i obećao roditeljima da će se lično pobrinuti za istinu i pravdu. Potom je otišao i na samu sahranu, ali je presavio i odbacio transparent da natpisom Pravda za Davida.
Nakon toga je putem svojih medija po ko zna koji put pokušao da plasira priču kako strane službe u saradnji sa probosanskim, opozicionim partijama žele da sruše vlast i naravno, osvrnuo se na patriotizam, sorošovce, i tako redom, po već oprobanom sistemu dizanja tenzija.

Onoga momenta kad ni to nije prošlo, počeo je uz pomoć svojih štićenika, sa napadima na socijalnim mrežama, obarajući ljudima koji se ne boje facebook stranice, stavljajući i šaljući botove i viruse, kako bi ućutkao one koji mu smetaju. Anonimne i javne prijetnje zbog “neposlušnosti” su postale puno intezivnije.
Ne znam više čak ni broj svih mojih prijatelja koji su svakodnevno izloženi ovakvim napadima i pokušajima, jer sam prestala računati, a i sama sam doživjela i doživljavam istu sudbinu koju dijelim sa mnogima od Vas.

Kad čak ni ovo nije prošlo, jer smo shvatili šta rade i kako djeluju, predhodno povezujući se i mi sami, stiže nam “prijateljska” posjeta iz Rusije u istočno Sarajevo i u Banja Luku. A pošto su nam prijatelji, zajedno s njima u paketu stiže i naredba da se sve blokira, navuku roletne, a građani se “mole” da se ne kreću, jer će u suprotnom biti legtimisani i detaljno pretrešeni.
U strahu su velike oči. Nisam sigurna za neke ljude, ali ja prijatelje dočekujem bez paranoje i bojaznosti. Nadam se i Vi.

Posjeta ruske delegacije pokušava se učiniti puno bitnijom nego što ona to u stvari i jeste, a samim naređenjem o blokiranju cesta i grada, pogotovo Banjaluke, podrazumijeva se i zabrana okupljanja čime žele da presjeku i onemoguće dolaske ljudi sa autobusima i privatnim vozilima iz drugih gradova BiH na proteste Pravde za Davida i za drugu nevino nastradalu djecu u BiH koja se na ovom skupu uvijek spominju.

I upravo na ovom primjeru se jasno vidi kakav strah izaziva snaga civilnog društva, zajedništvo, udruživanje i solidarnost.
Ovako danas reaguje Dodik, a istu reakciju bi imali i Izetbegović i Čović, jer mehanizmi nacionalizma i fašizma ponekad možda i nisu isti, ali im je ista osnovica, poluga i metode.

pravda za davida 3

Foto: Buka

IZBORI, MOGUĆNOSTI I PREPREKE

Ove godine u oktobru mjesecu održaće se i izbori u BiH. Za pametne dosta, jer uvijek je lakše držati olovku svake četvrte godine, nego sjediti svaki dan u rovu pod punim naoružanjem i sakupljati svoju i tuđu utrobu po blatnjavoj zemlji.

A kako tu stojimo sa zajedništvom, ujedinjavanjem i dugoročnim ciljevima?

Najčešći odgovori građana koji se čuju su sljedeći:
– Svi oni su isti.
– Ne intetesuje me politika.
– Nemam za koga da glasam.
– Ma ne idem na izbore
– Predaću nevažeći listić i na
njemu nacrtati Paju Patka.

Ovakva i slična objašnjenja znače, i neminovno dovode, do istog rezultata – davanje bezrezervne podrške postojećem ili još gorem stanju u Bosni i Hercegovini!

Potpuno se slažem sa činjenicom da je naš sistem izuzetno komplikovan, ali da se ne lažemo, mi baš i nemamo neki veliki odziv glasača na izborima, što pokazuju sve statistike. Lakše nam je kriviti sve i svakoga oko nas, nego iskoristiti mogućnost aktivnog glasanja. Statistika takođe vrlo jasno potvrđuje činjenicu da je prilikom velikog odziva glasača na izbore moguće manipulisati i ukrasti svega 3% glasova, dok je na manjim odzivima mogućnost daleko veća i ostavljaju širom otvorena vrata za sve vrste maloverzacija.

