ENG
Što ti je kada od drveća ne vidiš šumu. Revolveraško slovo koje je Zoran Milanović održao pištoljdžijama iz Savske 66 očekivano je raskolilo političku scenu i to ne samo, kako bog zapovijeda, između ljevice i desnice, nego i unutar ljevice i unutar desnice. Vraški komplicirana stvar. I zato ćemo ostati samo na rascjepu između SDP-a i HDZ-a i između medija koji su otvoreno ili posredno stali na jednu ili drugu stranu. Tu si vidio kako dvije strane nepomirljivo nasrću jedna na drugu, krvi bi se, da parafraziram aktualnu Milanovićevu izjavu, međusobno napili. Ali avaj, nijedna ne vidi, točnije pravi se da ne vidi, da postoji i nešto što ih sijamskom pupkovinom povezuje u bratski dvojac. Ovo naime što je Milanović prosiktao pred Klemmom i kamaradima, ali i ono što su u posljednje vrijeme prosiktali ljudi iz suparničkog, Plenkovićevog tabora, čista je preslika onoga kako je počeo rat u Hrvatskoj 1991. godine. Da, baš tako. Gotovo bi čovjek rekao da su dvije strane uzele svaka po kredu i na školskoj tabli uzornom preciznošću pokazale kako su se prije dva i pol desetljeća poklali Srbi i Hrvati, Srbija i Hrvatska. Ne, ne kažem da u globalnoj slici tog klanja treba nešto bitno promijeniti. I dalje stoji da je Srbija bila u agresorskom, a Hrvatska u obrambenom ratu, ali sada se nikada bjelodanije vidi da agresija nije bila baš čista agresija, a ni obrana nije bila baš čista obrana.
Isisavam li nešto iz prsta? Nijednu kapljicu. Već devedesetih jasno se vidjelo, bilo je i otvorenih izjava o tome, da državni vrh Hrvatske zapravo priželjkuje srbijansku agresiju kako bi uspostavio novi poredak etnički čiste zemlje. A ako nekome to tada nije bilo jasno, moralo mu je postati sto puta jasno nakon što su vukovarski stožeraši počeli prošle godine zahtijevati ‘drugu Oluju’, što je nedavno u Kninu ozvaničeno kroz ispriku službenog govornika što ‘Olujom’ nije ‘obavljen posao do kraja’. Je li to, možda, ipak neko incidentno iskakanje iz službene linije? Kamo sreće, ali nije, to je autentični iskaz onoga što se zaista htjelo i što se na kraju u tragično velikoj mjeri i ostvarilo. Uoči rata u Hrvatskoj Tuđman je ispisao svoju kapitalnu programatsku knjigu ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, u kojoj je praktički otvoreno najavio taj rat i štapskom preciznošću najavio da u njemu treba izvršiti ‘obrambenu agresiju protiv srpstva’. Dakle agresijom protiv agresije! To je jednostavno tako i nikako drukčije.
A SDP, kako se on tu postavio? Ne, on nije prihvatio koncepciju dvostruke agresije, nećete naći nijednu izjavu iz onog vremena koja bi to sugerirala, pogotovo potvrdila. Ali nije se tome ni suprotstavio. Naprotiv, Račan je pobacao iz stranke formativni dio srpskog članstva, prekinuo veze sa Srbima u Hrvatskoj (koji su time prešli u ruke srpskih ekstremista), a zaključno i s intelektualnim cvijetom hrvatskih članova koji su se tome suprotstavili. Tako je Tuđmanova koncepcija obrambene agresije praktički prisvojena kao vlastita, što je na kraju ovjereno i famoznom Deklaracijom o domovinskom ratu, kojom je rat u Hrvatskoj proglašen anđeoski čistim za hrvatsku stranu, a o istom trošku amenovano je komadanje Bosne i Hercegovine od strane Zagreba. I tu onda ulazi u igru Milanović, kao kvalificirani nastavljač Račana, toliko kvalificirani da ga dio desnice posljednjih dana razgaljeno svojata kao novog, lijevog Tuđmana. Kako njega Milanović u novije vrijeme uzdiže kao prije Tita i časti ga prijedlozima o preimenovanju povijesnih gradskih trgova, to mu vjerojatno jako imponira. Ali ovo ima nezgodnu stranu jer usporedba s Tuđmanom bolje funkcionira u lošim nego u dobrim stranama.
