Predrag Lucić: kako “preveslati” Letu?

Goran Sarić
Autor 12.1.2018. u 16:16

Predrag Lucić: kako “preveslati” Letu?

U proljeće prošle godine baš smo bili zapeli da na Boračko jezero, Kulturno ljeto u Herzegovina lodges, dovedemo Borisa Dežulovića. Štefica nam je ljubazno proslijedila broj njegovog telefona, i tako smo stupili u kontakt. Već nakon prvih sms-ova se pokazalo da nam je veoma raspoložen doći u goste.

Boru, zapravo, nije ni trebalo dovoditi na to lijepo mjesto. On je tu ionako često dolazio, to jest – većinom prolazio kraj Jezera, na putu za Glavatičevo. Ne znam koga ima tamo, u tom nekoć velikom selu, ali je očito neki “teški” jaranluk u pitanju. Ponekad bi se, kažu, znao zadržati i na obalama Boračkog jezera: u radnji kod Munje, kafani kod Mujice, ili, naprosto, šetnji oko Jezera.

I taman kad sam pomislio da ćemo relativno lako uglaviti njegov dolazak na Ognjište, Dežulović mi se prestao javljati. Jedan sms, drugi, treći – ni habera! Na kraju sam se opet obratio gospođi Galić, urednici ovog sajta koja nas je i povezala, i upitao je zna li možda šta je s njim, zašto se najednom ne javlja.

Tako sam saznao za Peđinu strašnu bolest. Rekla mi je, još tada, da je stanje vrlo ozbiljno, da je Lucić iz Splita prebačen u Zagreb, i da su Viktor, Boro i Heni skoro stalno uz njega. Bdiju nad njegovim krevetom, pomažu ga i bodre.

ViVa LuDež. Viktor, Lucić, Dežulović. Toliko su nam sati i dana uljepšali! A onaj kad bi poštar na našu holandsku adresu donio novi broj splitskog tjednika bio je pravi praznik. Tog bi se dana u našem domu samo o Feralu, splitskoj luči mikrokozmi, s oduševljenjem govorilo.

A zapravo je on jedini feralovac koga lično poznajem. (Uh, zamalo ne napisah: bio. Kako je teško, odjednom, pisati u prošlom vremenu. Ruka se tome tvrdoglavo opire.) Prije pet godina nam ga je, opet uz posredovanje prijatelja, uspjelo dovesti, kako mi to kažemo: “gore”, na Jezero.

Bio je to neosporni vrhunac kulturnog ljeta Trinaeste. Moderator je bio Enver Kazaz, ja bio domaćin, ali je cijelu veče “banku držao” upravo on, Predrag Peđa Lucić! Recitovalo se, pjevalo, šalilo, ubadalo oštrim satiričkim “iglama”, do kasno u noć. Gledalište prepuno, raja iz Konjica, Zenice, Mostara, Slavonskog Broda, pa čak i iz Beograda!

Čini se da je i Peđi bilo lijepo. Gledao sam ga, sjećam se, slijedećeg jutra na plaži ispod bungalova. Stasit, visok, s onom dugom, u rep svezanom prosjedom kosom – ko mu šta može! A opet, u razgovoru, nekako blag, fin i sjetan. Kao da ne razgovaraš s čovjekom koji se, kao ni druga dva Feralova “mušketira”, u doba najcrnje tuđmanovštine nije libio popu reći pop, a bobu – bob. Da se zna da Split, i cijela Hrvatska, nisu samo (pro)ustaše. Ni slučajno.

Tog su mu jutra javili da je u Zagrebu umro njegov prijatelj Mirko Kovač. To ga je jako potreslo. Bio je 19. avgust 2013. godine.

I još mu se na odlasku, skoro nasred Konjica, pokvario auto. Neki veliki kvar, ne sjećam se više čega. Ionako sam duduk za auta. Za tili čas smo priskočili, angažovali prijatelje u Gradu, ali je auto ipak morao ostati par dana na opravci. Peđa je, sa suprugom, autobusom odjezdio za Split.

A kad je za nekoliko dana dolazio po njega, opet je malo svratio do nas. “Šta je to, 21 kilometar? Ovdje mi je tako prijatno. Valjda imate i neki fildžan viška…” šeretski se nasmijao stasiti Splićanin. Zna da toga u Bosni i Hercegovini naprosto ne može falit’.

Tih dana mi je izgledao tako moćan, u svakom pogledu, taj Predrag Peđa Lucić. Skoro-pa-neuništiv.

Ali, đavo nikad ne spava, baš kao i Ona, Crna Dama, s kojom Rogonja uvijek plete i sklapa mutne poslove. Baš kad ti se učini da su daleko od tebe, eto ti ih tu negdje, iza leđa, spremni da te zaskoče. Motaju se njih dvoje, Šejtan i Kosa, oko svih naših kuća, samo je pitanje kad će u njih i provaliti. Danas kod mene, sutra kod tebe, prekosutra…

Ovog je tjedna, eto, nakon što se puno napatio, predobri Peđa na redu. Pa jà. Nije ni čudo. Neće ni nebo svakoga. Tako, kad ode neko takav, kažu raja u mom kraju.

Jalova utjeha: ako je jedini način da “preveslamo” smrt, i rijeku Letu, taj da ostavimo nešto lijepo, veliko iza sebe, onda je to Peđi, jednom od rijetkih ferala u moru tame (od) devedesetih, maestralno uspjelo.

Pa evo, dok i sam osjećam vreli dah te napasti za vratom, varakajući se kako znam i umijem da joj izmaknem, jednog odlomka iz moje  davne pjesme o vječnom nadmudrivanju života i smrti. Posvećujem je, danas i ovdje, sjajnom čovjeku i satiričaru Predragu Peđi Luciću.

… znalo se desiti da o dragim,

otišlim ljudima,

napišem pjesme,

i da se nad tim epitafima,

u samštini,

baš pravo

 raspizdim.

 

Ne bi to vele potrajalo -

tek neka sekundica,

bljesak čelika na Njenom kositru.

 

A poslije,

na groblju,

pred humkom smrtnika što na papiru trag mu duše pribilježih,

s Njenim dahom na ramenu – ni suzice!

 

Samo bi se motrili:

Ona mene, kako i priliči jačima: drsko,

ravno u lišce nasmrtbijelo,

a ja nju nekako iskosa,

ispodoka,

kako se gleda pas koji ne laje,

ali s leđa, žestoko, ujeda.

 

(Iz zbirke pjesama Tango aquarino)

Goran Sarić
Autor 12.1.2018. u 16:16