ENG
Predrag Lucić: Doprinos Praljka i Prlića opstanku bošnjačko-muslimanskog naroda
Autor/ica 👤Predrag Lucić
Povezani članci
Foto: VL
Oni su, ako sam dobro shvatio, u Haagu završili zato što su ratovali s plemenitim ciljem da se stvore preduvjeti za mirovne pregovore i da se omogući opstanak Bošnjaka kao naroda?
– U koje si se to zanimljive novine zabuljio, trafikant?
– U Hrvatsko slovo.
– Pa šta je to toliko zanimljivo u Hrvatskom slovu da ne podižeš glavu?
– Ono čega nema u ostalim novinama. Hajde, da te čujem: jesi li možda negdje pročitao da je u gradu Zagrebu održana molitvena tribina u znak duhovne potpore šestorici herceg-bosanskih dužnosnika koji iščekuju presudu Haškog tribunala za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona ili običaja ratovanja?
– O čemu govoriš? Kakva molitvena tribina?
– A kako bi ti drugačije nazvao tribinu na kojoj sisački biskup Vlado Košić predvodi »molitvu za hrvatske zatočenike« i s koje se upućuje kršćanska poruka: »Molite da se ponovi 16. listopada 2012., dan oslobađanja generala Gotovine i Markača.«?!
– A gdje je održan taj molitveni skup? U nekoj crkvi?
– U dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova. I nije to bio samo molitveni skup, već i javna tribina na kojoj su govorili istaknuti obavještajni djelatnici Miroslav Tuđman, Ivo Lučić i Miroslav Međimorec, književnik Hrvoje Hitrec, dramski umjetnik Zlatko Vitez…
– I šta su pametnoga rekli?
– Je li ti dovoljan zaključak iz Hrvatskoga slova: »Presuda, ma kakva ona bila, ne će, niti može umanjiti u našim srcima solidarnost, a u očima doprinos generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u stvaranju hrvatske slobode i obrane hrvatskoga naroda u BiH, kao i stvaranju preduvjeta za mirovne pregovore, koji su, između ostaloga, omogućili i opstanak muslimansko-bošnjačkom narodu.«?
– Oni su, ako sam dobro shvatio, u Haagu završili zato što su ratovali s plemenitim ciljem da se stvore preduvjeti za mirovne pregovore i da se omogući opstanak Bošnjaka kao naroda? A pritom, naravno, nisu ratovali za stvaranje novih granica hrvatske države?
– Kakvih novih granica?
– Pa onih o kojima je 1993. zborio Franjo Tuđman. Zar u njegovim dvorskim stenogramima nije zabilježena i rečenica: »Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku da pruže našu pomoć i angažiraju se u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države.«? Pa se onda u Tuđmanovom kartografskom nadahnuću spominju Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar i Gornji Vakuf kao bezgranično hrvatski granični toposi…
– Je li ti to Hrvatskoj podmećeš militarni ekspanzionizam, da ne kažem agresiju? Tebi ništa ne znači što je Ivo Lučić na molitvenoj tribini istaknuo kako »povijesna istraživanja jasno pokazuju da Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, nego je, dapače, podupirala zajedničku borbu Armije BiH i HVO-a u otporu srpskoj agresiji«?
– A tko je, osim srpskog agresora, podupirao zajedničku borbu HV-a i HVO-a protiv Armije BiH? Je li taj špicl-historik Lučić povijesno istražio i autentičnost Tuđmanovih glasno izgovorenih i zvučno snimljenih projekcija hrvatsko-srpskog razgraničenja unutar BiH, zabilježenih još 1991. kada mudri vrhovnik kaže da »muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje koje odgovara i Srbiji i Hrvatskoj podjednako«?
– Kako ti ne dosadi citirat uvijek iste Ćaćine geostrateške tlapnje?
– A kako tim tvojim tribinašima ne dosadi guslanje uvijek istih floskula o »hrvatskoj obrani Bosne i Hercegovine kao države«?!
– Nemoj tako! Bilo je na ovoj tribini i novih momenata… Miroslav Međimorec je u svojstvu voditelja skupa potpore herceg-bosanskom sekstetu prepričao storiju o svome susjedu, starom i prekaljenom »borcu za slobodu i nezavisnost Hrvatske«, koji je »zbog rodoljublja bio zatvaran u Jugoslaviji«, te potom postao jedan od prvih članova HDZ-a. Ali na nesreću, stari se gospodin – priča Međimorec – razbolio i nakon teškog moždanog udara bio hospitaliziran na neuropsihijatarskom odjelu, u sobi na čijim prozorima su bile rešetke, pa je onako bunovan pomislio da je eto opet završio u zatvoru. »Glasno je buncao«, kaže dalje Međimorčeva priča, »opirao se, protivio, hrvao se s nevidljivim protivnicima. U bunilu je govorio kako su ga komunisti ponovno zatočili, ali će doći njegovi generali i osloboditi ga. Gledao bi prema rešetkama i danima vapio: Dođite, dođite moji generali, oslobodite me! Oslobodite!«
– A zašto je Međimorec uopće išao pripovijedat o oboljelom starcu?
– Pa zato da bi auditoriju poručio: »Nije li čas da i mi poput tog starog hrvatskog rodoljuba i političkog zatvorenika ne kažemo: Dođite, dođite oslobođeni svake krivnje, vi naši bosanskohercegovački Hrvati.«
– Moram priznat da ne razumijem poantu. A ne razumijem ni šta je u toj priči novo…
– Kako ne razumiješ? Novo je to što se više ne priziva državni nego moždani udar.
Autor/ica 👤Predrag Lucić