Jedna kolegica s pravom uspoređuje Milanovićevo zadovoljstvo pred Klemmom i veteranima što mu majka nije ‘vojni lekar’ kao Plenkovićeva s opskurnom izjavom Tuđmana ranih devedesetih da mu žena, srećom, nije ni Židovka ni Srpkinja. S druge strane Tuđman je paktiranjem s Miloševićem utkao glavnu nit u tragiku ratova devedesetih, ali po predvidivoj duljini rata i broju žrtava još je gori bio poziv hrvatske desnice desnije od HDZ-a da treba povesti sveopći uništavajući rat protiv srpstva. Milanović je sada objektivno, bojim se, tu negdje na tim pozicijama. To se najbolje vidi po odnosu prema Aleksandru Vučiću, prema kojem gaji puno veću, upravo kipteću netrpeljivost nego prema bivšim hrvatskim ekstremistima. A evo, i prema sadašnjim. S tim dojučerašnjim šatorašima Milanović se sastaje kao s najrođenijima, čak im nudi i da sadašnji ministar branitelja, koji otvoreno demonstrira proustaške stavove, ostane to i u novoj vladi. Što se događa s tim čovjekom, teško je reći. On je neosporno daleko najzaslužniji za slamanjeKaramarkove antikomunističke i antisrpske konzervativne kontrarevolucije, ali umjesto da tu frontu protegne na širu društvenu, kulturnu, prosvjetnu, antifašističku itd. scenu, njemu je očito bilo draže ostati sam. I onda se izgubio u autističnoj kombinatorici bez glave i repa, u kojoj je počeo podcjenjivati jedne opasnosti (fućkanje na ‘Za dom spremni’), a debelo prenaglašavati druge (okrivljivanje Mire Kovača, koji je skoro devastirao odnose sa Srbijom, da zajedno s Plenkovićem i Kolindom Grabar Kitarovićšuruje s Beogradom). Ako bi to trebao biti ozbiljan stav, njega kod Milanovića očito nema; ako je to konzistentnost, nje je još manje; a ako je to seriozna i osmišljena politika, nje je daleko najmanje.
Ovih dana mediji su puni podinteligentnog uskogrudnog nagađanja hoće li se Milanoviću sve ovo isplatiti, ili će mu bezuspješno pecajući glasove na desnici pobjeći s udice i sigurni glasovi na ljevici. Ma koga, dođavola, za to briga! Ovdje se radi o puno važnijoj stvari, a to je da je Hrvatska punih četvrt stoljeća u vrši toga da ne zna završiti jedan stari rat, nego se on stalno iznova reprizira, jer nije u stanju reći što je taj rat bio. A bio je dvosmjerna ulica, u kojoj jeste postojala vanjska srbijanska agresija i unutrašnja srpska pobuna, ali to ne znači da je bio isključivo obrambeni. To, uostalom, otvoreno priznaju i sami akteri obrane, pa kada se pod zastavom HDZ-a poziva na ‘dovršetak Oluje’, a pod zastavom SDP-a proziva ‘vojne lekare’, tko se ozbiljan smije praviti da to ne čuje. Sada još ostaje pitanje ima li u ovoj zemlji dovoljno ozbiljnih ljudi, jer ako nema, badava sve, ovo se nikada neće zaustaviti. Rat, za koji nikada nije pouzdano utvrđeno kada je počeo i tko ga je počeo, imat će isti takav mutni, neprozirni završetak, za koji nitko ne zna kada će se dogoditi, a osobno sumnjam da će se ikada i dogoditi.