Kažu, nema izmjena krivičnog zakona, niti izmjena izbornog zakona. Naravno da nema, jer smo takvi kakvi jesmo. Pasivni, kad su izbori u pitanju.
Zar neko zaista vjeruje da će se sve to promjeniti zahvaljujući strancima, sadašnjim političkim elitama i ljudima postavljenim na svim značajnijim funkcijama kao produžena šapa iste te politike? Koja je to bajka?

I onako, tek da ne kritikujemo sve ostale, zaboravljajući samokritiku i  vlastitu ulogu u svemu tome – tanki smo, da tanji ne možemo biti, a gluposti koje nam serviraju upijamo kao lakmus papir, jer nam je lakše da za korjenite promjene uzmemo oružje u ruke i dižemo revoluciju po fb, nego da isto to vrijeme iskoristimo za vlastitu edukaciju o izbornim procesima i aktivno pristupimo zajedništvu! Jer izbori mogu biti i razdor i zajedništvo
A to naši političari na vlasti i te kako dobro znaju!

Može li narod na ovim izborima srušiti kriminalnu i korumpiranu vlast, koja ga već 25 godina guši stalnim diskriminacijama, zastrašivanjem i metodama poznatim isključivo diktatorskim režimima ili će svojom pasivnošću pokloniti istoj toj vlasti i režimu još 4 godine svoga života?

Bosansko-hercegovačka dijaspora ima veliki potencijal i od nje se očekivalo, ali i očekuje znatno veći uticaj na političkoj sceni BiH. Nema sumnje da dijaspora može puno više učiniti, ali za to je potreban i njen aktivniji angažman. Neki čak misle da jedino dijaspora BiH može donijeti “tektonske promjene“, koje bi iz osnova mogle pokrenuti sadašnje neodrživo stanje na bolje, ali dijaspora, na žalost, ni danas nema aktivan već pasivan pristup izbornom procesu. To uvjerljivo potvrđuju izborni rezultati.

Ako ćemo govoriti o ljudskim pravima i zalagati se za demokratsko, sekularno društvo, ako ćemo opstati, ostati i sa ljubavlju pričati o BiH, onda naš opstanak prvenstveno zavisi od naše politčke moći na toj sceni. Koliko ćemo imati  političkog uticaja, toliko prava ćemo i dobiti. Ta nam prava niko  neće dati ako se za njih sami ne izborimo. Prava se postižu zakonskim rješenjima, pravilnicima, raspodjelom budžetskih sredstava, kao i brojem ruku koje imate u Skupštini.

Ne krivite državu zbog stanja koje danas vlada u njoj, niti odnos poltiičkih struktura prema Vama. Svaki naš neizlazak na izbore je jedno veliko ”da” i jedna velika podška već postojećoj političkoj eliti.

Nije li nam još Martin Buber na internacionalnoj konferenciji u Firenci, prije nego li je izazvao ovacije publike svojim riječima, rekao:
”U početku su sloboda, jednakost i, zajedništvo hodali zajedno, ruku pod ruku. Zatim su se njihovi putevi odvojili. Sloboda se okrenula zapadu, ali je na putu promijenila svoju prirodu. Jednakost se okrenula na istok, ali se takođe promijenila tokom svog putovanja. Jedino se o, zajedništvu ništa nije znalo i niko nije znao šta mu se desilo. Izgledalo je potpuno izgubljeno negdje u bespuću. Sada bi se sloboda i ravnopravnost željeli ponovo ujediniti i postati ono što su nekad davno bili na samom početku. Ali to im je potpuno nemoguće učiniti sve dok im ne pomognemo da pronađu izgubljeno, zajedništvo.”

Mozete li mi pomoći da ga opet nađemo i vratimo mu vjeru u ujedinjavanje i aktivnu moć civilnog društva?

Suzana Sekulović – Kadirić
Autor 24.4.2018. u 09:06