ENG
Predrag Lucić: Dr. Yes-Sir i Mr. Heil
Autor/ica 👤Predrag Lucić
Povezani članci
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Kako je afera Barbika utjecala na donedavno skladan suživot državnoga službenika Tomislava Stockingera s gorljivim protivnikom državne vlasti Tomislavom Stockingerom i kako su ih mediji pokušali zavaditi naslovima poput onog »Radi za vlast koju mrzi«…
Godinama je gorljivom i glagoljivom hrvatskom revolucionarcu Tomislavu Stockingeru uspijevalo živjeti u istoj koži s neupadljivim i šutljivim državnim službenikom Tomislavom Stockingerom bez da se njih dvojica, makar i za šalu, sporječkaju, a kamoli da ozbiljnije podignu glas jedan na drugoga ili da se – kao što to našim ljudima počesto polazi za jezikom – stanu častiti nebiranim riječima.
Nikada buntovni nacionalist Tomislav Stockinger nije pokazao ni trunku prezira prema pedantnom činovniku Tomislavu Stockingeru koji je revno obavljao svoj svakodnevni posao u Ministarstvu zdravlja, kao da ga ni najmanje ne dira teška sudbina hrvatskog naroda pod vlašću prokletih jugoslavenčina koje su mu zasjele na grbaču nakon smrti prvoga i jedinoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
I nikada mu nije bilo ni u dnu glasnica a kamoli navrh jezika da ga zbog krotkog službovanja pod neokomunističkom vlašću Račana i Milanovića opsuje kao srbočetnika ili partizančinu.
Ni samozatajni šef službe za suradnju s pravosudnim tijelima pri Ministarstvu zdravlja Tomislav Stockinger nikada i ničim nije pokazao da ga uopće zanima a kamoli iritira neprestano trtljanje tog dosadnog bukača Tomislava Stockingera o nekakvom specijalnom ratu koji se vodi protiv Hrvatske, da mu je smiješna i neshvatljiva njegova bjesomučna vrtnja u Krugu za Trg, u krugu oko Zdruga hrvatske obrane »Nikola Šubić Zrinski«, u krugu oko Zdravka Tomca, Miroslava Tuđmana i njima sličnih oralnih pobjednika svakih izbora na kojima se nisu dobacili ni do otirača a nekmoli do izbornog praga…
Ponašao se državni službenik Tomislav Stockinger kao da nikada nije i kao da nikada neće pročitati ni slovo od nebrojenih i neubrojivih pisanija što ih je taj nekakav nadesno navrnuti Tomislav Stockinger objavljivao po opskurnim portalima na kojima nema ni cica ni guzica ni bilo čega što bi zadovoljavalo duhovne potrebe pristojnog činovnika.
I valjda zato tom Tomislavu Stockingeru, koji je u svojoj vrtnji po desničarskim krugovima dogurao do čelne pozicije u Stranci hrvatskog zajedništva, nikada nije palo na pamet da na radni stol Tomislava Stockingera u Ministarstvu zdravlja stavi stranačku pristupnicu, ma koliko ta njegova sljedba oskudijevala u članstvu.
Državni službenik Tomislav Stockinger zasigurno ne bi potpisao pristupnicu, ali isto tako ni predsjednika te strančice Tomislava Stockingera ne bi poslao u najbliži spolni organ, provokatorski i udboustaški.
Ž ivjela su tako njih dvojica u istoj koži i različitim svjetovima, nesmetano jedan od drugoga, sve dok se znate već koji Tomislav Stockinger, gledajući i slušajući mrtvački ozbiljnog Josipovića na Hrvatskoj televiziji, nije odlučio autati kao autor onog imbecilnog »Akcijskog plana ”Barbika”«, u kojemu poslovično neduhoviti predsjednik Republike Hrvatske nije prepoznao šalu malu nego veliku zavjeru.
– Bedak jedan! Pa kak ne kuži da sam se samo zajebaval?! – kazao je šokirani Tomislav Stockinger Tomislavu Stockingeru koji je do tada nezainteresirano buljio u ekran.
– Kaj ste se to vi? I zakaj se tak prostačite? – osupnuo se državni službenik.
– A kak da drukčije kažem da sam se zajebaval? Čista zeka, kuiš?
– Otkad smo mi na ti? Dajte se, prosim vas, ponašajte kak spada!
– Ma jebeš sad formalnosti! Kit nije normalan! Ja sam to, jeboti, nažvrljal onak iz čiste zeke, a Lignja se upecal ko somina! Pa nemrem si bilivit da je tak blesavi! – po prvi su se put među Tomislavima Stockingerima začuli povišeni tonovi.
– A ja si nemrem vjerovat u ovo kaj čujem: da ste si vi, jedan ozbiljni gospon, išli pisati takve bedastoče! I kaj ak nam sad dojdeju na vrata? – prestravljeno je i u isti mah zgroženo šaputao Tomislav Stockinger, državni činovnik na čiji savjestan rad i građansku lojalnost nikada nitko nije imao ni najmanju zamjerku.
– Ne buju došli. Vidiš da još ne znaju da smo to mi.
