Predrag Lucić: Hrvatska tužbalica za Kadijevićem

Povezani članci

• Tko je od vas Srbin?
• Zoran Milanović odlikuje Miju Jelića, ratnog monstruma, bjegunca osumnjičenog za ratne zločine u Mostaru
• Radomir Lazić: DIVLJI ZAPAD
• Milanović: Hrvatska vojska i ustaštvo ne idu zajedno
• Predrag Lucić: Priča o Đuri Glogoškom
• Strateška pravda

Veliku je žalost Veljko Kadijević načinio hrvatskim domoljubima s desničarskih portala time što nije vječno poživio. I što ih je ostavio da nad njim – vojnim zapovjednikom agresije na Hrvatsku – cvile i nariču kao da se rastaju od najrođenijega.

No, usprkos nesreći koja ih je spopala, ti nesalomljivi ljudi u sebi iznalaze nadčovječansku snagu da hrvatskim medijima i kroz jecaje prigovore što su samoj vijesti o smrti posljednjega ministra obrane bivše Jugoslavije posvetili premalo prostora. Jer znaju oni da se Kadijevićev odlazak s ovoga svijeta po hrvatskim novinama minorizira zato što je – kako kažu – »zapravo umro jedan od posljednjih neposrednih i za mnoge neugodnih svjedoka raspada Jugoslavije, čovjek koji je previše znao«.

A onda se iz njihovih bolom shrvanih duša razlegne lelek iz kojega biva jasno zašto nikada neće prežaliti pokojnika: »Umro je ključni svjedok protiv Stjepana Mesićaaaaaaaa…« – šmrc! – »i s njim u grob odlaze i dokaziiiiiii…« – zemljo, otvori se! – »koje je on u nekoliko navrata iznio javnooooooo…« – usta mu se pozlatila! – »ali ga očito nitko nije shvaćao ozbiljnooooooo…« – ajme nama kukavnimaaaaaa, jadni ti smo kad pameti nemamoooooo!

Ne stigneš im ni sućut izraziti, a najprisebniji među njima već razgrne brdašca hladne prasetine i čaše mlakoga gemišta na stolu, pa iščeprka daljinski upravljač i pušta snimku pokojnikova intervjua Radio-televiziji Srbije, onoga u kojemu Kadijević priča kako su ga Ante Marković i Stjepan Mesić nagovarali da krizu u Jugoslaviji razriješi tako što će uhapsiti Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana. I gdje ključno svjedoči kako se on osobno odupirao tim spletkarošima koji u pomami za vlašću nisu razmišljali kako bi na ta hapšenja reagiralo »srpsko stanovništvo koje je tada imalo specifičan odnos podrške prema Miloševiću« ili »hrvatsko stanovništvo koje je imalo preko 90 posto podrške Tuđmanu«.

Vidiš da nesretnici gutaju priču iz Kadijevićevih usta kao vodu s najčišćeg izvora, pa se misliš ima li ikakvog smisla da im kvariš komemoraciju, da im onako izokola kažeš kako se i ti sjećaš pokojnika, kako pamtiš da je to o čemu je pričao novinarki RTS-a i napisao u svojoj knjizi »Moje viđenje raspada«, istinabog, ne u onom prvom izdanju, naštancanom 1993. u Beogradu, nego tek u onom drugom što ga je dopunio u moskovskom azilu gdje ga je 2007. i objavio.

Misliš se bi li ožalošćenima nanio dodatnu bol ako, makar i najobzirnije, primijetiš da je pokojnik očito imao slonovsko pamćenje kad se 2007. uspio sjetiti onoga što je 14 godina ranije zaboravio unijeti u knjigu, iako ti nije jasno kako je mogao biti tako rastresen da već u prvom izdanju, dok mu je sjećanje na nemile događaje bilo svježe, ne raskrinka urotu Mesića i Markovića protiv Tuđmana i Miloševića. Ali bolje ti je da šutiš, jer će te vrag potegnuti za jezik, pa ćeš izvaliti da je drugo izdanje Kadijevićeve knjige »Moje viđenje raspada«, koje vrvi još mnogim senzacionalnim zgodama s početka devedesetih o kojima autor nikada prije nije ni zucnuo, zapravo trebalo objaviti pod naslovom »Raspad moga viđenja«.

Bolje da šutiš, jer ćeš, ako dopustiš da ti pred ucviljenim hrvatskim domoljubima navru sjećanja na lik i djelo neprežaljenog im pokojnika, garant priupitati misle li oni – kad već bezrezervno vjeruju Kadijevićevim pričama kako je skrbeći nad većinskom 90-postotnom podrškom hrvatskog stanovništva Franji Tuđmanu osujetio Mesićeve zavjereničke ambicije – da je njihov ključni svjedok jednako brinuo o volji tog istog pučanstva kada je u oba svoja viđenja raspada publicirao sljedeći operativni plan što ga je 1991. donio skupa s ostalim generalskim glavešinama: »potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije; u tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica, Bihać-Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar, Mostar-Split; najjačom grupacijom oklopno-mehanizovanih snaga osloboditi Istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u Zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije; istovremeno jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split«.

Bolje da šutiš, jer ćeš im na koncu reći kako su se njihovi domoljubni snovi da Stjepanu Mesiću bude suđeno za veleizdaju, a da ključni svjedok optužbe bude Veljko Kadijević, mogli obistiniti samo u slučaju da je njihov nedoplakani pokojnik uspio realizirati sva dejstva i sadejstva iz tog zločinačkog plana potpunoga blokiranja i posvudašnjega ispresecanja Hrvatske.

  I što onda da radiš na tim karminama osim da čemerne hrvatske domoljube s desničarskih portala pustiš da sanjaju jedinu zemlju u kojoj bi oni i njima slični mogli suditi Mesiću? Da ih pustiš da sanjaju Veliku Srbiju.

Novi list