– Koji mi?! Mene, prosim, ne petljajte u to!
– Dobro, ja sam, ti nisi, mi nismo… Bem ti Hrvate, čim zagusti, ostave te samog ko pesa! Niš, ja se budem otišel prijavit, sam samcat!
– Kam? U Heinzlovu? Kaj ste vi opali na glavu? I zakaj bute ikam išli ak oni, kak velite, ne znaju da ste to vi napisali? Niste valjda bili tak bedasti da se potpišete?
– Ne, nisam. Svaki put si se potpišem, samo sad nisam. Propal bi mi štos.
– A ovak vam je, vidim, baš upalil…
– Bem ti život! Kad se potpišeš, niko živi ne pročita, a kad se ne potpišeš, i predsednik se vusere! Država se, daj Bog, trese!
– Lako meni za državu… Ja se tresem, kaj ne vidite, blutdruk mi je, jezušmarija, na tristo…
– Blago državi kad za nju delaju takvi sebičnjaki! Josipović si meri rejtinga, ti si meriš tlakeca… Boli vas kaj Hrvatska propada!
– Pustite Hrvatsku, gospon Tomica… Gledajte sebe, ak več ne gledate nas… Budite kuš i čekajte da projde! Ja si idem zapaliti sveču na Kamenita vrata da nas ne otkriju!
– Ne ideš ti nikam! I koje nas spominješ? Kaj ti imaš s Barbikom? To je moje autorsko delo, a oni ga pokvarenjaki hočeju podvaliti drugima! Si čul da Josipović sumnja na Dnevno.hr?
– Pa kaj onda? Važno da ne sumnja na vas, tojest nas.
– Ti s tim nemaš niš! Gledaj si svoja posla kak si ih i dosad gledal! Ak su nanjušili Dnevno.hr, pitanje je minuta kad buju posumnjali i na mene.
– Pa kaj vi imate s tim Dnevnim?
– Ja tamo pišem, samo kaj to indolentni mužeki horvatski ne čitaju.
– Ak ne čitaju, ne buju ni posumnjali u vas.
– Sad ovi Josipovićevi udbaši garant čitaju sve na Dnevnom. Budem si sastavil priopčenje i sve budem priznal! Napisal bum da sam se samo zekal, da sam si mislil da si predsednik to kaj sam nažvrljal buju hitili u koš…
– Kaj to nije malo bedasto: da ste pisali trinajst stranica samo zato da to neko hiti u koš? I ne bute to priopčenje valjda poslali na Dnevno?
– Božesačuvaj! Budem ja to poslal na Markićkin sajt. Niko ne bu niš skužil…
– O meni ni slova, prosim… Znate kak je, služba je služba, posel je posel…
– Niš ne brini! Ni Udba ne bu otkrila da znamo jedan za drugoga! – umirio je Tomislav Stockinger državnog službenika i krenuo pisati priopćenje.
Ostalo vam je poznato. Tijesna veza Tomislava Stockingera iz Ministarstva zdravlja s Tomislavom Stockingerom iz Regimente otkrivena je malo nakon objavljivanja priopćenja s potpisom ovoga potonjeg.
Raskrinkao ju je portal Dnevno.hr, bijesan što ga je, zbog zajebancije njihova povremenog suradnika Tomislava Stockingera s »Barbikom«, predsjednik Ivo Josipović javno osumnjičio za autorstvo »akcijskog plana«.
Dnevno.hr je objavio ekskluzivno otkriće da je »osebujni autor Barbike zaposlenik Ministarstva zdravlja«, a potom su se u dojučer skladan suživot državnog službenika Tomislava Stockingera s državotvornim urotnikom Tomislavom Stockingerom upetljali i drugi mediji, pokušavajući ih posvaditi poganim naslovima poput onog »Radi za državu koju mrzi«.
Na to podmetanje da državni službenik Tomislav Stockinger mrzi državu za koju radi i da državotvorni urotnik Tomislav Stockinger radi za državu čiju vlast mrzi, onaj prvi odgovara: »Svoj posao radim profesionalno i stručno.
Svih 15 godina ocjenjivan sam apsolutno najvišim ocjenama u svom radu…« A onaj drugi domeće: »… a ovo je isključivo u slobodnom vremenu«. Potom oba Tomislava Stockingera uglas kažu: »Jedno nema veze s drugim.«
Zadnju riječ, naravno, ima onaj glasniji: »Ovo je tek početak, nadam se da će naš poseban rat, jer se i protiv Hrvatske provodi isti, dobiti na zamahu!« Pa makar se onaj tiši Tomislav Stockinger u tom posebnom iliti specijalnom ratu našao na onoj drugoj strani, svejedno da li Josipovićevoj ili Barbikinoj.
Jer nijedno od to dvoje, po mišljenju Tomislava Stockingera, ne može ostvariti njegovo hrvatsko zajedništvo s Tomislavom Stockingerom, pa će njih dvojica, bez obzira na rezultat predsjedničkih izbora, ostati podijeljeni u istom korpusu, kako fizičkom tako i nacionalnom. Kao doktor Yes-Sir i mister Heil.
Autor/ica 👤Predrag Lucić
